Naslovnica Premium Kolumne

Pa da mi je i dolinom smrti proći...

Kult smrti posebno se vidi u Palermu. Jedno od najintenzivnijih životnih iskustva bio mi je posjet tamošnjem kapucinskom samostanu u čijim je katakombama izloženo nekoliko stotina mumija i kostura. Pokojnici izloženi vise sa zidova u „spooky” odjeći iz 19. i 18. stoljeća, starije mumije imaju zaleđenu agoniju na licu, djeca izgledaju kao lutke. To izloženo groblje pod zemljom je dobro ventilirano, ali zapušteno. Na ulazu sjedi čovjek nemila izgleda i naplaćuje tri eura bez izdavanja računa
09. kolovoza 2019. u 08:40 42 komentara 15732 prikaza

Za nametljiv ljetni hit koji napada sa svih strana sve dok nam se fatalno ne uvuče u uho pa ga se poslije tjednima ne možemo riješiti Talijani imaju zgodan naziv “tormentone estivo”, ljetna mora. Tu spadaju sve one silne Lambade, Macarene, Despacita uz još gore lokalne inačice. U početku zarazne, nakon izvjesnog vremena te pjesme postanu naporne, ali nakon što prođu godine i desetljeća, kad negdje iskoče, drmnu nas nostalgijom jer vuku sjećanje na sretna ljeta, pa tada čak i „Minus i plus“ ili „Co to maš“ može djelovati kao Proustov madeleine, kolačić čiji okus oživljava sjećanja na davne dane.

NINO RASPUDIĆ Goethe bez TripAdvisora

Po učestalosti puštanja na radijskim stanicama i zaraznosti moj sicilijanski „tormentone“ je pjesma „Senza pensieri“, mladog i vižljastog Fabija Rovazzia uz gostovanje velike dive Loredane Bertè, koja danas izgleda kao Mickey Rourke, ali moćni glas isti joj je kao na početku karijere, a bila je zvijezda kad se nisam rodio ni sredovječni ja, a kamoli mladi Rovazzi.

„Bez problema, bez misli, imamo ravnu zemlju i vedro nebo…“, fina ironija u kojoj ima pola istine. Drugi tormentone ljeta 2019. je „Vento del sud“ skupine Tiromancino, nostalgični reggae kojim dominira thompsonovski motiv – lirski subjekt obraća se vjetru, ali ga ne ispituje o stanju u zavičaju kao naš dinarski Dylan, već mu daje teži zadatak da zaustavi ljeto, ako može, da ga ukrade vremenu samo za njega i dragu… Ljetni raspust je u djetinjstvu, kada vrijeme subjektivno prolazi znatno sporije jer se puno novoga otkriva i doživljava, trajao kao cijeli jedan život. Sada mi prolijeće kao tren i već u daljini vidim toksičnu političku jesen i Kratki espresso daleko od sicilijanske lakoće.

Ako je lakoća (leggerezza) najčešća riječ ljetnih hitova, ključna sicilijanska riječ je „minchia“ (minkija). Imenica se razvila od latinskog „mencla“, označava muški spolni organ, a zabavno je što je ženskog roda. U govornom sicilijanskom „minchia“ je najčešće upotrebljavana riječ, izražava široki dijapazon osjećaja, a služi i kao poštapalica. Kasnije se proširila na cijelu Italiju, a čuo sam je kao uzvik čuđenja i od naših pomoraca koji su plovili sa Sicilijancima. Kad ste na Siciliji, gotovo neopazice uvuče vam se u vokabular.

O kultnom statusu te riječi uvjerio sam se prije dvadeset godina kad sam kao apsolvent prevodio jedan poslovni sastanak na kojem sam upoznao Giuseppea, Sicilijanca nastanjenog u Milanu. Bio je utjelovljeni stereotip Talijana, mali, zalizan, brz, crveni kabriolet, veliki poštovatelj Berlusconija (tvrdio je da su protiv Silvija samo neradnici). Kad mi je rekao da je sa Sicilije, uzviknuo sam „minchia“!, htijući pokazati upućenost. Na to me prijekorno pogledao i rekao: „Kako se usuđuješ reći ‘minchia’ ti koji nisi Sicilijanac!“ Oko falocentrizma i srodnih tematika danas skrbe čitavi fakulteti pa neću dalje razvijati temu, ostaje činjenica da su „minchia“ i sva simbolika oko nje važni na Siciliji.

mafija Nino Raspudić Zašto 'nema' mafije?

Tamo su i inače dodatno pojačane sve ključne životne manifestacije. Vjenčanja su velika i važna, kao i sprovodi. Kult smrti posebno se vidi u Palermu. Jedno od najintenzivnijih životnih iskustva bio mi je posjet tamošnjem Kapucinskom samostanu u čijim katakombama je izloženo nekoliko stotina mumija i kostura. Pokojnici izloženi vise sa zidova u „spooky” odjeći iz 19. i 18. stoljeća, starije mumije imaju zaleđenu agoniju na licu, djeca izgledaju kao lutke.

Neki imaju kartone s imenom, zvanjem i godinom smrti, neki ne. Podijeljeni su u kategorije pa imamo hodnik s udanim ženama, djevicama, djecom, svećenicima, fratrima kapucinima, vojnim časnicima itd. To izloženo groblje pod zemljom je dobro ventilirano ali zapušteno. Na ulazu sjedi čovjek nemila izgleda i naplaćuje tri eura bez izdavanja računa, dok iza njega sjedi skutren stari kapucin. Onda se silazi u Had u kojem nije dozvoljeno slikanje. Sličan jeziv prizor vidio sam u filmu Nosferatu: Fantom noći Wernera Herzoga, koji je na početak filma stavio dokumentarne snimke mumija iz Guanajuata u Meksiku, koje su sve bile žrtve kolere iz 1833.

Putnici na Grand Touru posjećivali su kapucinske katakombe u Palermu kao važnu potporu meditaciju o prolaznosti života. „Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ja ne bojim…“ odzvanjalo mi je u glavi među tim leševima jer sam u zagrobni svijet ispod Palerma došao iz raja koji se nalazi iznad njega, a to je katedrala u Moneraleu. Izvana skromno zdanje iz 12. stoljeća, u svojoj utrobi krije čudo od 6500 m² prekrasnih i savršeno očuvanih bizantskih mozaika koji prikazuju sve važne prizore iz Starog i Novog zavjeta.

Katedrala, dakle, slikama priča priču, ona je bila Biblija za nepismene. Čini mi se kako opet idemo prema dobu u kojem će golema većina ljudi biti nečitači koji svijet spoznaju samo preko gotovih slika. Ali ove u Monrealeu su nebeske. Između uzvišene ljepote mozaika u Monrealeu i mraka kapucinskih katakombi cijeli je nijansirani spektar Palerma, grada koji je stoljećima bio lavlja glava na mačjem tijelu.

Za razliku od sjeverne i središnje Italije gdje je od 11. stoljeća nadalje došlo do procvata mnoštva gradova, na Jugu se nastavila feudalna tradicija i sve se koncentrira u nekoliko velikih središta, Napulj i Palermo prije svega. Nekadašnju raskoš već odavno je nemoguće održavati pa Palermo danas u nekim dijelovima izgleda poput Havane, ocvao, oguljen, dekadentan, veličanstven. Štoviše, taj dodir dekadencije samo naglašava njihovu ljepotu, pa i u začudnim spojevima koji se mogu vidjeti samo u Palermu, poput jeftine autopraonice u oronuloj baroknoj palači.

Andrej Plenković predstavio nove ministre Nino Raspudić Plenkovićevo “orošavanje” Vlade

Promet u gradu je kaotičan, u praksi nema traka nego se razlijeva zamršeni splet auta, autobusa, skutera, pješaka, uz puno buke, trubljenja, uzvika „minchia!“. Svi su auti izlupani, no čini se da im to nimalo ne smeta. Arapski dodir u Palermu se osjeti i dandanas, dok je, primjerice, Siracusa nepogrešivo grčka. Uza sve navedeno, manji gradovi kao što su Ragusa, Erice, Taormina, Noto i niz drugih, sami po sebi pojedinačno su vrijedni dolaska na Siciliju. Jedan Raguž pitao me ima li sicilijanska Ragusa veze s našim Dubrovnikom (tal. Ragusa). Odgovaram mu da, koliko znam, nema, a s Ragužima ima veze kao Charlie Chaplin s Čapljinom.

Za kraj, uza sve prirodne ljepote, arheologiju, drevne gradove, ljude, kulturu, najviše me se na Siciliji ipak dojmila Etna. Ona je majka sjeveroistočnog dijela otoka, koji njoj duguje plodnu zemlju, vodu, divne plaže od vulkanskog pijeska koji ne prlja nego se osušen samo strese s tijela pri čemu djeluje kao prirodni piling.

Etna je aktivan vulkan, dakle kanal koji spaja užareno podzemlje i najveću visinu, planina trenutačno visoka 3326 m (visina se mijenja jer je živa, raste). Autom se može doći do 2000 metara, cestom znatno boljom od Sljemenske. Krenete od razine mora s 35 celzija i za malo više od pola sata ste na friških 13, okruženi krajolikom s kraterima koji podsjeća na Mars kako ga prikazuju stari SF filmovi.

Rifugio Sapienza naziv je nekadašnjeg planinarskog doma do kojeg je cesta došla u Mussolinijevo vrijeme. Tu su sada odmorište, restoran i nekoliko suvenirnica. Dalje prema vrhu Etne može se još žičarom, ali već i na tih 2000 metara dohvatljivih autom prizor je svemirski. Lava je friška, prije desetak godina, za jedne erupcije, civilna zaštita jedva je obranila to sklonište.

Kad smo kod Ducea, valja primijetiti kako se u suvenirnicama na Etni, ali i u Cataniji, uza sve druge suvenire izrađene od lave kao što su nakit, mala Etna, Majka Božja, padre Pio, Liotru, slon simbol Catanije, i druge stvari, koče i velike Mussolinijeve biste. Ćelava glava dobro izgleda napravljena od crne lave, ali izaziva nelagodu, kao da Pavelića ili Broza od bračkog kamena vidiš u suvenirnicama u Supetru ili Splitu. Istina, za razliku od tog dvojca, Mussolini je barem dobio izbore, ali ih poslije nije raspisivao.

Talijanski nostalgičari, dok nisu izumrli, uobičavali su govoriti „Quando c’era lui…“ (u njegovo vrijeme), pa nabrajati kako su vlakovi su dolazili na vrijeme, kako si mogao spavati na klupi u parku i slične divote. Uvijek sam se pitao zašto bi netko spavao na klupi u parku i što ti znači ta mogućnost kad istovremeno nisi od režima bio siguran ni u svojoj kući, no tu su već druge teme. Polijećem sa Sicilije prema sjeveru s osjećajem da, ako i nisam na njoj pronašao ključ svega (kako je pisao Goethe), barem sam malo zavirio kroz ključanicu.

A1
PROMO
Pogledajte kako je karlovački slatkovodni akvarij postao primjer uspješnog poslovanja

A1 izdvaja za Vas

  • Avatar pendreck
    pendreck:

    Jako zanimljivo napisano. Budi znatiželju ići to pogledati. Nije tak ni daleko.

  • Istriabellamia:

    Zanimljivo i sigurno bi bilo puno toga za vidjeti tamo. Kaže se da je južna Italija potpuna suprotnost od sjeverne, mentalitet, arhitektura, standard, sve. Bravo Nino na odabiru destinacije.

  • Avatar Django
    Django:

    Zanima me kako se izgovara ta „minchia!“. Je li to naša domaća “minđa!”?