Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Milanović i susjedi: Nije išao za banom Jelačićem, ali je izbjegavao Orbána

Kad se odlučio za osovinu s Ljubljanom i Bečom, Milanović je zauzeo pragmatični stav, između demokratske oholosti Zapada i populističke agresije Istoka. To može osiguravati utjecaj u Europi prije negoli nemušta Inicijativa Tri mora
07. ožujka 2020. u 22:46 1 komentara 2106 prikaza
Zoran Milanović i Borut Pahor
Foto: Robert Anic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

Odlazeći prvo u Sloveniju, Zoran Milanović je s novoga radnog mjesta šefa države odaslao poruku da će odnose sa susjedima stavljati u prvi plan svoje vanjske politike. Svaka druga odluka izazvala bi u Zagrebu mnogo više pitanja, možda i upitnika.

Zoran Milanović na promociji Pravnog fakulteta Svečana promocija Milanović diplomantima prava: Gradite se, učite i budite kritični prema politici

Da je otišao u Beograd, gdje su koncentrirani najteži hrvatski problemi, izazvao bi gnjev svekolikih hrvatskih heroja i žrtava rata; oni bi s pravom rekli da ratobornom Vučiću ne smije ići pod noge. Nije sigurno da će Milanović imati mnogo prilika da otvara toliko tešku a opet poželjnu komunikaciju sa Srbijom, ostane li njezin sadašnji predsjednik na vlasti i ako ne obustavi nacionalističku retoriku. Novi se hrvatski predsjednik ne mora žuriti, ili u najboljem slučaju, treba se žuriti polako: sa Srbijom, ravnala se ona po Vučiću ili po Vuku, Hrvatska treba surađivati iz sto i jednoga državnog razloga, svim preprekama usprkos. Sve dok postoje ikakvi izgledi da se odnosi poprave, nema smisla gasiti hladni pogon. Minirani se teren ne krči od vrha.

Zoran Milanović i Borut Pahor
1 / 38
Inauguracija predsjednika Zorana Milanovića

Odlazak u BiH bio bi sigurno poželjniji, i da se naglasi povezanost dviju država i njihova slična ratna sudbina, da se istakne hrvatska briga za opstojnost te države u njezinim priznatim granicama i da se podvuče legitimna briga Republike Hrvatske za ravnopravni položaj i budućnost Hrvata u toj složenoj državi. Kako funkcionira, sama, na žalost, postavlja pitanje svoje održivosti; sluša li se dušobrižnike, koji joj rade otvoreno o glavi, Bosna više i ne postoji.

Politički, trebalo bi pozdraviti svaku hrvatsku inicijativu da se pomogne BiH da stabilizira svoje institucije i ubrza put prema Europi (koji vodi preko Hrvatske); tehnički, takve operacije nije lako izvesti a da – bez pravih priprema – ne izazovu više štete nego koristi. Ako bi Milanović išao u Sarajevo, ne bi mogao zaobići Željka Komšića, koji drži hrvatsko mjesto u Predsjedništvu BiH, a izazvao bi revolt kod Hrvata koji ga ne priznaju svojim predsjednikom.

Miro Cerar STRANKA MODERNOG CENTRA Cerar istupio iz stranke koju je osnovao: Protivi se koaliciji s Janšom

Bijeg s Balkana

A ako bi išao i u Mostar, ne bi mogao ignorirati Dragana Čovića i tako se dati uvući u sumnjivi pakt koji najjači hrvatski političar u toj državi održava s vođom bosanskih Srba Miloradom Dodikom. S njim se, poslije svega, ni u crkvu ne može a da se ne zaluta prema nekom novom ratu, koji Dodik strastveno (i)zaziva. Mogao je Zoran Milanović otići i u Bruxelles, zna on koji je broj EU, i tko bi mu se tamo odazvao, za razliku od sarkastičnog Kissingera koji je telefonskim imenikom podcjenjivao Europu davno prije Donalda Trumpa.

Treba li uopće ići u Bruxelles kad se iz Zagreba dobro vidi da je EU više prostor nego politika, da se na istom prostoru sukobljavaju različite politike i da ne postoje uhodani mehanizmi njihova usklađivanja. Između „stare Europe“, vezane uz Pariz i Berlin, i „nove Europe“, koja je stacionirana u Budimpešti i Varšavi, Milanović je izabrao sredinu – Beč. U agramerskom dijelu Zagreba zapljeskat će mu što uvodi staru damu u hrvatske političke planove. Hrvati se ne odriču toga dijela prošlosti: manje se plaše Beča nego Beograda.

Hrvatski predsjednik može očekivati pozivnicu za novogodišnji koncert; što će dvije zemlje u međuvremenu napraviti u trojnoj diplomatskoj kampanji manje je izvjesno. I s novim predsjednikom, Hrvati se većinski plaše neizvjesnosti; država se usporeno mijenja, a oni se sporo okreću od Balkana prema Europi, više za poslom nego za vrijednostima.

Janez Janša SLOVENIJA Janez Janša prisegnuo kao novi slovenski premijer

Kad se odlučio za nekadašnju K.u.K prijestolnicu, Zoran Milanović nije išao za banom Jelačićem, ali je bježao od Viktora Orbána; njihova će suradnja biti zamrznuta na minimumu, što može više odgovarati Mađarskoj, koja je financijski ušla Hrvatskoj u utrobu, u strateške sektore energetike i bankarstva. Susjedu onkraj Drave dramatično nedostaje demokratska vjerodostojnost; režimu u Budimpešti savršeno odgovara opisu demokrature, za razliku od Beča gdje je, i s ljevicom i s desnicom, na vlasti demokracija.

Od Milanovića se ne može očekivati da će Orbánu davati liberalne ispričnice, ni da će njegov režim pokrivati u Bruxellesu različitim glasačkim smicalicama; on je šef države, nije šef stranke. Kad se odlučio za osovinu s Ljubljanom i Bečom, predsjednik Republike zauzeo je pragmatični stav, između demokratske oholosti Zapada i populističke agresije Istoka. To može osiguravati stabilno, čak i utjecajno mjesto Hrvatske u Europi, prije negoli nemušta Inicijativa Tri mora za koju se još ne zna koliko je Trumpov Trojanski konj za razbijanje Europe, a koliko projekt za povezivanje Srednje Europe od Baltika do Jadrana.

Za svaki međunarodni uspjeh, Hrvatska mora prije toga uvjeriti države bivše Jugoslavije da se okane pogibeljnih snova o novom prekrajanju granica i prihvate Europu kao jedno i jedino mjesto gdje će svi narodi živjeti u svojim stanovima pod istim krovom. Svi drugi putevi vodili bi u novu katastrofu; trebao bi to Vučiću i njegovim trabantima reći netko moćniji od Zorana Milanovića. Kod Hrvata još postoji strah od Jugoslavije i zazor od Beograda, koji se produljuje i umjetnom oplodnjom u mnogim nacionalističkim posteljama, ali i novim velikosrpskim prijetnjama koje podsjećaju na nesreću iz 90-ih.

Nije mu ostao dužan Vučić odgovorio Milanoviću: 'Ja ne prebrojavam krvna zrnca ljudima koji glasaju'

Vučićev destruktivni utjecaj ne završava u Srbiji: on negativno utječe na stanje u BiH; utječe negativno na Crnu Goru, gdje je rasporedio duhovne snage da nadjačaju NATO-ove divizije, koje su ugroženu državicu uzele pod svoje; nastavlja razorno djelovati prema Kosovu, gdje otežava normalizaciju prilika i obmanjuje srpski narod da „sve nije izgubljeno“; konačno, nastavlja Vučić destruktivnu politiku i prema Hrvatskoj, prišivajući joj vazda grijehe ustaštva, a sebi u zasluge besramno ubraja i ratnički govor iz Gline za koji bi mu Zoran Milanović, valjda, trebao dodijeliti Velered Franje Tuđmana! Konfliktna balkanska realnost dočekala je novog predsjednika: nema ni jednog saveznika, a ima mnogo skrivenih ili neskrivenih protivnika; i problem do problema. Hrvatska je i sama o sebi stvorila glas teškoga susjeda, iako je u svim međususjedskim sporovima barem 51 posto u pravu; u krivu je zato što suviše vjeruje da je većinom u pravu u svakom sporu i da je zato i ukupno u pravu u svim sporovima.

Države postoje i za to da rješavaju sporove, a ako ih ne mogu riješiti, da upravljaju njima (umjesto da oni upravljaju državom). Slovenija je najmanji hrvatski problem, a može biti veliki saveznik, pa i u bijegu od Balkana. Ne da RH odustaje od svojih interesa, nego da ih brani, ali i da prizna i drugim državama pravo da brane svoje interese, i da u dijalogu s njima traži prihvatljivo rješenje. Hrvatsku se lako može uvući u nove probleme na svim stranama i bez njezine volje, čak i bez njezine krivice. Neće Zoranu Milanoviću biti lako slagati suvislu vanjsku politiku na opožarenom. Šef države ne vodi vanjsku politiku; bez njega je ni Vlada ne može voditi. Osuđeni su, dakle, na suradnju koja, na samom početku, ne puca ni po jednom šavu. Čini se više da se kohabitacija izražava kao koordinacija. Dok je u izbornoj kampanji, Andrej Plenković neće mu biti od veće koristi (ako bi to i htio); teško će i sebi pomagati, i u jednoj i u drugoj borbi. Dosta je i drugih nepoznanica za Milanovića.

NOVI PREMIJER Janša krenuo žestoko, prvi cilj vratiti šestomjesečni vojni rok

Nije sigurno da će Janez Janša, s lošom reputacijom „tvrdoga“ slovenskog nacionalista, biti tvrđa kost hrvatskim partnerima, nego što su bili neiskusni političari koji su se posljednjih godina redali na čelu slovenske vlade, sa svojim instant-strankama. Njima je nedostatak iskustva, pa i svojevrsni amaterizam, vezao ruke da su se bojali i vlastite sjene, u strahu da ne ispadnu izdajice megalomanski formuliranih slovenskih nacionalnih interesa. Slovenija je zahtjevni partner: previše traži, a ne zadovoljava se s polovicom. Točno je da Hrvatska i Slovenija ne nose povijesna opterećenja i da su sa svojim nacionalnim državama krenule bez posebnih međusobnih hipoteka. Otvoreno govoreći, nisu ih ni imale prilike stvoriti: za K.u.K razdoblja su Sloveniju s Hrvatskom povezivali romantici koji su dolazili u Zagreb širiti ilirske (jugoslavenske) ideje, što Stanku Vrazu i društvu nitko ne spori; iz beogradskog doba, Hrvati su zapamtili, ne po dobru, popa Antona Korošeca, u prvoj, Edvarda Kardelja i Stanu Dolanca u drugoj Jugoslaviji; zajednički stigmatiziraju Srbe, Slovenci više kao eksploatatore, a Hrvati kao tlačitelje.

Tuđmanovi posebni planovi

U raskid s Jugoslavijom, Slovenci su išli pripremljeno, a ne grlom u jagode; po književnoj i političkoj liniji, Dimitrij Rupel je s Dobricom Ćosićem, uz obvezatni Miloševićev imprimatur, dogovorio sve uvjete pod kojima će se Slovenija osamostaliti. Kad je izbio ograničeni rat na granici s Italijom, mogao se Franjo Tuđman solidarizirati sa Slovenijom, i goloruki narod uvesti u rat s vojskom koja je bila naoružana do zuba, i koju se još moglo prevariti da brani Jugoslaviju. Hrvatski je poglavar politički procijenio da to nije njegov rat; nije pogriješio: vrijeme mu je dalo za pravo.

Prisega ročnika Milanović: Moderna vojska bez kvalitetne i skupe opreme nije prava vojska

U Sloveniji je JNA branila Jugoslaviju, Ante Marković je krivo shvatio da mu je James Baker rekao na odlasku iz Beograda: „Čuvajte Jugoslaviju“, pa je pokrenuo vojsku na zapadne granice a Yutel u središtu države. Ispao je naivan: niti je Jugoslaviju itko htio braniti, a Yutel nije imao tko gledati. Jugoslaviji je istjecao rok trajanja. U Hrvatskoj je započeo rat za veliku Srbiju; Slovenci su, uz nekoliko žrtava, dobili državu: i to je previše za standarde Vaclava Havela koji je govorio da suverenitet države nije vrijedan ni jednog ljudskog života. Kad su se „odlijepili“ od Jugoslavije (i Balkana), naši su zapadni susjedi pazili da ih Hrvati opet ne uvedu u napast; toliko su pretjerivali u razdiobi dobara da su usred najvećih hrvatskih nevolja proglasili slovenskim cijeli Piranski zaljev, kao da Savudrijska vala i ne postoji.

Za svaki ozbiljni razgovor o morskoj granici s Hrvatskom, slovenski bi se parlament morao odreći takve aneksije. Kao znak dobre volje. Početni ulog u sporu enormno je porastao, što zbog slovenske sebičnosti i sitničarstva, što zbog hrvatske samouvjerenosti i tvrdoglavosti. Nakon Ivice Račana, koji je dobru ideju o cjelokupnom aranžmanu hrvatsko-slovenskih problema kompromitirao zavjereničkom metodom kojom se služio, u Hrvatskoj se ni moćni Ivo Sanader nije usudio popustiti Slovencima, da ne bi bio izgubio vlast (koju je kasnije dobrovoljno predao!). Nešto što su dvije države u vrijeme euforije mogle lako riješiti, s vremenom se pretvorilo u nerješivi problem; trebat će strpljenja i vremena, a pogotovo vođe koje se neće plašiti da će doći u koliziju s narodom.

Andrej Plenković zajedno s timom "Odvažno za Hrvatsku" posjetio Knin i družio se sa stranačkim kolegama promijenio stav Plenković: Milanović je govorio da vojska odmah napušta Afganistan, a sad je šalje tamo

Franjo Tuđman nije Sloveniju imao posebno u svojim planovima; nije tamo bilo dovoljno Hrvata da ga zainteresiraju. Na slovenskoj strani, nakon Milana Kučana i Janeza Drnovšeka, Slovenija nema jakih političkih ličnosti koje bi mogle preuzeti inicijativu da urede odnose s Hrvatskom. Jedino što dobro funkcionira između dviju država su odnosi među (običnim) ljudima i gospodarske veze: politika ih nije uspjela zaraziti. Ni Alenka Bratušek ni Miro Cerar a ni Marjan Šarec nisu u slovenskoj i europskoj politici imali status da išta ozbiljnije mogu pokrenuti u odnosima s hrvatskom državom, osim da tužakaju susjeda ili da ga ucjenjuju kojekakvim blokadama.

Boris Pahor drži se arbitraže kao pijan plota, iako on najbolje zna pod kojim je uvjetima Hrvatska na nju pristala i zbog kojih je razloga od nje odustala. Janez Janša nema nikakvih opterećenja; možda to daje dodatnu priliku da dvije države na pozitivnim impulsima koje je odaslao novi hrvatski predsjednik počnu ozbiljnije usklađivati međusobno knjigovodstvo. Nije lako, mora se to priznati, razgovarati o granici dok i Hrvatska i Slovenija mjere zemlju na pedlje.

Neugodna situacija
Ono što je mladoženja napravio mladoj izazvalo zgražanje: 'Traži papire za razvod!'
a
Jadranom bez daha
Argonauti u sedam dana preveslali 650 kilometara hrvatske obale
  • Iconja:

    S istim ushićenjem pisao veliki dopisnik iz Pariza ,o Titu za vrijeme Yuge.