Još jedan neuspjeh Dinama da se plasira u najjače europsko klupsko natjecanje više nije iznenađenje. Na neki način nam je već postalo emotivno prihvatljivo to što Dinamo ne može proći neku drugorazrednu ili čak trećerazrednu europsku momčad. Više se zbog toga ne živciramo kao prije dvije-tri godine. Čak nam je pomalo utješno što su dinamovci barem nadigrali moldavskog prvaka. Izjave nakon utakmice odavale su da ni trener ni igrači više uopće nisu svjesni koliko je nebitno nadigrati Sheriff i koliko je u takvim utakmicama samo bitno proći dalje. Umjesto da se pokunje, posipaju pepelom i srame, oni su redom isticali svoju dobru igru i prokockane šanse. Tješe se valjda da će se dobro prodati.
S obzirom na to da je novim neuspjehom Dinamo dotakao samo dno kad je riječ o ambicioznosti u posljednjih 30-40 godina (a možda i u cijeloj povijesti), važno je upozoriti na neke činjenice:
Dinamo je danas neprofitna udruga građana premda su svi igrači prve momčadi relativno dobro plaćeni profesionalci. Među tim profesionalcima vrlo je velik broj stranaca. Iako se iz Dinamove razine sportskog profesionalizma mjerenog u dohocima igrača te ukupnim troškovima kluba čini da teže prema visokoj konkurentnosti u sportskim rezultatima, ipak previše toga upozorava na to da se Dinamo ne ponaša kao neprofitno društvo koje isključivo teži sportskim uspjesima.
Primjerice, maksimirski klub deklarira pokušaj ulaska u Ligu prvaka kao svetu misiju, a postalo je pravilo da prije tih pokušaja prodaju najbolje ili sazrele igrače.
To što je glavni klupski menadžer Zdravko Mamić u nekoliko godina prodajom Dinamovih igrača realizirao enormnu privatnu dobit jer je njegova obiteljska agencija ujedno bila agent prodanim igračima nebitan je, možda samo znakovit detalj. Isto tako, nebitan je stil vladanja Zdravka Mamića u Dinamu ili njegov način komunikacije s novinarima. Možda je, gledano s moralne strane sporta, sporno to što je gospodin ulazio u različite fizičke sukobe ili je trganjem odjeće prepadao slučajne prolaznike na Plesu, ali ipak nije teško shvatiti da je Zdravku Mamiću nogomet strast, barem tolika da je teško povjerovati da je on ili “njegov” Dinamo na bilo koji način sudjelovao u lažiranju utakmica. Međutim, ta strast ipak izgleda nije tolika da bi Mamić zaista vjerovao u veliki europski Dinamo.Naime, pravi problem Zdravka Mamića leži u tome što nikada zapravo nije na sebe preuzeo onaj pravi, ludi sportski rizik, nego se kao menadžer opredijelio za način upravljanja klubom koji će njemu osobno i njegovoj obitelji jamčiti dobru zaradu, a Dinamu kakvu-takvu financijsku stabilnost, ali će istodobno sve skupa završiti u europskoj sportskoj ispodprosječnosti.
Stoga je ziheraški po svijetu kupovao “talente” ili vraćao “oprobane veličine” te odbijao širom otvoriti vrata hrvatskoj nogometnoj mladosti. Prerizično za Mamića! Odlukama o prodaji igrača otvoreno je pak pokazao da zapravo nikada nije dokraja vjerovao u prave sportske i poslovne potencijale Dinama iako je jasno da su ti potencijali golemi. Uz uzastopne Lige prvaka i pune stadione, ukupni prodajni i marketinški prihodi mogli bi biti stotinjak puta viši nego što su sada. Mamić je samo profitirao, a nije riskirao. Iako je Mamić bio menadžer kojem su potpuno bile odriješene ruke – mogao je brkati privatno i klupsko, neprofitno i masne zarade, profesionalizam i zaborav poreznih dugova, izdašne ugovore s javnim poduzećima sa subvencijama Grada Zagreba – on jednostavno nije uspio. Na međunarodnom sportskom planu Dinamo je katastrofa, a što znači da su stoga i poslovni podbačaji dramatični.Jasno je da je ponavljanje majka znanja, ali je nejasno koliko nam puta Mamić treba ponoviti scenu s europskim neuspjehom da bi odgovorni u Gradu Zagrebu povukli poteze koji će dovesti do promjene cjelokupne piramide moći u Dinamu.
Pa zar je to vama sport.ma ajte molim vas sve je to ekonomija i lova za odabrane a vi idite kupujte ulaznice i gledajte nesportase.... Nema vise pravog sporta da se igra od srca sad je tu samo lova u pitanju...