Karizmatični 49-godišnji kazališni, filmski i televizijski glumac Mladen Vulić, koji glumi u filmu “F20”, čija se premijera još očekuje, te u HBO-ovoj seriji “Uspjeh”, govori o svojem kazališnom iskustvu, s kakvim se sve preprekama suočava dok čeka status slobodnog umjetnika te o društvenim anomalijama. No puno riječi hvale ima za neke projekte i ljude s kojima je radio. A srce mu posebno zaigra na spomen njegovih dviju kćerčica, 11-godišnje Sofije i 14-godišnje Nadije.
Povod za ovaj razgovor premijera je filma “F20”, koji je snimljen privatnim sredstvima Hrvoja Vlajića i redatelja i koproducenta Arsena A. Ostojića prema tekstu Hrvoja Sadarića. Kad će premijera? Koji lik vi tumačite?
Premijere neće biti ni ovaj put. Otkazana je do daljnjeg kao i prošle godine iako je bila uvrštena u program Pulskog festivala. Razlog? Službeno – film je u tehničkoj doradi. Kada će biti prikazan, ne znam. Valjalo bi pitati Vidovitog Milana. U općem cirkusu Sinova ljudskih jedino razumno jest udariti tercu na tišinu.
Kažite mi nešto o filmu “F20”.
Priča je to o dva mlada para, inače film “F20” ime je dobio po kompjutorskoj igrici i dijagnozi za shizofreniju. Tumačim samohranog oca djevojčice koja raznosi pizze i upoznaje jednog dečka čudaka koji stalno naručuje pizze i igra igrice. Ja glumim patrijarhalnog, tvrdom oca koji je ostao sam s kćeri i jako se brine o njoj. Ona želi na Zrće, što joj je pojam provoda i zabave, a ja se zlopatim pokraj pekarske peći i ona mi pomaže. Tu dolazi do sukoba zbog tradicionalnog odgoja, a njezina simpatija je dečko odgojen u ugodnom građanskom okruženju, odnosno obitelji. I tu dolazi do komplikacija.
Rekli ste mi da vas je za ulogu samohranog oca inspirirala vaša privatna situacija?
Kad sam pročitao scenarij, Arsena A. Ostojića zamolio sam da mi dodijeli ulogu samohranog oca premda mi je prvotno namijenio ulogu jednog inspektora, najboljeg prijatelja tog oca Mate. Nisam morao ništa glumiti, nosio sam tog Matu u sebi. Prije četiri godine, kad je moja bivša supruga odlučila s naše dvije kćeri Nadijom i Sofijom otići živjeti u Italiju, morao sam dati pristanak jer su bile maloljetne. Nisam želio raditi nikakve probleme, uzeo sam taj križ da ih viđam jednom godišnje, i to je sad moja stvar kako živim s time.
Kći Nadia vas je posjetila za Uskrs?
Jedan dan sam je vodio u Veliku Goricu da vidi prijatelje, i nakon susreta s njim, pomalo tužno mi je rekla da bi se, kad odraste, željela vratiti živjeti u Hrvatsku. I što da joj kažem? Da ne govorim da su se cure sjajno snašle, Nadia je najbolja učenica u školi, savladale su jezik. Prešutio sam to. Rekao sam joj da se obrazuje, misli svojom glavom i donosi odluke po duši i razumu. Onda joj je cijeli svijet dostupan. Kamo da se vrati?! Iskreno, osjećam se kao Mad Max poslije apokalipse civilizacijskih stečevina i europskih vrijednosti građenih tijekom povijesti na ratovima, genocidima, kolonizacijama, porobljavanjima i dvorskim spletkama.
Mislite na nešto konkretno?
Nedavno sam podnio prijavu kako bih dobio status slobodnog umjetnika i morao sam priložiti što sam sve radio posljednjih pet godina. Ne bi shvatila da njezin tata nakon 23 godine rada moram dokazivati da je neki glumac. Snimio sam film “F20”, serije “Larin izbor”, “Zora dubrovačka”, “Stella”, “Čistu ljubav”, “Počivali u miru”. Potkraj prošle godine imao sam premijeru predstave “Ponoćni boogie”, kultnog romana Ede Popovića, i snimao sam “Anno” o kralju Tomislavu. Kada sam predao dokumentaciju, sumnjičavo su vrtjeli glavom. Znate, sapunice! Doprinos hrvatskoj kulturi? Što da reklamiram – ječam? Da glumim čudovište u hollywoodskom filmu, bi li to bio doprinos hrvatskoj kulturi? Bio sam četiri godine član ansambla HNK, i baš zbog tog uhljebništva do smrti, izađe se na scenu jednom u deset godina, otišao sam jer mi je kao mladom glumcu trebao izazov. Proveo sam četiri godine u Gavelli, opet uhljebništvo do smrti, klanovi, podmetanja, ljubomora. Svatko svakog olajava kao u frizeraju. Ne znam kako je sada, ne idem u kazališta, prostata me blokira. Vjerujem da kao glumac nekom nešto značim. “Ta divna splitska noć” i danas se pamti. S pokojnim Krstom Papićem snimio sam “Cvjetni trg” koji je u Montrealu nagrađen za slobodu govora. Tu je i kultni zagrebački komad Ede Popovića, i to je prošlo ispod radara. Jedna crtica koja možda nadilazi svaki smisao toga jesi ili nisi umjetnik ili čovjek, ili imaš dar, i što uopće treba dokazivati u ovoj nesretnoj zemlji.
Ostvarili ste i puno filmskih i kazališnih uloga, a šira publika vas gleda i u popularnoj “Čistoj ljubavi” na Novoj TV.
Da, “Čistu ljubav” je iznimno gledana serija. Da vidim tog deliju koji će snimiti dvjesto kadrova bez riječi, a da živi u kadru. Zašto ne mogu doći na audiciju u kazalište? Znate kako se ondje prima, na poziv! Nema natječaja. Iako neki podcjenjuju serije, konkretno govorim o “Čistoj ljubavi”, mogu reći da mi je to iskustvo na setu bilo fantastično. Maksimalno su korektni.
Dario Pleić i ekipa. Imao sam sreću što sam u ‘Čistoj ljubavi’ glumio sa sjajnim Momčilom Otaševićem. Spomenuo bih i odličnu ekipu na snimanju serije “Počivali u miru”, koja je napravljena svjetski. Goran Rukavina i Darko Drinovac – sjajan tim.
Što mislite, zašto u našem glumačkom svijetu ne vrijede ista pravila za sve?
Prosjek treba sustav jer ga podupire i skriva njegove mane. Na njega se može osloniti. Kako mi je jednom majčinski rekla velika Vlasta Knezović: “E, moj Mladene, sudit će ti pileće iznutrice i sitnež.” Talentiran čovjek će isplivati kad-tad, samo je pitanje koliko će svog talent razviti. Talent ne možeš ubiti. A neki moji kolege svojom glumom zlopate i sebe i druge.
Na sreću, uz teškoće, prate vas i angažmani u dobrim projektima. Dobili ste ulogu HBO-ovoj seriji “Uspjeh”?
Ovo je prvi projekt HBO Adrije. Denis Tanović me zvao da igram jednu posve drugačiju ulogu, poslovnog, beskrupuloznog čovjeka. Snimanje će tek početi i silno se veselim tom angažmanu. Mislim da su danas serije u svijetu postale puno jače od filmova.
Čemu se privatno najviše veselite?
Pogledam nekoliko kadrova Seana Penna, odjenem majicu OLUJA 95, svežem kosu, stavim Generala Wooa u slušalice, Nadiju i Sofiju na ramena, i istrčim na ulicu.
