Surovi prikazi usmrćivanja tuljana na početku dovoljni su da vas navedu na misao kako su “Sjeverne vode” priča adekvatno datirana u doba summita COP26. Razina surovosti čovjeka prema prirodi, odnosno jednom od njezinih simpatičnijih predstavnika zaista je dovoljna da i najveće skeptike nagna na razmišljanje koliko ljudi doista jesu krivi za ove silne rasprave o klimi koje danas sukljaju iz medija. Pogodak puškom, pa udarac sjekirom u glavu da bi se onda nožem skinulo krzno i došlo do mesa i masti arktičke životinje prizor je okrutnosti koji se rijetko viđa čak i ovom moru različitih priča koje nam se nude s malih i velikih ekrana. Pribrojimo tome i kasniji prizor ubijanja kita harpunom nakon čega iz životinje pokulja mlaz krvi sličan kakvom gejziru pa ga spojimo s podatkom kako je priča serije koja se od danas može gledati na HBO GO-u smještena pet godina nakon objave romana Moby Dick. Da, to mora biti usmjereno prema svijesti o prirodi i čovjekovu utjecaju na nju, sigurno ćete pomisliti. No “Sjeverne vode” ipak su nešto više. Miniserija u pet epizoda iz produkcije BBC-ja Two napravljena prema romanu Iana McGuirea mješavina je kriminalističkog misterija i priče o preživljavanju te u temelju sukobu dobra i zla. Ne morate se bojati, iako tako izgleda, ne radi se ni o čemu kompliciranom. Britanski filmaš Andrew Haigh nije previše mudrovao oko cijele priče nego ju je prezentirao na izravan način uz sve te vrlo eksplicitne detalje koje smo maloprije opisali. Ali “Sjeverne vode”, koliko su priča o prihvaćanju čovjekove krivice za određena stanja u prirodi s uzročnikom u dalekoj sredini 19. stoljeća kada se priča događa, toliko su i priča o tome kako priroda može uzvratiti te se borba između ljudskog dobra i zla najbolje vidi u najprirodnijem okolišu.

A teško možemo zamisliti neki prirodniji takav okoliš osim Arktika! A tamo je poslan brod kitolovac “The Volunteer” u privatnom vlasništvu stanovitog Baxtera s kapetanom Brownleejem kojega tumači uvijek intrigantni Stephen Graham. Na taj brod ukrcava se i Henry Drax, majstor u harpuniranju, no i pijandura i propalitet sadističkih i ubilačkih sklonosti kojega tumači Colin Farrell, hollywoodska zvijezda koja se vraća na televiziju nakon “Pravog detektiva”. Uz njega i Patrick Sumner, osramoćeni vojni kirurg koji se prijavio da bude brodski doktor, tumači ga zaista dobar Jack O’Connell.
Dočekuje ih također zlobni prvi časnik Cavendish, to je Sam Spruell koji je ravan trojici spomenutih odličnih glumaca u glavnim ulogama pa priča počinje u jednom svijetu kojem su Drax i Cavendish daleko prikladniji nego Sumner koji nosi teške traume sa službovanja u Indiji gdje je svjedočio teškim zločinima britanske vojske, a onda je u vjerojatno ne baš slučajnom spletu okolnosti dobio nečasni otpust. Arktik bi bio savršeno mjesto njegova iskupljenja i mogućeg povratka u britansko društvo iz kojeg je izopćen, da nije surovog Draxa, ali i samog vlasnika broda koji odlučuje da ga se treba potopiti kako bi on ubrao osigurninu i postao industrijalcem, što mu je davna želja. Na brodu se počinju događati surovi zločini koje je teško pripisati bilo kome drugome osim Draxu, ispunjava se i plan za potapanje jedrenjaka, pa posada ostaje osuđena na ledenu pustoš u kojem nema druge nego suočiti se sa samima sobom i škrtim mogućnostima preživljavanja.

Ako se sjećate briljantne serije “The Terror”, ovo je nešto slično, no s dubljom dozom psihologije u obliku krajnje razgolićenosti ljudskog karaktera, točnije svega što se može manifestirati kao čista zloba. Veći dio snimanja serije odvijao se sjeverno od arhipelaga Svalbard, a glumci i ekipa sve su radili na moru u Arktičkom oceanu.

– Roman Iana McGuirea živo dočarava brutalnu ljepotu arktičkog okoliša i znao sam da moram pokušati unijeti sličan realizam u seriju. Unatoč očitim izazovima, snimanje na Arktiku činilo se najboljom opcijom. Želio sam da osjetimo jak vjetar, žestoku hladnoću. Htio sam uhvatiti taj strah koji dolazi od bivanja daleko od civilizacije – izjavio je redatelj Andrew Haigh. Ljudska priroda prava je tema ove serije čije je priča smještena ondje gdje se najbolje može izvući iz čovjeka, kao i ono najgore, pri čemu se i u jednom i u drugom slučaju lako prepoznaju jednakomisleći u svojoj blizini. Haigh, dakle, ne komplicira previše, već nudi sve nabrojeno gledatelju na pladnju ne riskirajući tako da se neka od poruka serije negdje izgubi u kakvom nerazumijevanju ili prevelikoj dubini. Colin Farrell transformiran je u sušto zlo kako izgledom tako i postupcima, a njegov lik Draxa savršeno pristaje u prljavštinu i blato grada Hulla u kojem priča počinje. On je sve ono loše u čovjeku što i danas smatramo klasično lošim osobinama, nezasitan, gramziv i zao.

Gledajući “Sjeverne vode” zapitat ćete se je li se nešto temeljno promijenilo u ljudskom društvu osim što je ono higijenski svjesnije, čišće, no i dalje postoje slični ljudi, oni nisu iščezli s ulica poput blata po kojemu baulja pijani Drax kada ga upoznamo. Valjda je jedina promjena od tog doba prije 160 godina ta što je ostalo malo životinja koje su ondašnji ljudi tako zdušno ubijali, no sve drugo ostalo je isto, ljudska se priroda nije previše promijenila, neki će reći čak i suprotno. Još je jedan kuriozitet ove priče što u njoj gotovo da i nema ženskih uloga, barem ne glavnih.
Nije ni potrebno, ženska ljepota ili nježnost pokvarile bi opći ugođaj serije posvećene tamnijoj ljudskoj strani od koje na kraju ne uspijeva pobjeći niti sam Sumner potvrđujući kako se radilo o jednom vremenu gdje je put iz lošega bio determiniran samim činjenjem lošega. I otkrit će siroti Sumner kako nije Drax to najveće zlo, on je samo netko tko je neposredni predstavnik i izravna prijetnja, već je veće zlo onaj koji kontinuirano treba usluge takvih ljudi držeći ih u ovisnosti o maloj plaći kojom će zatomiti svoje potrebe i zbog toga se vraćati po još. I opet je to situacija koja je vrlo živa još i danas, zapravo življa nego ikad, jer Baxteri današnjice možda su i potomci onih sličnih Baxteru iz “Sjevernih voda” ili su to neki novi, ali često se ne razlikuju od lika iz ove serije. Podgrijavanje zla, koliko god opasno bilo i za okolinu, za njih je dobro sve dok od toga imaju koristi. Ili dok se ne pojavi neki Sumner koji će zaključiti da još malo zla nije suviše ako će se svijet riješiti nekog većeg zla. Pitanje je samo može li se taj krug negdje zaustaviti, može li se pobjeći od podsjetnika na takva djela, postoji li mjesto dovoljno daleko da se pobjegne? Ili ne postoji mogućnost da se umakne jednom kada vas zlo obilježi? Odgovore vjerojatno već i sami znate, a “Sjeverne vode” serviraju ih na vrlo izravan, pa i brutalan način.