Duga je povijest hrvatsko-srpskih odnosa, pa i državnih tvorevina u kojima smo bili zajedno, od Kraljevine SHS, prve pa zatim druge Jugoslavije. No, ništa se po dugovječnosti tih odnosa i nakon prestanka svih službenih veza i državnih okvira ne može mjeriti sa sličnim glazbenim ukusom, ali i neukusom, koji nikako da nestane. Ukusom koji i dandanas spaja Hrvatsku i Srbiju, bez obzira na akutne/aktualne povijesne, političke i ine svađe.
Možda vam ne izgleda tako, ali medijska slika stvarnosti i situacija na terenu govore nam da jest. Dapače, pokušajte zamisliti domaću svakodnevicu bez koncerata turbofolka, narodnjaka ili one “stare” narodne glazbe i prvotimaca stare garde. Možda i možete, ali vrlo teško, jer ako i niste poklonik slične glazbe, vaš susjed ili netko od susjeda i njihove djece, a možda i vaša djeca, zasigurno jesu. Upravo su ti izvođači toliko popularni u Hrvatskoj – o onima iz BiH ne moramo ni govoriti – da ih stalno čujete čak i kad to ne želite, ili zurite u plakate kojima je oblijepljen Zagreb i drugi gradovi; čujete ih uživo na radijskim stanicama ili na dernecima i veselicama po gradovima i selima, na obali i na kontinentu.
Hrvatsko-srpski odnosi mogu sutra prestati, ali ne i međusobna povezanost glazbom koja je, čini se, neuništiva. Nažalost, povezanost lošom glazbom, ona bolja prolazi lošije i u Hrvatskoj i u Srbiji i usred sve te dobrosusjedske glazbene idile dogodi se da pristojnom i finom Bajagi odbiju nastup na Danima piva u Karlovcu, pa zatim krene slična priča i oko nastupa u Varaždinu na Špancirfestu, što u domaćim medijima i na društvenim mrežama izazove lavinu nezadovoljstva poklonika i zadovoljstva osporavatelja. Doduše, osporavatelja je puno manje, ali svejedno priča se pročula. Dakako, nepotrebno.
Jer, kad se prije desetak dana u medijima i na društvenim mrežama raspravljalo o otkazivanju nastupa Bajage na karlovačkim Danima piva zbog prigovora nekoga iz braniteljskih udruga, premda nitko nije jasno i nedvosmisleno priznao i stao iza te odluke, zaboravilo se da je upravo Bajaga – inače redoviti gost hrvatskih pozornica od 2001. kad je nakon rata prvi put nastupio u zagrebačkoj Tvornici – još prije desetak godina uz Jelenu Rozgu bio glavna zvijezda baš projekta Karlovačko Live.
Što se u međuvremenu promijenilo? Vjerojatno samo to da su neki segmenti društva – slično kao i sa sumanutim pritiscima oko splitskog koncerta Hladnog piva večer prije Dana pobjede – zajahali na valu želje cenzuriranja koncerata. Po njihovu mišljenju nepodobnih. Što je, dakako, vrlo opasno i nerazborito, ali eto, i to je situacija u Hrvatskoj 2018.
Nekoliko dana poslije Bajaga je nastupio u pulskoj Areni, a dva tjedna prije gledao sam ga na sjajnom nastupu u Širokom Brijegu u Hercegovini – daleko boljem od nekoliko njih kojima sam svjedočio posljednjih godina – gdje ni lažna dojava o postavljenoj bombi nije spriječila par tisuća ljudi da pokažu da im je dosta takvih iživljavanja.
Zahvatili su pritisci i Doris Dragović, “kraljicu Torcide”, kad je 1999. prvi put nastupila u Crnoj Gori, u koju je kasnije otišlo sve živo i estradno, a ona nakon toga trpjela prigovore velikih Hrvata koji u slobodno vrijeme vjerojatno slušaju srpske narodnjake. Na kraju joj je Torcida oduzela titulu kraljice. Ni Tereza Kesovija nije prošla bolje nakon odličnih nastupa u Beogradu 2014. godine, iako je izjavila da nikad više neće nastupiti u Srbiji, nakon kojih su joj na Poljudu zviždali. Danas opet pričamo o sličnim stvarima. Možda je među najelokventnijima bio komentar prijatelja na Facebooku koji je otprilike rekao: “Pustite me na miru, neka sluša tko koga i kada hoće, ljudi uskoro lete na Mars, a mi se bavimo istim priglupim pričama”. Neki dan čuli smo priču o Vanni koja je otkazala nastup u Tivtu u Crnoj Gori, na školskom jedrenjaku “Jadran” oko kojeg se vodi diplomatski spor između dviju država o povratku broda u Hrvatsku. Priča o međusobnim glazbenim posjetima počela je puno prije, potkraj devedesetih, ali i puno kasnije nego što su neki to željeli. Ratno vrijeme i agresija na Hrvatsku prekinuli su glazbene ekskurzije, pa je većina srbijanskih glazbenika, poput Đorđa Balaševića, za publiku iz Hrvatske nastupala u Sloveniji, kamo su ih išli gledati.
S organiziranjem nastupa u Zagrebu počelo se stidljivo, ali s najboljima. Beogradskim rokerima poput Električnog orgazma ili Partibrejkersa, koji su još početkom devedesetih, zajedno s članovima Ekatarine Velike, napravili projekt Rimtutituki, šaljući antiratne poruke Miloševićevu ratnom stroju. U Hrvatsku je iz Crne Gore počeo dolaziti i sjajni Rambo Amadeus.
Zanimljvo je da su se s problemima s prelaskom granice između Hrvatske i Srbije i radnim dozvolama prvo i u najjačoj mjeri susretali upravo srpski rokeri koji su otvorili sezonu gostovanja, a ne narodnjaci. I Partibrejkersi i Električni orgazam imali su problema s čekanjem na Bajakovu početkom dvijetisućitih, koji su potom prestali, ali je bilo tmurno gledati kako neki anatemiziraju rock-glazbenike iako se za vrijeme rata između Hrvatske i Srbije itekako trgovalo i naftom i koječim drugim.
Đorđe Balašević, prije svega iskusni profesionalac, priču je na povratku u Hrvatsku riješio vrlo praktično. Godine 2001. u pulskoj Areni održao je povratnički koncert, a prihod od ulaznica dao je pulskoj bolnici. I nakon toga mirno nastavio s redovitim i po honorarima skupim gostovanjima u Hrvatskoj sve do danas. Nitko se više nije sjećao šala o Albancima, Slovencima, njegova prigovora što su Pankrti 1980. za prvi album “Dolgcajt” dobili nagradu “Sedam sekretara SKOJ-a” (očito nije volio punk), i baš zato ga nikad nisam volio. No, Đole je, mora se priznati, talentirani glazbenik, ali mi je jednom Arsen Dedić rekao da ga od svih kolega iz Srbije samo Balašević nikada nije nazvao za vrije rata i barem pitao kako je. Za razliku od Balaševića, na tržištu su nadrapali oni koje nekad jesam volio dok su bili u najboljoj formi, poput Olivera Mandića ili Bore Đorđevića koje su izjave i četnikovanje trajno spriječili da sviraju u Hrvatskoj. Premda, kad je prije nekoliko godina u beogradskoj Areni sviralo Prljavo kazalište, Đorđević davao pomirljive izjave, a čak je i prisutni zagrebački gradonačelnik i majstor svih majstora Milan Bandić ponudio da bude medijator eventualnog Borina povratka u Zagreb. Do tada, poklonici Riblje čorbe odlazit će ih gledati u Sloveniju.
Spram tvakvih “slobodnih radikala” puno su bolje prošli kompromisniji i diplomaciji skloni glazbenici koji ubiru honorare i tu i tamo. Što je i u redu, jer slobodno tržište i tržišna potražnja trebaju biti glavni generator ponude, kao i u cijelom divnom i liberalnom kapitalističkom svijetu gdje se broji samo novac, a ne emocije. Prije navedeni podatak da se ne zna tko se službeno bunio protiv nastupa Bajage, odgovor možda ima samo u činjenici da se kukavičje jaje podmeće tamo gdje nekima odgovara. Kako inače objasniti da je Bajaga bio nepoželjan u Karlovcu, a iste je večeri u Svetoj Klari kraj Zagreba nastupao narodnjački superstar, vječno mlad i mnogima privlačan Miroslav Ilić.
Činjenica da još nismo doživjeli da je itko tražio zabranu bnastupa bilo kojeg pjevača narodne glazbe ili zvijezde turbofolka iz Srbije govori da je domaćim higijeničarima duha i sluha upravo taj zvuk prirastao srcu. Po rock i pop-glazbenicima udarite svim sredstvima, ali narodnjake nam ne dirajte, bila bi kratka uputa za djelovanje. Uostalom, ni Thompsonov kratki nastup na dočeku nogometaša u Zagrebu vjerojatno nije bio izraz politički osmišljene akcije nogometaša, koliko pokazatelj ukusa ljudi koji i ne skrivaju da vole i srpske narodnjake, te da je Mile Kitić na njihovoj redovitoj playlisti. Što je, naravno, manji problem za nas nego to što je u ovakvoj službenoj prilici nastup Thompsona, čiji je opus i utjecaj ispresijecan tolikim suprotstavljenim mišljenjima da je uspio razjediniti i ono malo jedinstva koje je u Hrvatskoj nastalo sjajnim uspjehom nogometne reprezentacije. Upravo zato, simptome povratka u “cenzuru” treba ne samo oštro otkloniti što je prije moguće, nego i pažljivo promotriti. Jer, konkretni pokazatelji o međusobnim gostovanjima – hrvatskih glazbenika u Srbiji i srpskih u Hrvatskoj – govore nam daleko više o prevladavajućem stanju od svih anketa.
U suprtotnom smjeru, iz Hrvatske u Srbiju također je krenula masa glazbenika, a zašto i ne bi, jašući na valu činjenice da je upravo godinama građena hrvatska zabavnoglazbena scena ono što u Srbiji vole. Granicu već godinama uspješno redovito prelaze svi, iz estrade i s rock-scene, Nina Badrić, Severina, Toni Cetinski, Gibonni, Massimo, Petar Grašo, Jelena Rozga, Prljavo kazalište, Hladno pivo, Darko Rundek, 2Cellos, Josipa Lisac, Neno Belan, Let3, Magazin, Matija Dedić, Urban, TBF, Psihomodo pop i mnogi drugi. Rekorde su postizali Parni valjak s dva uzastopna rasprodana nastupa u beogradskoj Areni te s pet koncerata u Sava centru. Najveću beogradsku dvoranu punili su i Tony Cetinski, Gibonni, 2Cellos i Prljavo kazalište koje je ondje uredno odsviralo i “Ružu hrvatsku”. Ostali nastupaju u manjim dvoranama, klubovima ili glazbenim festivalima.
U Hrvatskoj pak, osim redovitih nastupa rock-glazbenika poput Partibrejkersa, Električnog orgazma i Repetitora, gostovali su i njihovi najpopularniji pjevači koji govore o sve jačim tamošnjim pop-glazbenicima, od Željka Joksimovića do Sergeja Četkovića (Crnogorca koji živi u Beogradu) te stare garde koju predvode Đorđe Balašević, Bajaga i Zdravko Čolić, ali i mlađi S.A.R.S. koji su punili najveće dvorane u Hrvatskoj i jedino su mlađe pop-ime – uz puno ozbiljniji i stilski drukčiji Dubioza kolektiv iz BiH – koje se popelo do razine najveće popularnosti. A nju, dakako, bez problema zadržavaju predstavnici narodne glazbe čije krcate dvorane u Hrvatskoj govore da je mnogo toga isto kao i lani; od veterana Lepe Brene, Miroslava Ilića i Mile Kitića do novih zvijezda poput Bobana Rajovića, Saše Matića, Ace Lukasa, Goge Sekulić, Jelene Karleuše i drugih.
Koliko znam, nikada se nije dogodilo da ulazak neke srpske narodnjačke zvijezde u Hrvatsku bude upitan. Boban Rajović, Goga Sekulić, Lepa Brena, Aca Lukas, Jelena Karleuša, Sandra Afrika, Željko Joksimović i mnogi drugi neka su od imena koja redovito pune domaće sportske dvorane, a u narodnjačkim klubovima možete ih svake večeri naći još. I to ne na periferiji i u selima, nego u središtima velikih hrvatskih gradova. Kao što sam u povodu početka rada narodnjačkog Radija Extra FM napisao, radi se o normalnoj pojavi koja će zaposliti ljude i u tržišnoj ekonomiji sankcionirati stanje koje vlada u domaćem popularnom ukusu.
Stoga su licemjerne primjedbe oko pokretanja radija Extra FM bile potpuno neutemeljene, jer mi ne samo da uvozimo turbofolk, nego ga i proizvodimo i imamo smeća u svom dvorištu sasvim dovoljno da ne moramo optuživati susjede. Koje treba lijepo primiti, kako to stanovnici s prvih crta bojišnice znaju napraviti kad im dođe neki srpski turbofolk pjevač. I sam sam prije nekoliko godina, vraćajući se s festivala EXIT, u Iloku doživio da u hotelu nisam spavao do šest sati ujutro, radi turbofolka koji se vrtio u prizemlju, s takvom energijom uključenih da se i techno-partyji čine zabavom za djecu koja ne znaju što je to zapravo luda zabava.
Inače, moram priznati da tijekom brojnih odlazaka u Beograd ili Novi Sad ondje nikada u kafićima nisam čuo turbofolk, ali jesam u središtu Zagreba. Pa onda, tko je ovdje lud? Zamjena teza je vrlo važna, jer čak i obožavatelji Thompsona priznaju sličnost s Alenom Islamovićem, a i mnogi njegovi hitovi imaju baš taj narodnjački štih kakav je u najgorim varijantama pri kraju karijere promoviralo Bijelo dugme. Osim toga, povezanost hrvatske i srpske estrade potpuno je javna i dohodovna, pomažu one jedna drugoj, svaka na svom terenu, radi boljih honorara i jače rasprostranjenosti i u tome je najmanje bitno tko je Hrvat, a tko Srbin. Primjerice, kad je narodnjak Saša Matić 2016. nastupio u Lisinskom, na pozornici mu se pridružila prijateljica i kolegica Severina, 2014. zajedno su snimili pjesmu “More tuge”, a Matić je bio gost i na vjenčanju Severine i Igora Kojića.
Priča zna otići i na daleko višu instancu od estradih prijateljstava, pa je i predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović, kojoj je Thompson jedan od omiljenih pjevača, u nekoj radijskoj emisiji rekla da voli slušati narodnjake kad je fešta. Osjetio je to i Boban Rajović koji je nakon gostovanja u svim mogućim hrvatskim klubovima napunio sportske arene u Zagrebu i Splitu, a svi koji ga vole dobili su potvrdu s vrha da je to sasvim normalno i, dakako, dopušteno, te da narodna, folk-glazba više nije bauk.
“Moram reći da sam ponosan što sam tamo završio, to je opet jedna nacionalna frekvencija, nacionalna televizija u udarnom terminu, što ćeš bolje, što ćeš jače, što ćeš moćnije”, poručio je Rajović nakon prvog splitskog nastupa u Dnevniku RTL-a, oduševljen prijemom s vrha države i tribina, te sa dna, tj. s parketa dvorane.
Na pitanje što bi rekao Kolindi Grabar-Kitarović da je sretne, odgovorio je; “Zahvalio bih joj se na reklami i rekao bih joj da mi je drago što sluša dobru muziku, a to je sigurno dobra narodna muzika koja nikada neće iščeznuti bez obzira na to zvali oni to cajke ili ne. Meni ne smeta što oni to zovu cajke. Pa i ovdje ima ljudi koji pogrdno oslovljavaju našu muziku i kažu da je to turbofolk i kič. Zaista bih joj prišao, pozdravio je i zahvalio se na reklami”.
Dapače, u maniru dobrosusjedskih i isplativih odnosa, Boban Rajović zabavljao je posjetitelje na privatnoj zabavi nekog diskokluba u Posušju u Hercegovini gdje je, na oduševljenje prisutnih, otpjevao i jednu od najpopularnijih domaćih domoljubnih pjesama “Sude mi”, Miroslava Škore. Ideologija, a ni njezin nedostatak, ne treba sprečavati profit.
Slična je i obrnuta estradna situacija, u Srbiji, što govore bombastični naslovi tekstova poput “Hrvatske pjevače danas ćete češće čuti na nastupima u srpskim koncertnim dvoranama i klubovima nego u Hrvatskoj, dok su naše folk- zvijezde omiljene u susjednoj državi”. Jer, “hrvatske estradne zvijezde u posljednje vrijeme sve više su orijentirane na ‘istočno tržište’. Dok u Hrvatskoj vladaju narodnjaci, pop i rock-izvođači za život zarađuju preko granice, a kako se navodi, ovdje lakše zarađuju, jer s lakoćom pune i najveće dvorane, što im u Hrvatskoj ne polazi uvijek za rukom”.
I upravo je u tome problem masovnog (ne)ukusa, što i hrvatski i srpski rokeri i pop-izvođači imaju premalo posla i mjesta za rad (koncerte) u matičnim državama, za razliku od narodnjaka i estradnih zvijezda poput Lidije Bačić i Maje Šuput koje caruju na oba tržišta, plus u Sloveniji i BiH te u dijaspori. Tonči Huljić to je najpraktičnije objasnio; “U Hrvatskoj svi slušaju narodnjake, a prave se da su europska civilizacija”. Uspješni beogradski tekstopisac i skladatelj estradnih hitova Dušan Bačić prilično je jasno, i poražavajuće, opisao situaciju na hrvatskoj glazbenoj sceni; “Stare, dobro poznate regionalne zvijezde i dalje mogu nastupati u cijeloj regiji, ali pjesme novijih hrvatskih izvođača teško dolaze i do Slovenije, a u Bosni i Srbiji za njih nisu ni čuli. Ljudima ne možete podvaliti nekvalitetnu glazbu, a u Hrvatskoj to pokušava nasilu nekolicina urednika i kompozitora”. Naravno, ne radi se o sili, nego je populizam uzeo maha pa se ponajbolji hrvatski i srpski glazbenici bore s vjetrenjačama masovnog neukusa.
No, u toj regiji uspješno nastupaju svi. Naravno, Thompson nikada neće pjevati u Beogradu, kao ni Ceca u Zagrebu. Niti Oliver Dragojević i Mišo. No, ne mogu zaboraviti kad sam 1989. putovao avionom u Pariz i čitao beogradsku Dugu, u kojoj je Mišo Kovač u intervjuu jasno rekao da će “j... m... svakome tko ruši Jugoslaviju”. I nitko mu nije zamjerio buduće poteze i ideološke preokrete, pa čak ni Oliver Mandić, kojega možete pronaći u simpatičnom videoklipu na kanalu YouTube u kojem je prije nekoliko godina emocionalno govorio o Miši Kovaču, a suze su mu doslovno tekle niz lice.
Ukratko, u ovoj pomalo nadrealnoj situaciji hrvatsko-srpski odnosi u budućnosti idilični su za razliku od stalnih vanjskopolitičkih problema, barem ako sudimo po obostranom obožavanju narodnjaka.
Možete kritizirati Vučića i njegove idiotske i nadasve opasne izjave, zabraniti ulazak u Hrvatsku ministru vanjskih poslova Srbije Vulinu, čije izjave provociraju stanovništvo u Hrvatskoj i poslije stvaraju probleme nekim glazbenicima iz Srbije koji ovamo dolaze, premda nisu krivi za njih. No, glazba ima neograničenu radnu “vizu” i mnogi je jedva čekaju da stigne. Dakako – spremni. Bez obzira na ukuse, možda je tako i bolje.
VIDEO Kamo su nestale i što danas rade bivše prve dame TV-a
Ne može se nikoga spriječiti da sluša šund,samo ga se može žaliti što mu Bog nije dao sluh da razlikuje kvalitetu od kuruze.