Nedavno se, 16. lipnja, navršilo devedeset godina od rođenja dr. Hrvoja Šošića. Imao sam čast upoznati ga, prigodice doduše, ali i to bijaše dovoljno da upoznam njegov osebujni duh.
Sjećam se i jedinoga posjeta njegovu stanu sredinom devedesetih, u koji sam jedva ušao provlačeći se labirintom knjiga, novina i kojekakvih memorabilija. Tada Šošić više nije bio politički „in“, iako ga je predsjednik Tuđman imenovao u Županijski dom Sabora. Bio je taj notorni „proljećar“ previše eruptivne naravi da bi se dao politički „strukturirati“, pa su ga strukture redovito izbjegavale. A on, radan kao mrav, a romantičan kao cvrčak, sanjao je o jednom vječnom hrvatskom proljeću, smatrajući stvaranje hrvatske države ne krajem, nego početkom naših nacionalnih snova.
Hrvoje Šošić o samostalnoj i međunarodno priznatoj državi govorio je kada se to ni mudriji ni hrabriji nisu usudili. Bio je zapravo prvi koji je u Hrvatskoj nakon 1945. javno izrazio važnost države za međunarodnu afirmaciju hrvatskoga naroda, predloživši u govoru studentima 29. listopada 1971. da Hrvatska zatraži članstvo u Ujedinjenim narodima. Znao je: tek kada ti nacionalno ime stoji na međunarodnom stolu, možeš se smatrati povijesno valoriziranim. Stoga je imao pravo Hrvoje Hitrec kada je u jednom od rijetkih tekstova u povodu njegove smrti 4. srpnja 2012. („slobodni mediji“ jedva su se sjetili spomenuti čovjeka koji je za slobodu, pa i slobodu medija, godinama robijao u jugoslavenskim kazamatima) napisao kako je „Šošićev javno izrečeni zahtjev povijesni čin, izraz svjesnosti povijesti“.
Sjetih se Šošića ovih dana kada Hrvatska suvereno afirmira svoje ime na ruskim nogometnim travnjacima. Koliko je za nacionalnu afirmaciju na međunarodnoj sceni brojno malenog, ali povijesno dugotrajnog naroda kao što je hrvatski važno imati državu, možda se ponajbolje vidi u športu. Hrvatski narod dao je naime do državnoga osamostaljenja mnoge sportaše svjetske klase, ali malo nam je to kao naciji vrijedilo jer svi su nastupali pod imenima, himnama i zastavama država koje se nisu zvale Hrvatska. Danas se pak hrvatsko ime čuje i pamti diljem svijeta, a majice s hrvatskim obilježjima i imenima naših nogometaša mogu se vidjeti i u bogataškim i u siromaškim četvrtima svjetskih gradova.
Drugim riječima, Hrvatska, bar na razini imena i simbola, ostvaruje svoju vanjsku suverenost. No, u neku ruku, tu se krije zamka, u koju smo upali ubrzo nakon završetka Domovinskog rata, a osobito nakon 2000, od kada je ulazak u „euroatlantske integracije“ bila „mantra“ hrvatske politike. Nije problem u tome što se radilo za ulazak u NATO i EU. Zamka je u činjenici što je u to uložena energija mnogo veća od one što je nakon Domovinskog rata uložena u razvoj sadržaja unutarnje suverenosti. Došlo je u neku ruku do zamjene teza: umjesto da s čvrstom unutarnjom suverenošću gradi vanjsku suverenost, kao što je činila prvih godina samostalnosti i tijekom rata, naši su političari ratom iscrpljenu Hrvatsku, podložnu snažnom i brzom socijalnom raslojavanju, izložili političkim pritiscima i ideološkim eksperimentima kakve nije prošla nijedna druga država nakon izlaska iz komunizma.
Tako smo ušli u reformski „perpetuum“, kojemu se ni danas, iako smo postali članica EU, ne vidi kraj jer nitko više ne zna što, kako i koliko reformirati. Možda zato što zapravo nemamo jasan odgovor na pitanje: zašto? Utoliko ni uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije nije došao kao izraz državnom vizijom razvoja podržanog sustavnog rada na nekom području, dotično nogometu (to nam je važno, tu smo jaki pa ćemo to „gurati“), nego gotovo tomu unatoč, kao što iz čistog entuzijazma dolaze uspjesi drugih naših drugih sportaša, inovatora, znanstvenika, đaka, studenata, liječnika i drugih uspješnika. Danas se pokazuje kako je postizanje vanjske suverenosti bio, iako zahtjevan, lakši i brži posao od onoga koji nas još čeka u postizanju ciljeva, izgradnji sadržaja i uporabi instrumenata unutarnje suverenosti.
No ta se zadaća više ne smije odgađati ili fingirati provedbom međusobno nepovezanih reformi. Suočenoj s prijetnjom demografsko-socijalne kataklizme, Hrvatskoj treba samo jedna reforma: „nacionalizacija“ politike utemeljena na regeneraciji izvornih duhovnih i političkih osnova vlastite neovisnosti (počevši od homogenizacije domovinske i iseljene Hrvatske), te ozbiljna rasprava o primarnim sadržajima i ciljevima unutarnje suverenosti (zdravstvene, energetske, prehrambene, obrazovne, obrambene i monetarne). Integracija oko tih sadržaja i ciljeva omogućit će joj, pod A, demografsko-gospodarsko-socijalnu konsolidaciju, pod B, oblikovanje stabilnih mehanizama državne politike, po kojima će svaki hrvatski čovjek u punoj mjeri biti motiviran na društveno odgovoran način graditi svoje kompetencije i ostvariti svoje ambicije, te, pod C, optimalnu društvenu koheziju.
To je sada utoliko važnije što će (iza)zov eurozone i „Schengena“, ne bude li počivao na snazi unutarnje suverenosti, opet „pojesti“ svu političku energiju, a bez očekivanih rezultata. U povijesnom trenutku u kojemu se europske države i nacije malo-pomalo vraćaju izvornim osnovama Europe kako su ih mislili njezini projektanti Schumann, Adenauer i drugi, Hrvatska ima povijesnu priliku ocjeloviti svoju suverenost, kako se ne bismo ponosili samo uspjesima svojih državljana nego kako bismo se ponosili i svojom državom
