Rijeka je s oko 130.000 stanovnika treći najveći grad u nas, a Salvador Bahia, zbog uličnih zabava i karnevala poznat i kao grad sreće, sa svoja je četiri milijuna stanovnika treći po veličini u Brazilu. Osim zajedničkog rednog broja tri, reklo bi se, malo što može biti isto u ta dva grada. Za Brazilku Marciju, udanu Božić, preseljenje u Rijeku svejedno je bilo kao povratak poznatom, udobnom paru starih cipela. Prvi susret s Europom bilo je, naime, desetljeće provedeno u Švicarskoj.
Doselili se iz Švicarske
– Supruga Vjekoslava upoznala sam u Brazilu, on je tada živio u Zürichu, a nakon udaje, 2001., doselila sam se i ja. Iste godine sam prvi put bila i u Hrvatskoj, ostali smo dva mjeseca, a od prvog trenutka sam se ovdje osjećala kao kod kuće. O Švicarskoj mogu reći sve najbolje, to je krasna, uređena zemlja, koja se brine o svojim građanima. Ali, Švicarska nema more – svodi u kratku rečenicu razloge zašto je obitelj Božić, koja se prije dvanaest godina uvećala za kćerkicu Bjanku, 2012. odlučila cirišku adresu zamijeniti riječkom. – Ljudi u Hrvatskoj puno su sličniji Brazilcima, otvoreni su, srdačni, druže se, izlaze, rado će pomoći strancu, a i klima je puno ugodnija – kaže Marcia, koja u Rijeci ima kozmetički salon. Hrvate hvali i kao pouzdane i radišne, a na brazilske sunarodnjake je, recimo, podsjećaju po tome koliko se brinu o svom izgledu.
– Za razliku od Švicaraca, u Brazilu se i žene i muškarci vole uređivati, i lijepo izgledati, a vidim da je tako i ovdje – kaže Marcia, kojoj se najvećim problemom pokazao jezik.
– Sama ga učim, puno čitam, ali sporo ide. Za razliku od Bjanke koja ga je naučila još u Švicarskoj.
Željna palmina ulja
More, pak, koje ju je dovelo k nama nije ni nalik brazilskom s pješčanim plažama i velikim valovima, ali je ugodnije za kupanje.
– Odrastala sam nekoliko stotina metara od mora, na plaži smo čak i zadaće pisali i morski ugođaj mi je jako bitan. Zapravo, od Brazila mi u Rijeci nedostaju samo palmino ulje i kokosova voda. Čak i kad ih uspijem nabaviti, nije to to – kaže Marcia koja i u Hrvatskoj kuha uglavnom brazilska jela.
– Od hrvatske hrane najviše volim jela koja se jedu žlicom, pečenje mi nije drago, a popularni burek mi nikako ne prija.Kod nas je uzrujava što i većinu Hrvata: komplicirana papirologija i čekanja u raznim uredima, kod liječnika...
– To me podsjeća na domovinu – smije se Marcia, koja je u Hrvatskoj vrlo brzo otkrila i nacionalni hobi – kritiziranje države.
Stalno govorite o problemima i krizi, a djeca imaju dobre škole, zdravstvo i promet funkcioniraju, možete mirno hodati ulicom...
– Kod vas je super, većina živi solidno, djeca imaju dobre škole, zdravstvo i promet funkcioniraju, sigurno je, možete mirno hodati ulicom u bilo koje doba dana... A opet, svi stalno pričaju o krizi i problemima. Mnogi me pitaju što nam je bilo da se doselimo iz Švicarske. A problema ima svugdje. Osim toga, vi ste mlada država i ne može sve funkcionirati kao u Njemačkoj – kaže Marcia.
U rodni Brazil, gdje joj živi otac, rijetko odlazi, posljednji put prije dvije godine. Nasreću, majka, brat i sestra žive puno bliže, u Švicarskoj. Ovih bi dana, da je ne sprečavaju obveze, ipak najradije na susret s jednim poznatim – Argentincem.
– Papu Franju Brazilci jako vole, jednostavan je, ima karizmu. Možda je i prethodni bio jednako dobar, ali ovaj je Latinoamerikanac. Kod nas, ako imamo jedan tanjur, a desetero nas je, iz njega ćemo jesti zajednički. Ako u susjedstvu sama živi baka, svi će se brinuti o njoj. Takvi smo, a takav je i papa Franjo – kaže Marcia koja će veliki događaj u Sarajevu, na svoju žalost, pratiti samo na televiziji.
>>Tatjana Mikolaj: Učim djecu da je važna škola, a onda nemaju posla
Brazilka je u pravu, jer ŽIVIMO PREDOBRO, za koliko radimo, jer to dobro NAM DRUGI PLAĆAJU-na kredit. Na žalost neće to dugo, jer nas čeka grčki scenarij. Biti ćemo najgora generacija u povijesti hrvatskog naroda, jer smo imali SVOJU DOMOVINU,, slobodu i sve to upropastili, a od naših unuka npravili dužničko roblje, koji će živjeti kao tuđinici u domovini svojih pokvarenih djedova