Naslovnica Showbiz Estrada

Diskografi u vrijeme novog vala ili život u ritmu muzike za ples

U izdanju Croatia Recordsa sljedeći tjedan iz tiska izlazi druga knjiga “Tvornica glazbe – bilješke za biografiju ili Various Artist” koja se bavi razdobljem domaće glazbene industrije od 1970. do 1989. godine. U njoj je izbor od 120 pjesama koje će se uz knjigu moći poslušati na playlisti Deezera. Autor knjige Siniša Škarica odabrao je zanimljive izvatke iz knjige ekskluzivno za feljton Večernjeg lista.
26. svibnja 2019. u 00:14 0 komentara 617 prikaza
Foto: goran pavelić pipo
Pogledajte galeriju 1/4

Zavjesa nije bila željezna, ako ste to pomislili, ni vremena baš olovna, kako je netko napisao. Djeca ni sretna ni nesretna – pukao ih pubertet kao i one prije i poslije njih – sve dok im se nije dogodila ta čarolija u ritmu muzike za ples. New wave je postao novi val. I to kakav! „Moj život je novi val! Moj život je novi val! Moj život je novi val!…“ (Paraf: Moj život je novi val).

Feljton - Tvornica glazbe Godina je 1969.: Josipa pjeva cijelim tijelom, a narod uživa

U kasno proljeće te 1981., kada je novovalna plima konačno odsukala domaću rock-diskografiju, na adresu Jugotonova programa stigao je neuobičajen poziv s potpisom maturanata CEZAKUM-a. Urednici i propagandisti pop-redakcije tadašnjeg „diva iz Dubrave“, kako su mediji ponekad tepali najvećem izdavaču u ovom dijelu Europe, zamoljeni su za predavanje o proizvodnji nosača zvuka i njenom aktualnom trenutku. Kad shvatite da se iza navedena akronima krije II. gimnazija iz Križanićeve s broja 4., pretvorena 1978. čuvenom Šuvarovom reformom školstva u Centar za kulturu i umjetnost (sjećate se, trajalo je to do 1991.), upitat će se zašto bi taj poziv bio neuobičajen. (A propos, autor filma zbog čije zvučne kolone i pišem ovu bilješku Igor Mirković pohađao je u to vrijeme na istoj adresi drugi razred Obrazovnog centra za jezike).

Jedan poziv mijenja sve
Naime, ne bi li diskografija trebala biti bliska školi iz koje će se regrutirati budući kadrovi u umjetnosti i kulturi? Nije li tema s naslovom „kako nastaje ploča“ ili „kako se stvara uspješan proizvod“, na tragu spomenute reforme i njezine ideje o upoznavanju srednjoškolaca s praksom, odnosno proizvodnim radom? Zar nije riječ o mediju koji je već desetljećima svugdje u središtu zanimanja upravo tinejdžerske populacije? „Navršivši dvanaest… ploče su odjednom postale vrijednost, najveća koju smo poznavali…“, napisat će i autor “Sretnog djeteta” u uvodnim recima svoje istoimene knjige. Pa ipak, unatoč svemu, prvi put u mom uredničkom stažu jedna je ustanova iz obrazovanja i kulture izrazila želju za takvim susretom. I, posve prirodno, našli smo se zatečeni: taj je poziv bio zaista neuobičajen! Da objasnim.

Agnes Varda Odlazak legende novog vala U 90. godini preminula je redateljica Agnès Varda

Institucije u kulturi i uopće „kulturna elita“ doživljavali su diskografsku kuću kao ružno pače. Zbog svoje naglašeno tržišne orijentacije to hibridno čedo izdavačke tvrtke i fabrike (radnicima!) izgledalo im je manje vrijedno. Čak vrijedno prezira! Istodobno, s njim su se suočavali s respektom, gotovo sa strahom, kao s nečim što bi im moglo otkriti neželjenu istinu o njima samima. Slično, za svjesnu pop-oporbu, rokere, omladinski tisak (koji se pretvarao u svojevrsni domaći underground), kompanije ploča bile su a priori leglo više-manje ziheraški nastrojene činovničke svite koja ne prepoznaje i ne mari za prave vrijednosti i umjetničke izazove. Glazbeni kritičari, posebice oni mlađi, definitivno su gledali na diskografe kao na nekog s druge strane barikade. Zanimljivo, i zvijezde narodne i zabavne glazbe često su se osjećale zapostavljene tvrdeći da im njihovi urednici ne uzvraćaju pažnjom adekvatnom njihovim zaslugama. Otprilike: državne institucije nagrađuju klasičare ili eventualno džeziste, rokeri su liblinzi medija, a mi – od kojih zapravo i svi vi živite! – nemamo čak ni vašu pravu potporu i poštovanje.

Nezahvalna pozicija diskografske tvrtke znala se manifestirati i u shizofrenom ponašanju njenih čelnika pa su se, primjerice, u Jugotonu pred javnošću, posebice u kulturnim krugovima, hvalili postignućima Fonoarsa i Discothalije – etiketa klasične glazbe i govornih izdanja koje su pobirale laskava državna, republička i gradska priznanja – a na zborovima radnika isticali ekskluzivni ugovori potpisani s najtiražnijim narodnjacima čiji su tržišni uspjesi osiguravali solidnu egzistenciju zaposlenicima i mir u kući u inače nesigurnim ekonomskim vremenima.

Koncert Azre na Šalati Vrijednosti koje prepoznaje i internet-generacija Čitatelji odlučili! Azrin 'Ravno do dna' najbolji domaći album svih vremena

Kultni Film u Kulušiću
Istina, ponekad se ambicioznijem diskografu nije svidjelo ono što je mogao vidjeti u zrcalu javnosti – svoj minorni status. Ipak oni uporniji naučili su to prihvaćati kao korisnu poziciju izmaknutih na margine kulturno–političkog interesa – za razliku od položaja filma, televizije, „velikih“ novina, radija i knjiga – pa su kontrolni mehanizmi poput vlastite partijske organizacije, „komisije za šund“ i izdavačkog savjeta imali zapravo manji značaj nego im se pripisivao. To je urednicima omogućavalo odriješene ruke do stupnja uobičajene autocenzure i davalo osjećaj manje odgovornosti ionako slabašno deklarirane kroz uopćenu sintagmu o „djelatnostima od posebnog društvenog značaja“. Na rang-listi takvih, sadržaj vinila zauzimao je mizerno posljednje mjesto koje do dan-danas, u nekom slično zamišljenom svrstavanju, ni za jotu nije promijenila ni lako dostupna kompaktna ploča. Naprotiv.

A društvena odgovornost i uloga diskografije, naravno, objektivna je i nimalo beznačajna. Oduvijek je taj čarobni proizvod nosio zavodljiv i subverzivan, sveprisutan i rizičan teret (nosač zvuka!) koji je utjecao na naše živote i mijenjao ih upornije i učinkovitije od bilo kojeg drugog medija (osim valjda filma); činio ih boljim i bogatijim ili naprosto na tri minute zabavnijim, kako god ta zabava zvučala. A u onim najsjajnijim trenucima obilježio bi čitavo pokoljenje obasjavši ga aurom samopoštovanja posebnosti. E, sad, vjerojatno je ta posebnost, koja nam se događala tih godina, doživljavajući klimaks upravo tog kasnog proljeća, izazvala taj neuobičajen poziv dajući priliku stigmatiziranoj uredničkoj branši da bar jednom podijeli satisfakciju s naraštajem koji će je valjda na tren iskreno respektirati.

SRĐAN GOJKOVIĆ GILE U Hrvatskoj smo popularniji nego u Srbiji, a 'Igra r'n'r cela Jugoslavija' i dalje je hit

Jesu li poziv zaista uputili učenici ili pak uprava škole ili ga je zapravo inicirao njihov mladi razrednik, glazbeni zanesenjak, profesor Marin Perković, više se ne sjećam. Činjenica je da povod nije mogao biti uvjerljiviji, a ni tajming bolji. Glavni junaci tog polugodišta definitivno su postali Film, Idoli, Električni orgazam, Haustor, Šarlo akrobata... Prljavo kazalište, Pankrti i Azra snalazili su se u tim ulogama već neko vrijeme. „Zamisli život u ritmu muzike za ples…“ Stihovi Stublićeve “Zamisli”, jedne od mogućih novovalnih himni, slaveći nadu svemogućeg eskapizma oduvijek su me podsjećali na ozračje nekog drugog vremena, onog „električarskog“ s početka šezdesetih, kojem je potom planetarno prevratničku dimenziju dalo sveto trojstvo rocka: Beatlesi, Stonesi i Dylan. Bio sam uvjeren da se to ne može ponoviti, a onda mi je sinulo (i to ne samo meni) da smo tada, gotovo dvadeset godina poslije, zapravo nagrađeni za svoje pionirske šezdesete. Vrdoljakova urnebesna introdukcija („mesdames et messieurs… du groupe Film – Cinema!“) na početku vruće plastike iz jednako vruće serije izdanja u mojoj je glavi samo pojačala doživljaj revivala „swinging sixties“ i njihova presvlačenja u „novovalne osamdesete“.

Pa ako je ukazanje Pankrta i Azre u Galeriji SC-a na Ilićevoj izložbi stripa u prosincu 1977. bila najava dugoočekivanih promjena kojima je nazočio tek prvi ešalon posvećenih, onda je Film u Kulušiću ušavši u prodavaonice ploča zadnjih dana u ožujku 1981. definitivno pronio „radosnu vijest“ kroz desetke tisuća domova novovalnih vjernika. Taj, među vinilnim brazdama zarobljeni koncentrat žive energije oslobađao se svakim plesom pick-upa, uvijek i ponovno nas fascinirajući uvjerljivošću svoje poruke, a ona je glasila: konačno se događa i nama!

Prvo polugodište te 1981. zatrpano nizom Jugotonovih dugosvirajućih izdanja otkriva nam kronologiju opće opsjednutosti Novim valom na koju se svakako valja podsjetiti. Dakle, 18. veljače izlazi famozni “Paket aranžman” s Idolima, Električnim orgazmom i Šarlom akrobatom, 31. ožujka spomenuti Film u Kulušiću – live!, kao LP skraćenog trajanja i k tomu na 45 okretaja (mini LP), a 18. svibnja jednako kratko-duga i ekspresno osvajajuća ploča Idola. Stoga se očekivano, 10. lipnja na kaseti, ova izdanja spajaju kao Film i Idoli: zajedno! U međuvremenu 20. svibnja pojavljuje se Električni orgazam, LP prvijenac Gileta i društva, i onda turbo ubrzano: 25. svibnja “Svi marš na ples!”, novovalna kompilacija s dvanaest nabrijanih naslova od “Ha, ha, ha” do “Bolje da nosim kratku kosu”. Haustorov debitantski album čekao se s nestrpljenjem (izašao je 20. lipnja) kao i onaj Šarla akrobate (20. srpnja), a kada se tomu priključe i brojni singlovi – među inima i “Moja prva ljubav” i “Ona se budi” – te albumi inficirani novim zvukom, poput Aerodromova “Tango bango” (4. ožujka) i “5. april ‘81.” Bijelog dugmeta (30. travnja), dobiva se gotovo nevjerojatan niz koji se nikad u rock-diskografiji na ovim prostorima nije dogodio ni prije ni poslije.

štulić biografija Tko je sve bio član legendarne Azre, benda kroz koji je prošlo mnoštvo svirača

Inače, pogled na druge izdavače otkrio bi nam da je godinu otvorio Filmov eponimni nastupni album na etiketi mariborskog Helidona, a zaključili su je riječki Paraf drugim LP-om “Izleti” za RTV Ljubljanu, Patrola prvijencem “U sredinu” za Suzy, kao i ponovno rođeni Parni valjak s trećim uzastopnim „new wave“ nadahnutim albumom indikativna naslova: “Vrijeme je na našoj strani”.
Širinu novovalnog diskursa potvrdit će još i Jugotonove dojmljive plejke dubrovačkih Modela (25. kolovoza), beogradske Zane (7. listopada) i vrbovečke Stidljive ljubičice (25. listopada).

Čarolija ne prestaje u ponoć
Tako, posve logično, po završetku sata ex cathedra, razvila se živa debata o dosezima aktualno načičkane domaće diskoteke. Kao netom imenovani urednik redakcije rocka – nepunu godinu ranije dogodilo se prvi put kod nas da je neka diskografska tvrtka oficijelno potvrdila nužnost takvog radnog mjesta – činilo se gotovo nepristojno isticati da se već i tim podatkom može mjeriti uspješnost novog vala.

No, pravi zaključak nametnuo se sam po sebi: razgovarali smo s povlaštenom mladosti, prvom koja se na tulumima zabavljala poglavito uz domaće rock-ploče; prvom koja je konačno mogla birati svoje domaće rock-idole! A tomu su valjda ponešto kumovali diskografija i – diskografi.

SINIŠA ŠKARICA Štulić je mogao napisati najbolje stvari, ali tko bi za njih čuo da nije bilo Jugotona

I sam Mirković će u “Sretnom djetetu”, komentirajući svoj tinejdžerski odium prema domaćim pop-zvijezdama, zaključiti: „…zapravo… sam imao iznimnu sreću: za razliku od generacije mojih prethodnika kojima su jedini kontakti s njihovim idolima bili posredovani valovima Radio Luxembourga, ja sam i junake i antijunake imao ovdje, nadohvat ruke, u mom gradu“.
No, čarolija nije prestajala u ponoć, završetkom plesa, kako se to zbivalo u bajkama o siromašnima, ali lijepima, u pričama o djeci šezdesetih. Konačno je mogao „zamisliti život u ritmu muzike za ples“ puštajući je još jednom prije spavanja. Još jednom, za svoj gušt. A kada se ujutro probudio, ploče su ležale uz njegovo uzglavlje uvjeravajući ga da novi val nije san. Da je zaista sretno dijete.

UMO Neuroscience
Neurofeedback
Zašto se sve više roditelja odlučuje za UMO igraonicu i što je to neurofeedback?

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.