Veseli me što je na našoj dragoj Savi nekad davno bio instaliran mlin. Postoji vjerojatnost da je bila bogata ribom i ostalom slatkovodnom živinom. Danas, dakako, nema ničega od toga, ali za utjehu postoji restoran koji nas podsjeća na minula vremena.
Savski mlin jedan je od rijetkih primjera uspješne reanimacije manje atraktivnih zona naše metropole. Organiziraju i srednjovjekovne sajmove, rafting, a posebnu pozornost pridaju eko-gastro ponudi s naglaskom na domaćim jelima. Pogotovo onim zaboravljenim i krivo reinterpretiranim. Primjerice, mnogi od nas doživljavaju restani krumpir kao nešto trivijalno iz čega strši ukrasni peršin. Uglavnom ostane nepojedeno jer je nejestivo, a izgledom podsjeća na izmučenu, petrificiranu kremšnitu.
U Savskom mlinu ne dopuštaju takav podcjenjivački odnos prema našim narodnim uspješnicama. Restani krumpir koji sam ondje kušao pohvalili bi svi gastro gurui. U pravilnim vremenskim odmacima vašem se nepcu približava točan omjer fino pirjanog luka s kockicama slanine. Možda se to čini nedovoljno atraktivnim, ali pokušajte se sjetiti kada ste i gdje zadnji put jeli dobar restani. Sretna okolnost je da i drugim jelima prilaze tako seriozno.
Ražnjići su obično artikl visokog rizika za vaše zube i možete se s njima namučiti, ali ne i ovdje. Voditelj lokala objasnio mi je da samo jedna vrsta mesa dolazi u obzir - priznajem da je rezultat fantazija na štapiću. Ne prepuštaju se površnosti kao neki im kolege i kruh peku sami. Ako ste vinoljubac, obvezno probajte eko vino koje poslužuju, vjerovali ili ne, s pravom bocom za špricer. Ono što me posebno razgalilo izjava je voditelja lokala da sve to radi za boljitak i zdravlje naše lijepe nacije.
Kao bonus atrakciju dužnost mi je upozoriti zajednicu da se tik do restorana nalazi oznaka granice između Europe i Balkana. Bilo bi lijepo kada bi taj stupić netko pametan pomaknuo stotinjak metara iza Savskog mlina. Jer on definitivno pripada europskom gastro korpusu.
