Proračunao sam da ću za vrijeme Olimpijskih igara provesti u autobusu više od 50 sati, što je, uz čekanje tih istih autobusa za razna borilišta, i najdosadniji dio izvjestiteljskog sudjelovanja u olimpijskoj priči. Nakon svih Igara od Atlante 1996. godine do sada, takvo što mi se nije dogodilo. Sva sreća da većina tih autobusa ima wi-fi pa mi je to dobra prilika za malo surfanja na društvenim mrežama i pregled zbivanja na olimpijskim borilištima, ali i za kontakt s urednicima u Zagrebu i s obitelji.
Kći stalno pita mamu je li tata dobro, a ni sin Ivan nije nezabrinut za oca u daleku svijetu. Premda Ana ima samo devet godina, razumije da se u tom Brazilu svašta događa, čuje u vijestima, onako uz igru, da je netko nekoga napao i opljačkao.
No, tata se zasad drži relativno sigurnih olimpijskih relacija, kojima se kreću novinari i gledatelji s plaćenom ulaznicom. No, čim se zaputite u grad, a nije preporučljivo ići sam, razina rizika se umnožava. Eto, neki dan su dvojica tinejdžera orobila jednog australskog veslačkog trenera. Dok mu je jedan klinac držao nož pod vratom, drugi ga je pelješio. No, i po cijenu kapitulacije pred kakvim mahnitim pljačkašem, do kipa Krista Iskupitelja na brdu ponad Rija svakako namjeravam otići.
Izvještavati s Olimpijskih igara vrhunac je profesionalnog zadovoljstva, baš kao što je i za sportaše samo sudjelovanje, no nije lako sve pohvatati. Osim što ne možete na sve stići jer se nastupi naših preklapaju, stalno imate osjećaj da nešto važno propuštate. Brazil je za hrvatske novinske izvjestitelje vrlo nepovoljan jer je pet sati ispred Hrvatske pa sve što počinje poslije 19 sati po lokalnom vremenu u sutrašnja tiskana izdanja hrvatskih novina ne stiže.
Sve to pak znači da se moram ustajati nerijetko kad i veslači u olimpijskom selu (obično oko 6) da bih napisao tekstove prije nego što odjurim na borilišta na kojima neka natjecanja (veslanje, streljaštvo) počinju rano ujutro. Ako odspavam pet sati mogu si čestitati, a ta količina sna je i manja nakon svečanog otvaranja ili nakon utakmica naših košarkaša koji tri puta igraju u 22.30, što pak znači da u krevetu u novinarskom selu ne mogu biti prije 2.30. I zavidim kolegama iz izdavačke kuće Politika koji su za 10 tisuća eura za pet novinara iznajmili apartman preko puta Olimpijskog parka.
Inače, prometna problematika ljuti i Nikolu Bralića, ponajboljeg svjetskog veslačkog trenera, koji nam se požalio:
– Prijevoz na Igrama je katastrofalan. Za odlazak na trening treba nam najmanje sat vremena, a upadnemo li u gužvu na povratku to zna biti i dva sata. Ponekad se pitam jesmo li došli na Olimpijadu ili autobusijadu – našalio se Brale.
S obzirom na to da nam je svaki dan poprilično neizvjestan i da ne znamo gdje ćemo na kraju završiti i hoćemo li imati uopće vremena pristojno objedovati, doručak mi je energetski temeljac. A on je, u našem novinarskom selu (BV1), svaki dan kao preslikan. Kajgana, šunkerica, salama, pecivo, suhi kolač... I već tu, u rano jutro, svakodnevno padaju sva moja načela zdrave prehrane.
S novinarom i cimerom Damirom Mrvecom vidim se ujutro i navečer, jer svatko juri na svoju stranu, no zato spavamo zajedno jer nas je organizator smjestio u – bračni krevet. Za ne povjerovati je da su nam Brazilci (kao i svima) naplatili 250 USD po noći za jednu sobu i jedan krevet. To je čista krađa, baš kao što su to i cijene hrane u glavnom press centru (MPC) u kojem ne možemo pošteno ručati a da ne potrošimo dvije trećine brazilske dnevnice (40 USD).
No, da se razumijemo, moram vam priznati da u svemu tome jednim dijelom i uživam. Jer, sve što mi smeta zapravo prekriva olimpijski adrenalin, iznimno uzbuđenje praćenja najboljih sportaša na planetu.
