Pritvor nije kazna, već sredstvo osiguravanja prisutnosti optuženika na suđenju. Stoga nije ni prvi ni zadnji put da optuženik, pa i za teško kazneno djelo, prije završetka postupka izlazi na slobodu, a sve zbog odredbe iz Zakona o kaznenom postupku o maksimalnom trajanju pritvora.
Dakako, ta odredba kojom se radi pritisak na državu da u primjerenom roku završi suđenje, jer u protivnom riskira bijeg optuženika, kad je riječ o posebno teškim okolnostima djela i zgražanju javnosti nije osobitost našeg pravosuđa. Stoga nije svaki takav slučaj i skandalozan. Primjerice, 2002. godine po hitnoj proceduri izmijenjeni su rokovi maksimalnog trajanja pritvora zbog opasnosti da svi optuženici u slučaju tzv. zločinačke organizacije završe na slobodi. Pritvor im je produljen za šest mjeseci pa je izbjegnut taj scenarij u kojem se proces našao zbog objektivnih okolnosti. Svojedobno su zbog maksimalnog trajanja pritvora profitirali pritvorenici u slučaju krijumčarenja 10 tona marihuane. Neki su naknadno ipak završili u zatvoru, a jedan od bjegunaca spas je našao u BiH, gdje je poginuo u prometnoj nesreći.
Mate Ćurković (27) pušten je pak 2006. na slobodu iako je nepravomoćno bio osuđen na 11 i pol godina zatvora za ubojstvo svećenika don Mije Stjepića jer je u pritvoru bio za njega maksimalne dvije i pol godine. Tada je krivac bio sudac koji je presudu pisao pet mjeseci umjesto 15 dana, a i službenici je dugo trebalo da je otpravi. Ćurković je bio mjesec dana na slobodi kad je Vrhovni sud pravomoćno presudio, a dva mjeseca poslije uhićen je u krađi u Poreču.
Ne zaboravimo i da je Nikica Jelavić, nakon 11 godina suđenja za ubojstvo zoljom građanina Zorana Dominija, po četvrti put oslobođen te da je najavio traženje odštete za, zahvaljujući ograničenim rokovima, "samo" tri godine provedene u pritvoru.
Otvori KEKS Pay
