Na Makarsku rivijeru počela je dolaziti autobusom prije tri i pol desetljeća, u dobi od 12 godina. Obišla je sva mjesta, no u Gradac je prvi put stigla s kćerima prije sedam godina, autom. Smještaj nisu rezervirale, a iz Češke su stigle kasno i prespavale u autu. Tu gdje se uvečer okrenula pa odustala od potrage Jidka Barcalova posljednjih godinu i pol živi. Galeb koji ju je “smotao” je Davor Andrijašević, direktor Turističke zajednice Gradac.
Jidka je sada rent-a-chef
Kuharica Jidka otvorila je obrt “Lešada” i ona je chef kojega, da kuha samo za njih, unajmljuju turisti u luksuznim vilama, u okolnim starim selima. Jednodnevna je najamnina tih kuća oko tisuću eura. Jidkina ponuda rent-a-chef jedinstvena je na Makarskoj rivijeri. Strancima, mahom zapadnjacima, pravi lešadu, manistru, ima i vegetarijanski meni te brudet, no ne dalmatinski, nego ljuti neretvanski.
– Ove je godine manje posla, ali sam zadovoljna – kaže simpatična Čehinja.
Koronavirus je ostavio trag i u najjužnijoj općini u Splitsko-dalmatinskoj županiji, u kojoj je pet mjesta – Gradac, Brist, Podaca, Zaostrog i Drvenik – i dvije turističke zajednice, jedna za Drvenik, druga za ostale. Andrijašević kaže kako su, u odnosu na isto razdoblje lani, na šezdesetak posto ostvarenih noćenja, a među strancima najbrojniji su državljani Češke, BiH, Poljske, Slovenije i Njemačke. Na šljunčanoj plaži gdje hlad prave mirisni borovi, a kupačima u kristalno čistomu moru dah oduzima pogled na Biokovo, podosta je ljudi, no nije “čovjek na čovjeku” kao prijašnjih godina pa na plaži nema ručnika kao “rezervacije” mjesta.
Iako se želi profilirati u destinaciju za imućne goste, Gradac će se teško odmaknuti od “paradajz-turizma” jer je oko 1500 nekretnina u vlasništvu državljana zemalja nastalih raspadom Jugoslavije. U prijevodu, mnogi dolaze u svoje i ne troše u restoranima. Požele li gosti krenuti u razgledavanje, u samomu centru Gradca valja im najprije zastati pokraj kamene kuće urešene bugenvilijom, u kojoj je “Zavičajna zbirka Gradca”, privatna zbirka danas pokojnog Milka Andrijaševića. Njegove udovica i kći, Mirjana i Ivana, vode nas u razgledanje baštine makarskoga primorja, od prapovijesti do kraja 19. stoljeća. Vrijedni su tu izlošci, poput odlomka križa, na kojemu je lik svetoga Mihovila, zaštitnika Gradca, iz 950. godine, što je najstariji pisani trag o povijesti mjesta. Obitelj Danka Vežića darovala je za zbirku privatne stvari tog staroga kapetana iz 19. stoljeća, tu su i ostavština seoskoga brijača, stolarija Ivanina dida Zlatka, koji je bio i stolar i pekar i pjevač na Radio Sarajevu...
Dvorište je krasan arboretum s više od dvjesto biljnih vrsta, tu rastu cikas, banane, ogromno stablo papra...
Manifestacija o dalmatincu
Krećemo ka pitoresknome Bristu, gdje su se rodili fra Andrija Kačić Miočić i slikar Mladen Veža, nastavljamo ka Podaci, krivudavom cestom penjemo se u Staru Podacu gdje su ostaci kamenih kuća, zvonik koji je dao podići mještanin Ivan Tomić, inženjer koji je radio na gradnji Sueskoga kanala, sačuvana utvrda još iz Kandijskih ratova... Naposljetku stižemo u Zaostrog i prolazimo pokraj kampova “Uvala borova”, “Dalmacija” i “Viter”. Za sva tri se i dandanas “sumnja” da je na njih mislilo Zabranjeno pušenje u “Baladi o Pišonji i Žugi”...
Stižemo u Odmaralište “Sisak” gdje se u tjednu Go festivala održavao “Black and white – dalmatiner night”, likovne aktivnosti za djecu i mlade koji su, između ostaloga, prstima točkali zaštitne maske.
Voditeljica Turističkoga društva Zaostrog Božena Delaš objašnjava nam kako je lani predložila manifestaciju o dalmatincu, jer doista ima razloga da postanemo prepoznatljivi po tomu točkastom stvorenju. Što se tiče Go kampa – a go je najstarija misaona igra na svijetu – koji se ove godine “uklopio” u priču, doktor znanosti Damir Medaka i tajnik Hrvatskog go saveza, objašnjava nam kako se dobar dio dodatnih aktivnosti kampa odvijao vani pa su djeca igrala go ispod mora, a plutajući go bio je atrakcija na plaži u Zaostrogu.
Iako je ove godine zbog pandemije za posjetitelje zatvorena galerija u Franjevačkom samostanu svete Marije u Zaostrogu, ljubaznošću vikara razgledali smo stalni postav Mladena Veže, Meštrovićev reljef “Rane svetog Frane”... Zastali smo pokraj “Posljednje večere” nepoznatog autora iz 17. stoljeća koji je na tomu platnu ovjekovječio i – psa dalmatinca.
Sve su ove “tajne” gradačke rivijere poznate i Jidki Barcalovoj koja i danas jednako uživa u kupanju u čistome moru kao i kada je tu dolazila kao turistkinja.
