Filmska umjetnost nekima je poput magije. Upravo ta magija povezala je dvoje mladih Splićana Juru Pepura i Anđelu Bulić. Upoznali su se zahvaljujući filmskoj grupi na Facebooku, a danas ih brojni ljubitelji filma u Hrvatskoj znaju kao nožda i najveće fanove sedme umjetnosti kod nas. Ta ljubav dovela ih je i do portala Kinoljubac, na kojem s puno ljubavi ali i znanja pišu u filmu.
Sjećate li se vašeg prvog odlaska u kino? Kako ste zavoljeli filmsku umjetnost?
Jure : Znate kako se kaže – prva iskustva se nikada ne zaboravljaju. Za moj prvi susret s kinom zapravo je zaslužan jedan kino poster. Na samom ulazu u splitski željeznički kolodvor bili su postavljeni plakati filmova za četiri splitska kina – Marjan, Teslu, Karaman i Central. I tako sam jednog dana ugledao poster svih postera, onaj za film Godzilla. Mislim kako do tada nikada nisam u nekoga toliko zaljubljeno gledao kao u taj poster. Zapravo, kada bolje razmislim, nekako sam upravo u to vrijeme i razvio tu ljubav prema filmskim posterima, pa se tako sjećam kako bih znao po nekoliko minuta buljiti u njih i fascinirano zamišljati radnju filma. Ali onaj za Godzillu je ipak bio poseban. Naprosto sam bio fasciniran. Jednog dana, kada sam trebao iz Kaštela u Split ići na neke fizikalne vježbe, potrošio sam sav novac koji sam dobio za marendu i umjesto na vježbe otišao u kino. Kasnije sam se osjećao kao mali Salvatore iz filma Cinema Paradiso. Od tada ta fascinacija velikim ekranom i ljubav prema kinu i filmovima ne samo da nije prestala, nego mi se nekako čini kako je sve jača i snažnija i veća, baš poput Godzille.
Anđela: Moje prvo kino putovanje također je bilo u osnovnoj školi. Nas su učitelji često vodili na zajedničke kino projekcije, pa tako posebno pamtim film „Kako je Gru ukrao mjesec“. Od tada, svaki novi odlazak u kino uvijek sam doživljavala kao posebno iskustvo. Filmove nikada nisam doživljavala kao obično gledanje, a to prije svega mogu zahvaliti svojoj majci koja me od malih nogu upoznala s tim magičnim svijetom. Sjećam se kako bi trčala na trafiku kod lokalne prodavačice čim bi izašao neki crtić, i to odmah prvi dan, tako da se ne bi slučajno prodao. Zajedničko obiteljsko gledanje filmova u velikoj su mjeri zaslužni za moju ljubav prema filmu, pa možda i zato i danas na filmove gledam kao da su dio moje obitelji. Zapravo, oni to i jesu.
Kako ste se vas dvoje upoznali? Ako se ne varam spojili su vas upravo film i kino?
Baš smo prije par dana pogledali odličan japanski film „Belle“, a koji govori o pozitivnim stranama interneta i društvenih mreža. Mi smo se, eto, upravo preko Facebooka i upoznali, i to zahvaljujući filmskoj grupi „Filmski i kazališni klasici“, gdje smo često komentirali razne filmove. Vrlo brzo smo shvatili kako nam je filmski ukus sličan, tako da zahvaljujemo svim filmskim bogovima što su nas spojili upravo na taj način.
Vodite li evidenciju o pogledanim filmovima? Znate li otprilike koliko ste ih pogledali?
Anđela je po tom pitanju pravi mali filmski hrčak. Ona to sve uredno skuplja i evidentira. Nisu tu u pitanju samo kino karte, već i članci naših omiljenih filmskih kritičara koji se režu iz novina i lijepe u posebne bilježnice. Lista naših zajedničkih pogledanih filmova davno je prešla brojku od tisuću naslova, što uopće ne čudi, jer pored odlazaka u kino često organiziramo i kućne filmske maratone „od sumraka do zore“.
Koliko često odlazite u kino? Gledate li sve na repertoaru ili ipak birate što ćete pogledati?
Na godišnjoj razini naše zajedničke posjete kinu uvijek budu negdje oko brojke 200. Posebno smo ponosni što smo u godini pandemije, kada su kina skoro pola godine bila zatvorena, više nego ikada odlazili gledati filmove na velikom ekranu i na taj način promovirali važnost opstanka kino kulture, što smatramo jako važnim. Kada je u pitanju kino repertoar uglavnom pogledamo sve filmove. Izuzetak jedino ponekad mogu biti neki animirani i(li) rom-com filmovi, ali sve ostalo uhvatimo redovno na kino radaru.
Kakve filmove volite, imate li omiljeni žanr?
Mi na filmske žanrove gledamo kao na kugle sladoleda. Sve su ukusne, ali ipak postoje neke u kojima ipak malo više uživaš. Za nas su to horori. Taj osjećaj koji nudi horor žanr ne može se s ničim mjeriti – strah, uzbuđenje, napetost…to je pravo filmsko iskustvo. Uostalom, horor kao žanr je itekako zaslužan za stvaranje filma, on je tu od njegovih samih početaka. Pored svega toga, horori su uvijek bili na neki način komentari društva i određenog vremena, od Nosferatua snimljenog prije sto godina, preko Frankensteina, pa sve do modernijih naslova, poput Get Outa. Omiljeno razdobolje hororaca definitivno su nam 70-e, kada su snimljeni neki od naših omiljenih filmova, poput „Egzorcista“, „Ralja“, „Halloweena“, „Carrie“ i „Suspirije“. Jednom je Jean Luc Godard izjavio kako je samo pitanje vremena kada će se muškarac i žena rastati, ako imaju različit filmski ukus. Itekako se slažemo s tom tvrdnjom, jer nije tu samo riječ o filmovima, već u načinu na koji kroz umjetnost gledaš na neke životne stvari. Drago nam je, eto, što smo po tom pitanju itekako slični.
Koji su vam najdraži glumci, redatelji i filmovi?
Uhh!!! Jel' možemo iskoristiti kviska za ovo pitanje? Jer za filmofila nema ništa teže nego kada mora birati najdraže filmaše i filmove. Iskreno, to nekad može ovisiti o raspoloženju, baš kako je savršeno rekao Nicolas Cage u svom najnovijem filmu, tako da taj popis nikada nije isti, tako da vjerujem kako ćemo sutradan moliti za oprost sve one koje sada izostavimo, a sigurno će ih biti. Kada je u pitanju režija, tu su, naravno, neizostavni Scorsesee, Hitchcock, Kubrick, Welles, Coppola, Kurosawa, Nolan, Polanski, Leone, Argento, Bava, Ford, Nolan, Lynch, Fincher, Wilder, Fellini, De Palma, Truffaut, Cronenberg, Wilder, Forman, Craven, Huston, Herzog, Tarkovski, Scott, Miyazaki, Carpenter, Refn P.T. Anderson, De Sica, Godard, Wong Kar Wai, te posebno Tarantino…da nabrojimo samo neke. U velikoj mjeri svi ti redatelji su i režirali neke od naših omiljenih filmova kao što su Taksist, 2001: Odiseja u svemiru, Tragači, 8 ½, , Do posljednjeg daha, Apokalipsa danas, Persona, Raspoloženi za ljubav, „Pakleni šund“, Mullholand Drive, Stalker, Kradljivci bicikla, Psiho, 400 udaraca, Suspirija, Slatki život, Ludi Pierrot, City Lights, Touch of Evil, Barry Lyndon, Bulevar sumraka, Rosemaryna beba, Rio Bravo, Dobar, loš zao, Ralje, Reservoir dogs, Blade Runner, Treći čovjek, Kum, Drive, Klub boraca, Sedam, Bilo jednom na Zapadu, Cherburški kišobrani, Sedmi pečat Adelin život...i još njih najmanje stotinjak koji nam sada nisu pali na pamet. Slična stvar je i sa glumicama i glumcima, tako da smo sada na sto muka….ali, evo, ovako na prvu iz glave zajedničkim snagama top 10 - Robert De Niro, Al Pacino, Jack Nicholson, Daniel Day Lewis, Denzel Washington, Robin Williams, Clint Eastwood, James Dean, Charlie Chaplin, Philip Seymour Hoffman, uz bonus na posebno dragog Toma Cruisea. Glumice su ipak malo posebnije, pogotovo imena starog Hollywooda, poput Katherine Hepburn, Elizabeth Taylor, Ingrid Bergman, Viven Leigh i Audrey Hepburn. No, jednako su tako hipnotične i glumice koje i danas imamo prilike gledati na velikom ekranu, poput Cate Blanchett, Charlize Theron, Diane Lane, Anye Joy Taylor i Margot Robbie, uz posebni joker plus, meni omiljene Lee Seydoux.
Koje ste film gledali najviše puta u kinu? Kako biste onima kojima to nije jasno zašto ste neke filmove gledali i po 10 puta u kratkom vremenu?
Rekord od 16 kino gledanja drže dva filma – Avengers: Endgame i Once upon a time…in Hollywood. Oni naravno, nisu izuzeci kada je u pitanju višestruko uživanje u nekom nama omiljenom kino filmu. Iskreno govoreći, takve stvari uopće nije potrebno uopće objašnjavati, jer to je nešto što jednostavno osjećaš. Jer, za nas odlazak u kino nikada nije bilo obično gledanje filmova, već način života. Ono što nas najviše čudi upravo je to njihovo čuđenje, jer čisto sumnjamo da njih bilo tko pita – a zašto piješ svaki dan istu kavu, pušiš iste cigarete itd…Dakle, vrlo je jednostavno. Sve je stvar izbora. Netko uživa u „trovanju“ dima i nikotina, i neka uživa. I baš zato mislimo kako ne bi trebalo biti čudno da netko na isti način uživa u „trovanju“ umjetnošću, i to onim najljepšom – filmskom.
Kako je nastao portal "Kinoljubac" i što sve možemo pročitati na njemu?
Portal je nastao kao rezultat dugogodišnje ljubavi prema filmu. Iako sam uvijek volio raditi bilješke o pogledanim filmovima, nekako sam se u vrijeme pandemije odlučio malo detaljnije posvetiti pisanju, tako da sam zajedno s Anđelom odlučio sve te napisane tekstove staviti na jedno mjesto. U tom smislu, portal je bio sasvim logičan izbor. Glavni fokus portala svakako su recenzije, jer na taj način i imam tu bliskost ne samo prema filmu, već i prema publici, a to mi je jako važno. Pored recenzija, portal nudi i najave nadolazećih kino naslova, baš kao i najvažnije vijesti iz svijeta filma. Tu je i kategorija „Kinoljubac povjerljivo“ u kojoj na jedan osobniji način pišemo o nekim događajima koje vežemo uz filmove. Također, na portalu možete gledati i kultnu filmsku emisiju „Kratki rezovi“. Posebno smo ponosni na kategoriju „Kina diljem svijeta“, gdje nas Anđela upoznaje s ljepotom različitih kina koje povezuje jedan zajednički nazivnik – magija filma.
Kakve su reakcije na portal i kakve planove imate za njega, hoćete li ga još nadopunjavati?
Iskreno, očekivali smo pozitivne reakcije, posebice jer sam i prije toga dugo pisao recenzije preko Facebooka, što se po povratnim komentarima ljudima jako svidjelo. Također, često smo i objavljivali naše svakodnevne kino avanture, što je mnogima bilo zanimljivo jer su na neki način osjetili tu našu ljubav i strast prema filmu. Međutim, nismo mogli ni zamisliti da će ih toliko obradovati pokretanje portala, što se po čitanosti itekako vidi, tako da smo uistinu jako sretni zbog toga. Naravno, postoji jako puno planova za razvoj portala. Nekako mislimo kako se i mi sami na taj način razvijamo, posebice kroz pisanje. Gledajući neke svoje ranije tekstove, imao sam dvojbu da li da ih uopće stavim na portal jer ih iz današnje perspektive nisam smatrao dovoljno dobrima. No, sada mi je drago da su tamo jer kroz njih primjećujem i svoje napredovanje u tom smislu. Drago mi je da se to primijeti, tako da ovim putem zahvaljujemo svima na čitanju i pozitivnim komentarima.
Čime se vas dvoje inače bavite i kako usklađujete sve obaveze s ljubavlju prema filmu?
Oboje radimo u privatnim firmama, tako da nam je portal za sada hobi u kojem svakodnevno uživamo. Što se tiče usklađivanja obaveza, znate kako se kaže – tko hoće, taj i nađe načina. Nama je ovo gušt, jer filmovi su naša duševna hrana koja nas čini bogatijima u svakom mogućem pogledu. Možda se čini kako je nemoguće da dvoje ljudi vodi portal, ali kao i bilo što u životu – ako nešto iskreno voliš, onda je samo nebo granica. Naravno, nitko sretniji od nas kada bismo se jednog dana u potpunosti mogli ovome posvetit, a što će se sasvim sigurno jednom dogoditi, ali za sada uživamo u ovome što imamo i što zajedničkim snagama stvaramo.
Na društvenim mrežama ste komunicirali s puno poznatih redatelja i glumaca koji su vam se čak i osobno zahvalili. Koga biste izdvojili?
Takve zahvale su uistinu nešto posebno. Stvarno nije mala stvar kada od velikih hollywodskih imena koja u svojim vitrinama imaju najveće filmske nagrade dobiješ takvu podršku. Vjerujem kako bi osobne poruke jednog Johna Krasinskog, James Wana, te dvostrukog oskarovca Scotta Fishera svakog filmofila učinile sretnim, tako da ni mi nismo po tom pitanju iznimka. Meni je posebno drago kada dobijem riječi pohvale za neku napisanu recenziju, posebice kada dolaze od domaćih redateljica poput Nine Violić i Antonete Alamat Kusijanović. Posebno me obradovala poruka francuskog redatelja Regisa Roinsarda, koji se čak i potrudio prevesti moju recenziju, te mi poslati jako lipu poruku zahvale. Srcu posebno draga gesta svakako je ona marokanskog redatelja Al Hadi Ulad-Mohand, koji je za svoj film „Život mi dobro pristaje“ dobio nagradu publike na Festivalu Mediteranskog filma, a koji je uoči dolaska u Split izrazio želju da me osobno upozna i da mi na taj način zahvali na recenziji svog filma. Također, moram zahvaliti i Gordanu Bogdanu koji mi je dao velike komplimente za pisanje, što mi uistinu jako puno znači.
Imate i puno filmske memorabilije, koja vam je najdraža ili najvrijednija?
Sve vezano za filmove smatramo našim malim blagom. To su prije svega sve kino karte koje neumorno skupljamo. Često se zna desiti da listamo te naše bilježnice, pa čim ugledamo neku kartu, odmah se sjetimo svega vezano ne samo uz taj film, već i cijeli taj kino dan koji smo proživjeli. Naravno, nikako ne smijemo zaboraviti i filmske časopise Hollywood i Total Film. Uz Hollywood sam posebno emotivno vezan, tako da nije bila rijetkost da u srednjoj školi ostanem gladan preko odmora jer sam umjesto toplog sendviča i soka kupio svoj omiljeni filmski časopis. To je bila moja Biblija, posebice tekstovi koje sam upijao kao sveto filmsko pismo, i koji su mi u velikoj mjeri i oblikovali ukus za filmove. Drago mi je da se i Anđela zaljubila u taj časopis, tako da je prava šteta da više nemamo takav jedan mjesečnik koji je za mnoge bio puno više od toga. Posebno smo emotivno vezani i za našu VHS i DVD kolekciju od preko 2 tisuće filmova, dok na filmske figurice i likove iz omiljenih filmova doslovno gledamo kao na članove obitelji.
Biste li se možda i sami okušali u pisanju filmskih scenarija ili možda u glumi?
Mi vam svakodnevno pričamo o raznim idejama za filmove, smišljamo neke svoje, ponekad i uvrnute, scenarije, tako da tko zna – možda jednog dana, zašto ne. U tom smislu i podržavam Anđelinu želju da se okuša u glumi, za početak u Gradskom kazalištu mladih u Splitu.
Kako komentirate aktualnu filmsku scenu kod nas i u svijetu?
Kada bismo sudili po većini komentara po društvenim mrežama, ispalo bi kako danas baš ništa ne valja i da se više ne snimaju dobri filmovi. To, naravno, nema veze s istinom jer i danas postoje filmaši koji snimaju kvalitetne filmove, poput Christophera Nolana i Denisa Villeneuvea. Naravno, nisu oni jedini, jer količina talenta koju posjeduju današnji filmaši uistinu je velika, tako da bi bila prava šteta tako olako odbacivati njihov rad. Što se tiče domaće kinematografije, tu je kritika još izraženija. Naravno, nekad je ona i opravdana, ali to nikako ne znači da se i kod nas ne snimaju dobri filmovi. Posebno treba pohvaliti one koji istražuju nešto drugačije, poput filma F20. Hrvatska ima i jako talentiranih redateljica poput Hane Jusić i Antonete Alamat Kusijanović, dok je o glumačkim imenima suvišno i govoriti. Goran Bogdan je u samom europskom vrhu, a tu su i mlade talentirane nade poput Romine Tonković. Uspješnost nekih naših filmova, poput Zvizdana i Murine, najbolji su dokaz kako se kvaliteta uvijek prepozna, tako da držimo fige da takvih naslova u budućnosti bude još više.
Hoće li kino opstati pod navalom streaming servisa?
Kada smo pokretali portal, jedan od naših glavnih ciljeva svakako je bio skrenuti pozornost na važnost opstanka kino kulture. Vremena se mijenjaju i to je sasvim normalno. Kada se pojavila televizija, svi su mislili da je kino stvar prošlosti. Naravno, bili su u krivu, baš kao i danas kada je, istina, lakše nego ikada doći do filmova i to samo s jednom klikom, pa tako mnogi radije biraju streaming platforme, umjesto odlaska u kino. Međutim, ipak postoje stvari koje se nikada neće promijeniti, a to je užitak i iskustvo gledanja filmova na velikom ekranu. No, kino je puno više od toga. Kino su ljudi, od djelatnika na blagajnama i na ulazu, pa sve do direktora. Kino smo mi, kino filmofili. Iz osobnog iskustva možemo reći kako se svaki put kada dođemo u kino, osjećamo kao da smo doma. I zato je jako važno da je to poštovanje obostrano, jer nema ljepše stvari za filmofila nego kada osjeti tu toplinu dobrodošlice kina. To je ona snaga koja se ničim ne može mjeriti. Ne postoji ta pandemija ili streaming servis koji mogu pobijediti moć kina. Ili, da parafraziramo jednu poznatu navijačku….KINO ĆE ŽIVJETI VJEČNO.
VIDEO: Promocija knjige Željka Bebeka 'U inat svima'
