Tisuće kamiona punih kore naranče završile su sredinom 1990-ih na gotovo neplodnom zemljištu u Kostariki. Ono što je počelo kao neobičan eksperiment u zbrinjavanju industrijskog otpada, nakon šesnaest godina preraslo je u gustu, bujnu šumu. Istraživači su na nekadašnjem opustošenom području zabilježili znatno bogatije tlo, veću biomasu drveća i raznovrsnije biljne vrste nego na obližnjem zemljištu na kojem nije proveden isti postupak.
Projekt je pokrenut 1997. godine na inicijativu istraživača sa Sveučilišta Princeton Daniela Janzena i Winnie Hallwachs. Oni su kostarikanskom proizvođaču soka od naranče Del Oro predložili neobičan dogovor: tvrtka će dio svojeg zemljišta uz područje zaštićene prirode Guanacaste prepustiti nacionalnom parku, a zauzvrat će moći besplatno odlagati koru naranče na degradiranom zemljištu unutar parka. Tvrtka je prihvatila prijedlog. Na površinu od približno tri hektara dovezeno je oko 12.000 tona kore naranče, raspoređenih u tisuću kamionskih pošiljaka. Organski otpad bogat hranjivim tvarima počeo je brzo mijenjati sastav tla. Već nakon šest mjeseci kora se raspala i pretvorila u tamnu, rahlu zemlju bogatu organskom tvari. Proces nije bio osobito privlačan: raspadanje je prolazilo kroz fazu guste, kašaste mase pune ličinki muha. No, učinak na nekada gotovo beživotno zemljište pokazao se iznimnim.
Unatoč obećavajućim rezultatima, eksperiment nije dugo trajao. Konkurentska tvrtka TicoFruit tužila je Del Oro, tvrdeći da je odlaganjem kore oskvrnula nacionalni park. Vrhovni sud Kostarike presudio je u korist tužitelja, zbog čega je projekt prekinut već u drugoj godini. Lokacija je potom gotovo 15 godina ostala zaboravljena. Istraživači su se ondje vratili tek 2013. godine, kada je ekolog Timothy Treuer, također s Princetona, odlučio provjeriti što se dogodilo s nekadašnjim eksperimentalnim odlagalištem. Pronaći ga pokazalo se težim nego što je očekivao. Suho i ogoljeno područje pretvorilo se u gustu džunglu obraslu penjačicama i raslinjem. Čak je i velika žuta oznaka koja je nekoć obilježavala lokaciju bila gotovo potpuno prekrivena vegetacijom.
Usporedba s obližnjim zemljištem na kojem nije bilo kore naranče pokazala je koliko se ekosustav promijenio. Na tretiranom području tlo je bilo bogatije, rasla je veća količina drvenaste biomase, a zabilježena je i veća raznolikost drveća. Među stablima se posebno isticala golema smokva čije je deblo bilo toliko široko da su ga, prema opisu istraživača, mogla obuhvatiti tek tri čovjeka raširenih ruku. Mjerenja su pokazala da je nadzemna biomasa na tretiranom području bila čak 176 posto veća nego na usporednoj površini.
Iako su rezultati bili impresivni, istraživači nisu mogli sa sigurnošću utvrditi koji je proces bio presudan za obnovu šume. Treuer je pretpostavio da je ključnu ulogu imala kombinacija poboljšanja kvalitete tla i suzbijanja invazivnih trava koje su prije toga otežavale rast drugih biljnih vrsta. Uspjeh eksperimenta posebno je zanimljiv zbog mogućnosti istodobnog rješavanja dvaju problema: zbrinjavanja velikih količina organskog otpada i obnove degradiranih ekosustava. Obnovljene šume pritom mogu vezati više ugljikova dioksida iz atmosfere, što im daje dodatnu vrijednost u borbi protiv klimatskih promjena. Treuer je upozorio da ovaj slučaj ne treba tumačiti kao dopuštenje poljoprivrednim i prehrambenim tvrtkama da nekontrolirano odlažu otpad u zaštićenim područjima. Umjesto toga, smatra da bi trebalo istražiti mogu li se slični, pažljivo osmišljeni projekti primijeniti i na drugim degradiranim zemljištima. Rezultati istraživanja objavljeni su 2017. godine u znanstvenom časopisu Restoration Ecology.
FOTO Mislili ste da Ilica propada? E, pa propala je
Otvori KEKS Pay
