Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

Depresija se uselila u EU! Suverene države ponašaju se kao feudi koji sebično brinu isključivo svoje brige

Posrijedi je, zapravo, veliki nonsens: Europa zaziva lidere i traži liderstvo, da bi mogla ići naprijed, a istodobno se plaši da će neki od potencijalnih lidera zauzeti lidersko mjesto, i vratiti je natrag. Svatko se boji svakoga
21. srpnja 2020. u 17:24 0 komentara 296 prikaza
EU leaders summit in Brussels
Foto: POOL/Reuters/PIXSELL/REUTERS/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/8

Krizu Europe mnogi su i u lakšim situacijama od današnje prerano proglašavali krajem njezina ujedinjavanja. Ili kao poraz njezina modela koji je stoljećima, dok ga Amerikanci nisu preuzeli pod svoje, vladao svijetom. Nije dvojbeno da dominantni položaj Europe godinama, ili desetljećima, pada kako se drugi dijelovi dižu.

News conference on the Youth Employment Support package and the European Skills Agenda at the EU Commission headquarters in Brussels Valdis Dombrovskis Potpredsjednik EK: Referendum vam ne treba, na euro ste pristali ulaskom u EU

Gledano s više strana, Europa nije u najboljoj fazi ujedinjenja nakon udarca koji su joj zadali sebični Englezi s „Brexitom“ i nakon ispada nesolidarnosti s koronavirusom kad su se suverene države u sistemu jedinstvene unije ponašale kao feudi koji brinu samo svoje brige. Svaki put kad na nekoj novoj okuci stradaju spone koje vežu države, europska zastava pada na polja koplja. Ni sad se ne vije visoko; depresija se uselila i u Europu.

Stanje duha, a i vladajuća politička atmosfera, odgovaraju na prvi pogled opisu koji je svojedobno dao Henri Kissinger kad je Europsku uniju uspoređivao sa Svetim Rimskim Carstvom, s otrovnom žaokom da će tako i završiti; ili kad je jedan od najvećih Europejaca Jacques Delors – nakon rušenja Berlinskoga zida, u vedrijoj situaciji nego što je današnja – rekao da ga nova ravnoteža na kontinentu podsjeća na prilike nakon Berlinskoga kongresa. U geopolitičkom rječniku, veličina može biti početak raspada, ako se njome ne zna vladati, a ravnoteža drugo ime za opasnu ili čak smrtonosnu blokadu, kad se ravnoteže ne može podnositi.

Prije dva stoljeća, Europa se oslobađala jedne more, velikog imperatora i njegove hegemonije; nije se znalo tko će i kako vladati njome. Sad se ne uspijeva osloboditi malih Napoleona koji na različitim dijelovima kontinenta razvlače europsku politiku na svoju mjeru; i opet se ne zna precizno kako će Europa nastaviti svoj put, ni tko će je i kako voditi. Čak ni kako će izgledati. Opijelo se opet prerano drži. Neće projekt europskoga ujedinjenja propasti samo zbog toga što bi netko od svjetskih moćnika htio da propadne, ili svesrdno radi na tome, niti zato što Europa više nema lidera, ni među državama, ni među državnicima, koji bi je izveli na sigurniji put. Posrijedi je, zapravo, veliki nonsens: Europa zaziva lidere i traži liderstvo, da bi mogla ići naprijed, a istodobno se plaši da će neki od potencijalnih lidera zauzeti lidersko mjesto, i vratiti je natrag. Svatko se boji svakoga. Godinama na raznim stranama vlada strah od Njemačke i od Angele Merkel, ne od njezine vojne snage, nego od gospodarske dominacije koja bi se mogla pretvoriti u političku hegemoniju.

Plenković i Merkel na summitu EU NOSIO POSEBNU ZNAČKU Merkel slavi rođendan na korona-summitu EU, evo što joj je darovao Plenković

Čak su i najlucidniji njemački umovi, poput filozofa Jürgena Habermasa, upozoravali vlastitu državu da ne prelazi crtu koja bi je mogla odvesti u neželjenom pravcu, pa da kod drugih europskih nacija izazove ponovno nepovjerenje u Njemačku. Viđeni njemački političari, poput Wolfganga Schäublea, smirivali su paniku u susjedstvu racionalnim objašnjenjem da Europom ne može vladati ni jedna država, a najmanje Njemačka. I Emmanuel Macron, posljednji europski državnik s liderskim ambicijama, stvara strah u „drugoj Europi“ u kojoj se spontano (?) razvija duh populističke pobune protiv „politike novog diktata“; na njezinu demokratskom Zapadu nastaje panika kad Viktor Orbán stane govoriti o Europi.

Ratne sjekire

Velike nacije gledaju strogo da konkurenti ne bi pobijedili za zelenim stolom. Ratova, srećom, više nema, osim jednoga, koji se teško zaključuje i koji ne bi izbio da ga podijeljena Europa nije pospješila. Zato je u europsku politiku uključeno puno prekidača koji ponekad sami izazivaju kratke spojeve.

Najjači su senzori na Rajni, kolikogod ta rijeka-granica više spaja nego razdvaja najmoćnije europske ratnike; zbog njih je i trebalo početi ujedinjavati kontinent. Ratne su se sjekire postupno zakopavale, da bi njemački protestanti i francuski katolici počeli uzgajati maslinove grančice s jedne i druge strane obale. No, ni kaktusi se nisu prestali njegovati. Pamti se da je i nobelovac François Mauriac, lijevi katolik po svome političkom uvjerenju, toliko volio Njemačku da se hvalio kako mu je drago što postoje dvije (za njegova života), a da je jedan od osnivača francuskoga nacionalizma Charles Maurras plašio Francuze da će Njemačka i sedmi put okupirati Francusku!

Stoga je pomirba dviju velikih nacija i njihovih država nešto najljepše što se Europi dogodilo, da poslije mnogih ratova ni druge nacije i druge države ne zaborave što je motiviralo Schumanna, Adenauera i De Gasperija da povedu izmorenu Europu u dugi milenijski proces ujedinjenja. Da kod raspada bivše jugoslavenske federacije dvije glavne države nisu držale svoje strane, umjesto da zajednički (o)brane mir i slobodu, taj bi uzvišeni cilj bio potpuno ostvaren i na cijelome europskom prostoru. S obećanim prosperitetom je nešto drukčije; s tehnološkom revolucijom, i drugi dijelovi svijeta uključili su se ravnopravno u trku za dobrima. Europa gubi korak, teško zadržava položaj najvećeg proizvođača i najbogatijeg tržišta. Bi li ga sačuvala da se razjedini? Do „Brexita“, Europa se širila, nije se smanjivala.

German Chancellor Angela Merkel and French President Emmanuel Macron meet at Meseberg castle Pomoć uslijed korone Merkel: moguće da na samitu EU ne bude dogovora

Englezima se nije vjerovalo ni kad su s darovima prelazili La Manche; njihovo se europejstvo od prvog do posljednjeg časa tumačilo interesima, a ne uvjerenjem. Kad su im prvi susjedi otvarali vrata, De Gaulle je opominjao da treba uspostaviti „dovoljno elastične strukture“ da ih Velika Britanija može prihvatiti, i „dovoljno čvrste“, da ih ne može rušiti iznutra. Francuzi nisu vjerovali da Englezi vjeruju Europi ni u Europu; držali su ih za nepopravljivog „klijenta SAD-a“, za zemlju koja s Europom trguje, ako ne ratuje, drži zasebnu a ne zajedničku kasu, ako baš ne mora. Kad je postajalo jasno da Ujedinjeno Kraljevstvo diže sidro, lucidni Michel Rocard slavodobitno je objavljivao da „konačno može početi ujedinjenje Europe“.

I sam se, kao Mitterrandov premijer, imao prilike uvjeriti da Margarette Thatcher nikamo ne ide bez kompjutora, i da su i John Major i Tony Blair slijediti njezinu sebičnost. Da David Cameron nije bio naivan, a Boris Johnson tvrdoglav, moglo je sve i drukčije završiti, iako Škoti i Irci već žale, a mogli bi žaliti i Velšani, ako Europi krene bolje nego što se Englezi nadaju. Povijest upućuje europske države na suradnju i na zbližavanje, a ne u nove sukobe i stare razdore.

Zbog tog se i krenulo s ujedinjenjem koje je moglo otići mnogo dalje da se bolje računala kvadratura kruga između nacionalne i europske suverenosti; između povijesno etabliranih država i novih državnih zajednica; između razvijenog Sjevera i manje razvijenog Juga; između demokratskog Zapada i totalitarizmom opterećenog Istoka; između velikih i većih država, koje bježe od konsenzusa, i manjih ili malih država, koje se plaše nadglasavanja. Europa je još u potrazi za rješenjem s kojim će uskladiti zahtjeve za demokratičnošću sa zahtjevima za efikasnošću; obveze solidarnosti s potrebama konkurentnosti; suverenitet država s europskim suverenitetom; nacionalni identitet s identitetom Europe; načelo federalizma sa stvarnošću nacionalnih država.

EU leaders summit in Brussels Iza kulisa Summit EU pod maskama

Svojedobno je Victor Hugo u Francuskoj skupštini završavao govore s usklikom: „Živjele Sjedinjene Države Europe“! Ako je mislio na kopiju Amerike u Europi, veliki pisac je zanemarivao da i njegova država datira od Clovisa, da Europu čine različite države i nacije, i da se neće spajati kao na drugoj strani Atlantika, gdje je povijest kasnije počela i drukčije tekla. Mogu li Francuzi i Nijemci postati Europljani, a da ne budu Francuzi i Nijemci, isto kao i Hrvati i Srbi, Šveđani i Norvežani, da se navedu samo slučajevi naroda koji su međusobno najviše ratovali. I kad se ujedini, Europa neće postati Amerikom. Kako će se Europa prije toga braniti i obraniti od COVID-19, i pustoši koju posvuda izaziva? Jednostavno, neizvjesnost je počela opterećivati i sam zrak koji udišemo. Naiđe li drugi val, Europa ne bi smjela ponavljati greške koje je fatalno učinila kod prvoga, prepuštajući najviše pogođene zemlje na milost i nemilost neprijateljima.

Zdravstvena je politika u nadležnosti država, što nije loše samo po sebi, budući da svaka zemlja najbolje znade čime raspolaže, kad bi postojao barem minimum europskih stavova, i maksimum solidarnosti. Europa je odriješila kesu, da pomogne obnovu gospodarstva i konsolidaciju veza među državama. Novcem se ne može kupiti povjerenje, porušeno zatvaranjem država u svoje probleme. Europa će biti solidarna ili je neće biti. Ne može biti solidarna, ako će s velikim idejama stati na pola puta: imati euro, a nemati mehanizme za efikasnu kontrolu zajedničke monetarne zone; formirati prostor sloboda kretanja, a nemati zajedničke granične čuvare; propagirati zajedničku obranu, a nemati jedinstvenu vojsku; govoriti o jedinstvenoj vanjskoj politici, a nemati zajedničke stavove.

Novo miješanje karata

Koliko je mogla, Velika Britanija je potresla ostatak Europe; novi potresi ne mogu imati dramatičnu snagu. S njezinim se izlaskom računalo i prije nego što je ušla u Zajednicu. Kad se tlo slegne, moći će se govoriti o tome tko je više izgubio: Britanci, što će biti stranci na velikom europskom tržištu, ili Europljani, što će ostati bez jedne velike članice koja je držala bankarstvo i još štošta drugoga od europskoga blaga. U novom miješanju karata, Otočani nisu bez aduta; Britanija je geografski na nekoliko milja od Europe, tisućama milja udaljena od Amerike.

EU leaders summit in Brussels NASTAVAK MARATONSKOG SASTANKA Orban: Nizozemac je kriv za cijeli ovaj nered na summitu EU

Politički, razdaljine su drukčije, i sam je general De Gaulle sumnjao u britansko europejstvo, iako je Pokret otpora vodio iz Londona, a možda i zbog toga; Churchill, a osobito Roosevelt, odnosili su se podcjenjivački prema njemu, kao da je sami Staljin iz njih progovarao: „A gdje su vam divizije“? Osnivač moderne Francuske, strahoviti ljubomorni političar, gajio je negativni odnos prema Americi i Velikoj Britaniji; izveo je Francusku iz NATO-a, a Britaniji kod ulaska u Europsku zajednicu podmetao noge više nego što je to sama sebi činila. Svi će izgubiti s „Brexitom“, ne samo Velika Britanija, koja se tome najviše radovala. Unija će biti manja za značajni broj stanovnika, čime se ponderira snaga svake države i državne zajednice; izgubit će velik broj proizvođača i potrošača, čime se mjeri snaga svakoga tržišta; past će osjetno ukupni prihodi i prihodi koji se slijevaju u zajedničku blagajnu u Bruxellesu, što će oslabiti njezinu financijsku moć. Ali, imat će i jedan problem manje: Britanci su stalno zanovijetali sa svojim izračunima, uvjereni da previše daju za ono što dobivaju.

Englezi su europsku politiku redovno svodili na bilancu dobitka i gubitka, ne uzimajući u obzir da veliko tržište daje dobit koja se ne iskazuje u svim bilancama. Ujedinjeno Kraljevstvo ostalo je izvan eurozone, nije bilo dijelom schengenskog prostora slobodnoga kretanja, nije se uklapalo – razumljivo s obzirom na drukčiju pravnu tradiciju – u europski pravosudni sistem, nije podržavalo rastrošnu socijalnu politiku. Da je bila s obje noge u Europi, Velika Britanija možda ni bi izlazila iz Europe. Pazila je da se ne utopi u plićaku La Manchea; sad će morati paziti da ne potone u dubinama Atlantika.

Škoti već traže pravne i političke argumente da se oslobode braka koji su bez prevelike ljubavi konzumirali s Englezima, Irci bi ih mogli slijediti, da ne bude razdvojeni u dvije države, a Wales Francuzi ne zovu uzaludno „Pays de Galles“ (Zemlja Gala). Moglo bi se Ujedinjenom Kraljevstvu dogoditi da postane mala Engleska pred vratima moćne Europe. No, to više spada u dobro smišljenu osvetu nego u realniju perspektivu. Teško je vjerovati da su Englezi – oni su izglasali „Brexit“ – stvorili sebi egzistencijalne probleme: velike nacije i velika gospodarstva ne propadaju zbog jedne pogreške.

BELGIUM-BRUSSELS-EU-SPECIAL SUMMIT-EXTENSION Tomislav Krasnec Nikad teži pregovori u EU, a ishod mora biti pozitivan

Francuska se vratila u NATO; možda će jednom i Velika Britanija u Europsku uniju. Europa je izgubila mnoge monopole koje je stojećima držala vodeće mjesto u svijetu: monopol na otkrića i na istraživanja; monopol na znanost i na tehnologiju; monopol na javno zdravstvo i na socijalnu državu; monopol na demokraciju i na ljudska prava; monopol na pravnu državu i na vladavinu prava; monopol na toleranciju i na različitost. Iz Europe su i od Europe krenule sve velike ideje; one više nisu njezin monopol, postale su s vremenom vlasništvo sviju u globaliziranom svijetu. To stvara privid zaostajanja, veći nego što je u stvarnosti. Europa je zadržala monopol na mala velika prava, kako obranu homoseksualnosti, pobačaja, manjina ili migranata doživljavaju rafinirani pobornici novih ljudskih sloboda, ili kako ih napadaju njihovi grubi protivnici. Europa nema više nekadašnju gospodarsku moć da može drugima diktirati ni igru, ni pravila igre.

Komparativne prednosti mora dijeliti s drugima: nije izgubila talent, i drugi ga imaju; spasila je kapital da može tisuću milijardi eura ulagati u sanaciju štete od COVID-a 19, ali ga druge velesile imaju i više; inovacije nisu više ekskluzivno vezane uz Europu, svi znadu da se u toj utakmici odlučuje konačni poredak. Iskustvo s „Brexitom“ udarilo je Europi po glavi, ne samo po džepu; ne ubrza li promjene, i ne aktivira sve svoje mrtve kapitale, može doživjeti i nove udarce. Kako je govorio veliki povjesničar Jacques Le Goff, u Europi „postoje pukotine na kojima mogu izbiti vulkanske erupcije“. Europa je bila najprivlačniji demokratski pol u svijetu; Amerika ga je uvezla i razvila kao svoj patent u slobodnome svijetu. S Trumpom u Bijeloj kući, SAD na demokratskom planu ne konkurira više nikome, ni sebi samom.

Demokratska je Europa okružena „demokraturama“, kako autokratske demokracije u Rusiji i u Turskoj naziva politologinja Catherine Galliaen: SAD više ne štiti ljudska prava u svijetu, Rusija ih ugrožava, a Kina se – po sistemu sa svima lijepo, a ni s kim iskreno – vlada kao prosvijećena komunističkdespocija, sve dok ne dođu u pitanje njezini državni interesu u Hong Kongu i na Tajvanu. Europa pokazuje slabost, a ne snagu kad s Putinom navlači konopac u igri sankcijama koje mnogi krše, umjesto da postavi pred Rusiju čvršće kriterije da suzbije njezinu imperijalnu politiku; Europa ne pokazuje snagu, nego slabost kad pristaje na to da Donald Trump ima saveznike među europskim državama, a raskida savezništvo s Europom.

BELGIUM-BRUSSELS-EU-ROTATING PRESIDENCY-RECOVERY PACKAGE-PRIORITY Tomislav Krasnec Pogled iz Bruxellesa: Zašto Belgija, Švedska, Danska, Nizozemska, Finska i Njemačka ne vjeruju našoj susjedi

Svjetski se poredak naočigled raspada na štetu moralne i pasivne Europe, globalizacija se razvija nauštrb Europe koja se sporo i teško odlučuje za jednu politiku prema velikim igračima; da bude i moralna u svijetu u kome moral sve manje znači, i pragmatična u sistemu u kome sve više vladaju interesi velikih država i njihovih kompanija, prije svega.

Velike frustracije

 Nijedna europska država neće biti dovoljno velika sila u odnosu na SAD, Kinu i Rusiju, a sutra – ili već danas – i na Indiju i na Brazil. Od deset zemalja koje padaju na svjetskoj gospodarskoj rang-listi, osam je iz Europe; što bi bilo s njima kad bi se i one izlazile na brisani prostor sve jačoj konkurenciji?

Ako se Britanci uzdaju da će lakše zadržati svoj rang pod američkim kišobranom, zanemaruju da će za četiri mjeseca, ili za četiri godine, iz Bijele kuće otići predsjednik koji ih je ohrabrivao dok su se kolebali oko svoje budućnosti. Nije sigurno da će se njegov nasljednik vratiti na politiku prije Trumpa, ni da će uspjeti i odluči li za povratak na savezništvo s Europom; velike su frustracije izazvane i na jednoj i na drugoj strani. Američki politolog Michael Lind smatra da Brexit može biti incident, da i Donald Trump može biti incident, ali da dva incidenta ne mogu biti slučajna. „Radi se o nacionalističkoj i populističkoj pobuni (protiv Europe) s obje strane Atlantika.“

A1 Hrvatska DONOSI A1 Čak 72% hrvatskih kompanija inoviralo je u zadnje dvije godine: Evo kako su neke od njih otvorile 300 radnih mjesta, a neke transformirale cijele industrije

Romantici poput Milana Kundere vjeruju da se Europa spašava kulturom, i da treba samo aktivirati kulturne potencijale, pa da kolijevka kulture vrati izgubljeni sjaj. Michel Houellebecq nije spreman ništa staviti na kulturu; više je, kaže, kultura vrijedila u srednjem vijeku nego danas: tad je latinski bio zajednički jezik. I Alain Finkielkraut sumnja u moć kulture: dugo je bila jamac Europe; sad su je izbacili i s novčanica, i postavili tamo mostove i akvadukte. Uvođenje kulture u konačno rješenje europske budućnosti može odvesti do svetog Augustina: „Vrijeme se mjeri dok prolazi, a ne kad je prošlo“!

Zbog 39 litara ulja
Bugarin proživljava dramu u Hrvatskoj: Dobio visoku kaznu, boravi u vozilu na granici
Oporavilište za divlje životinje u Osijeku
Briga o okolišu
Upoznajte ljude koji se brinu o divljim životinjama svaki dan
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.