Vrške – to je preporuka još iz Zagreba za mjesto koje gladan turist treba posjetiti u Vukovaru. Pa idemo vidjeti to mjesto, restoran na samoj obali Dunava, u centru, nije daleko, na nekoliko koraka.
– Dobro došli na otok. I u jedinu kuću na otoku – veli Dragan Mlakić (57) pa se ispravlja:
– Zapravo, sad će biti poluotok, rade dečki novu obalu.
Mornari me zvali Trovač
Prvi čovjek restorana uz čašu graševine Dekan-Trs kaže:
– Bio sam mornar. Pravi mornar, u vojsci. I kuhao sam na brodu, na vodonoscu, obilazili smo otoke na Kvarneru, donosili im vodu. I nije to lak posao, 30 gladnih mornara čeka što ćeš ti donijeti na stol iz brodske kuhinje. I što god napravio, bilo za prste polizati ili ne, oni te zovu – Trovač. Tako mi je bio nadimak godinama iako su tada ti dečki jeli najfinije u životu – smije se.
S terase puca pogled na Dunav.
– Dubok je 25 metara, a do obale preko puta ravno su 862 metra – kaže domaćin.
Na stolu vučedolski uštipak (40 kuna), šopska salata (15), a on nastavlja priču:
– Vodim restoran, ali znaju me u gradu kao pjevača. Ja ti već 30 godina nastupam na svadbama i zabavama, možda sam ih i 700 odradio, tko će znati. Pjevanje, to mi je hobi. Strast. Ma kad se prošetam Korzom i idem po kruh, velika je vjerojatnost da ću sresti bar petero ljudi koje sam oženio...
Sinatra?
– Ma ne... Pjevam Mišu, Škoru, Pejakovića, Kiću, Halida... Kad me čuješ, ma 90 posto ih skinem! Kao pravi sam Mišo. Da donesem gitaru? Pjevam ja tu i gostima – kaže veselo Mlakić.
Mjesto je ovo na koje dolaze mnogi, a za većinu visokih uzvanika koji dolaze u Vukovar on priprema jela za catering.
– Supruga je moje zlato! Katica je zadužena i za slatko i za slano, priprema kolače, uostalom predaje vukovarskim učenicima kuharstvo i slastičarstvo ovdje u školi. A i ja, došao sam u grad zbog ljubavi prema Vukovaru. Vratio sam se iz riječkog Splendida kako bih ovdje radio ono što sam kao mlad naučio. I eto, otvaramo sad kraj Vodotornja novi objekt, radit ćemo torte i kolače. Pa jedini smo proizvođači torti u Vukovaru. Kod nas je uvijek slatko... Pa i grof Eltz jeo je kod nas.
Rijetki imaju i – kečigu
Mjesto je specijalizirano za tradicionalnu hranu. Smuđ na žaru, čak i kečiga. Fiš-paprikaš od soma i šarana (60 kuna), smuđ na orli (65), riblje paštete, šaran na rašljama... Uostalom, o ovom mjestu priča se i u metropoli. Preporuka je bila – dobra. Vratit ćemo se.
Siguran sam da je ovaj, ukoliko ovo nije plaćeni oglas, kad mu se najave novinari i sposoban iz zamrzivača izvaditi nešto što nije crklo prije tri godine, skuhati to kao da se kuha ljudima, servirati tako da ti ne dođe da konobaru odvališ pljusku i ne pokrasti te na obračunu. Inače znam da ljudi imaju dijametralno suprotna iskustva. Pitajte Mirka Filipovića kako je prošao kao krizmeni kum, sjećate se?