Pri prvom posjetu New Yorku, kao i većina turista, potražio sam savjet osoblja hotela u nadi da će me uputiti u neki dobar i cijenama pristupačan restoran. Tobože diskretno poslali su me u poslovni dio grada jer se ondje najbolje papa, a turisti i njima slična bića za to, naravno, ne znaju. Iskreno, uživao sam u tom za mene potpuno nepoznatom ozračju, okružen urednim i ispeglanim fizionomijama koje paze na svoju prehranu. Sličnu sam senzaciju doživio pri posjetu restoranu Papillon.
Zbroj poslovnih zgrada koje su ondje niknule, doduše, ne može se usporediti s New Yorkom, ali ostaje činjenica da Zagreb ima Downtown i tome pripadajuću logistiku. Papillon je izuzetno ugodno mjesto, koje ima i otvorenu kuhinju (kuha se pred gostima, za svaku pohvalu). Ima i terasu te novi, oku ugodan interijer. Poslužili su me pečenom teletinom s krumpirima. Iako mislim da mi mnogi neće vjerovati, uvjeravam vas da bolju teletinu nisam jeo.
Ona koju sam morao jesti kod teta, baka i ostalog kontingenta onih koji najbolje znaju što je dobro za mene bila je nejestiva. Zamrzio sam je trajno. Izbjegavao sam je čak i u dječjim slikovnicama. I, eto, izliječili su me. Hvala im. Zatim sam kušao jelo iz woka i uvjerio se u raznolikost ponude. Nisu mi posebno trebali objašnjavati da svoju kuhinju baziraju na pomno odabranim namirnicama i da ih pripremaju tako da jela budu lagana i prilagođena poslovnim ljudima.
Ipak, ono što me još više iznenadilo bile su cijene. Mislio sam da takva usluga košta puno više. Kad se samo sjetim koliko vremena, novca i energije treba da se doma pripremi nešto slično, ispada da je puno isplativije doći u ovakav restoran. Sretna okolnost je i to što nemam namjeru postati nikakav food-writer ili kritičar pa se ne trebam stidjeti priznati da sam očaran činjenicom da imamo poslovne ljude koji zaista izgledaju kao poslovni ljudi iz uvoza te restoran koji im je primjeren. Nadam se da nećemo morati dugo čekati da takvi lokali postanu institucije.
