Dvije jake pop-rock reprezentacije idući će tjedan u zagrebačkom Domu sportova pokušati okupiti što više gledatelja, glasača i napuniti izborne kutije vlastitih bendova. To su Vatra s Grettom u petak navečer i Bajaga sa Silenteom i DeTourom u subotu. Dvije dvorane Doma sportova trebale bi u te dvije večeri privući oko 10-11 tisuća ljudi, ako "izlaznost" publike bude dobra, a možda i više.
Osim njih, do kraja godine na istu se ekskurziju spremaju britanski Whitesnake Davida Coverdalea 21.11. i Parni valjak dvije večeri za redom, 18. i 19. prosinca, akustično i električno u maloj i velikoj dvorani Doma sportova i to bi otprilike bilo sve do kraja godine od velikih samostalnih koncerata. Dakako, bit će još tuluma, bit će i skupnih veselica poput 11. Pozitivnog koncerta 27. i 28. studenoga u Domu sportova na kojemu će u dvije večeri svirati Urban & 4, Pips Chips &Videoclips, Kawasaki 3P, Dječaci, Punčke, Quasarr i High5.
Nakon Hladnog piva i Prljavog kazališta na Šalati, te proljetos Urbana & 4 u maloj dvorani Doma sportova, to je ta ovogodišnja domaća ekipa koja može animirati široku glasačku bazu. Ako ste primijetili, ime i mjesto Doma sportova sve se češće ponovno koristi, nakon par godina stanke kad se u toj dvorani – zapravo dvije, maloj i velikoj – sviralo povremeno, dok je sad opet u središtu pažnje, a još je uvijek u središtu grada. To, naravno nije slučajno, jer osim što se radi o legendarnoj dvorani s naslagama povijesti i emocija, ujedno se radi i o ispravnom predimenzioniranju pozicije domaćih rock-glazbenika. Tj. vraćanju u realne okvire.
Naime, unatrag desetak godina mnogi su, pa i neki od ovih koje smo nabrojili, stigli do Arene Zagreb, ali kao što vidimo tamo je sve manje i inozemnih i domaćih koncerata. S više od 17 tisuća mjesta, Arena Zagreb očito trenutačno više nikoga pretjerano ne privlači, čak i ako smo, a pitanje je jesmo li, izašli iz recesije. Jer ta recesija kod nas je daleko ozbiljnija i dublja da bi se iz nje ekspresno izašlo. A to najbolje znaju upravo oni koji ovise o platežnoj moći publike, dakle glazbenici.
Jer, mogu nogometaši igrati pred praznim tribinama i mijenjati "puno za prazno" kad im grad plaća stadion, pardon, porezni obveznici. Glazbenici koji plaćaju svaki dan rezervacije dvorane, skupa s probama, postavljanjem tehnike i održavanjem nastupa, bez "mukte" poklona od bilo koga, to si ne mogu priuštiti. Naravno da nisu svi sportaši u istoj poziciji kao bahati nogometaši, ali to pokazuje kako nam je uređeno društvo u nekom segmentu. Dapače, i cijene ulaznica za domaće nogometne utakmice pokazuju da klubovi ne moraju živjeti od prodaje, dok glazbenici moraju.
Sučeljavanje s publikom
Stoga mi je draga ona davna izjava Husa kad je rekao da ne žali ni pomisliti na damping i da Parni valjak svira ispod cijene od 120 kuna po ulaznici za velike nastupe, kad svira gotovo tri sata i donese sličnu tehniku kao i inozemne zvijezde čije ulaznice koštaju po 300 kuna. I zbog čega bi takav damping uopće trebalo očekivati od domaćih glazbenika kad se još k tome nalaze i na poludivljem tržištu na kojem treba platiti sve velike račune, a onda zaračunati mizerno malu cijenu ulaznice da se publika ne naljuti?
S druge strane, kad se kod nogometaša publika ljuti, pa bojkotira i gledanje reprezentacije na televiziji, nikome ništa. Ima tu još sličnosti, tj. razlika, između glazbe i sporta. Kad se dogodi incident s navijačima, pa nekoga pretuku doma ili vani, ili viču budalaštine s tribina zbog kojih se poslije svi sramimo, pa čak kad i igrači viču gluposti u mikrofon, to se nekako u javnosti amortizira i protumači kao "strast navijanja" ili umanji nekom sličnom umanjenicom.
Kad bi se nešto slično dogodilo na rock-koncertu kod nas, čistači duha i dušebrižnici, skupa s policijom, vjerojatno bi zabranili i rock i pop i jazz i blues na neodređeno vrijeme. Srećom, publika na koncertima daleko je kulturnija od one sa stadiona, čast izuzecima, ali je činjenica da se i iz odnosa prema sportu i prema kulturi kod nas pokazuje kakvo nam je stanje u društvu i što ima prednost.
Spomenuo sam prazne tribine koje si glazbenici ne mogu dopustiti, a pitanje je kakav je to osjećaj igrati utakmice pred praznim tribinama? Otprilike se radi kao da ste na treningu, ali je za "pravo". Kada bismo to prebacili u glazbeni svijet, teško bismo mogli zamisliti istu situaciju. Naime, kad bendovi sviraju "sami" onda je to samo na probama, u prostoriji za vježbanje. Sve ostalo nema smisla ako nije u kontaktu s publikom, pogotovo koncerti koji se i rade radi javnog "sučeljavanja" s publikom, tj. s izbornom bazom.
Sport je drukčija biljka u kojoj je mnogo toga dopušteno. Možda djeluje čudno, ali nije nemoguće zamisliti radikalnu situaciju u kojoj bi se natjecanja održavala bez prisutnosti publike. Sport je zapravo uvijek proba; kako dobaciti dalje i postići bolji rezultat, proba u kojoj publika nije najvažnija. Dokazuju to i posljednji događaji.
Koja je osnovna razlika između sporta i glazbe? Sport je smišljen za one bolje od nas – koji mogu brže trčati, više skočiti ili dalje dobaciti – dok je glazba umjetnost u kojoj je ključan kontakt s publikom. Sport je u velikoj mjeri rabota za one "bolje", "jače", "više", a time je i borben, tj. agresivan. Postoji ona stara, potpuno pogrešna izreka "u zdravom tijelu zdrav duh", izreka koje je proizvela dovoljno zla, iako nije teško razmisliti pa shvatiti da znamo puno ljudi koji u zdravom tijelu nemaju nimalo zdrav duh, a poznajemo i mnoge koji u bolesnim tijelima imaju superioran duh mnogima "zdravima".
Bez publike nema dijaloga
Sport je uvijek i sukob s protivnikom, jer se to što voliš svoje često pretvori u to da mrziš tuđe. U umjetnosti, pa i glazbi, drukčije je; "svoje ne damo, tuđe hoćemo", izreka je koja bi mogla objasniti zašto se stvari u glazbi ne gledaju "timski" ili kao borba, nego se nekako svi nadaju prosvjetljenju i katarzi publike, kritičara ili kolega, a to se na sceni postiže bez obzira na boje dresova. Suštinski, svaka umjetnost traži "razgovor" i odaziv publike i, najvažnije, dijalog. U praznoj dvorani nema dijaloga, kao ni na praznom stadionu, ali im tamo dijalog očito i ne treba. Naravno, može netko svirati ili slikati sam za sebe, možda čak jednako dobro, kao što i netko igra nogomet pred praznim tribinama, ali ga onda zovemo "amaterom", sve dok ne izađe na "tržište duha".
Upravo na to tržište uskoro izlaze Vatra i Bajaga s gostima, pa onda svi oni iza njih do kraja godine, pokušavajući u realnom vremenu otkriti kolika im je snaga na terenu, među glasačima. Dakako, radi se o sasvim različitim generacijama glazbenika i drukčijim karijerama, ali nešto im je zajedničko. Nastupaju s gostima, uspješnijim novijim domaćim glazbenicima iz Grette, Silentea i Detoura. Kad bismo opet povukli usporedbu sa sportom, to bi otprilike bilo kao da prije nastupa vašeg omiljenog kluba vidite još jednu jednako dobru utakmicu, besplatno. Stoga, nije nelogično očekivati da će tribine biti pune.
>> U2 novom turnejom nadmašili sve viđeno, pa i sami sebe
>> Odlično otvaranje festivala Karlovačko RockOff u Shock Show Industry D'Katran!
Al jadni nogometasi udaraju loptu za silne milujune