Zaviša je strip-serijal nastajao između 1960. i 1963., najpoznatiji je zajednički rad scenarista Zvonimira Furtingera i crtača Žarka Bekera. Dotad su kao autorski tandem (i prijatelji) u Plavom vjesniku objavili tri stripa, započevši 1959. s “Pavelom Birijem” (znanstveno-fantastični žanr), za kojim su slijedili “Tajna mini aviona” (krimić) i “Bint el Hadra” (pustolovni), a Žarko je u međuvremenu odradio i dvije epizode stripa “Demonja” (s tematikom partizanskog ratovanja, po istoimenom romanu Milana Nožinića i scenariju Danka Oblaka).
No Bekerova davna želja, još od dana kad je tek zakoračio u svijet profesionalnog stripa, bila je stvaranje junaka koji se iz epizode u epizodu kreće u nekom od ranijih razdoblja hrvatske povijesti, lik koji će u nacionalnom stripu zauzeti ono mjesto koje u svjetskoj produkciji pripada Fosterovu Princu Valiantu. Svoju želju Žarko je kao konkretan prijedlog iznio Furtingeru tijekom jedne od njihovih dugih šetnji, na povratku iz Plavog vjesnika, uz usputno zaustavljanje u kojem kafiću. Dakako, Furtača (kako su ga zvali prijatelji) nije uopće trebalo nagovarati na takav pothvat.
Kao čovjek svestranih interesa, pun solidnog znanja s raznih područja, nije pretjerano reći – intelektualac renesansnog profila, maštovit pisac romana i pripovijesti različitih žanrova (od ZF-a i krimića do romana za djecu), radijskih igara, TV serija i još koječega (mnogo toga napisao je u suradnji s Mladenom Bjažićem), uvijek se rado vraćao povijesnim temama. (Dovoljno je podsjetiti da je po njegovu scenariju nastalo klasično djelo domaćeg stripa, serijal “Kroz minula stoljeća” u likovnoj izvedbi Julesa Radilovića, koji je nekoliko godina izlazio u Plavom vjesniku, dok je manje poznata Furtačeva uloga u stvaranju priče o Knezu Radoslavu, iz koje se razvio strip Žrnovačkog i Maurovića u “ratnom” Zabavniku.)
Tijekom nekoliko uzastopnih šetnji iscrtane su konture budućeg stripa: radnja će biti smještena u hrvatsko srednjovjekovlje, samostalne epizode bit će povezane zajedničkim junakom, mladićem iz puka koji postaje vitez lutalica te se hrabro bori za pravdu, uvijek na strani ugroženih, a protiv pokvarenjaka i silnika. U tom okviru bit će poneka reminiscencija na stvarne povijesne događaje, ali mnogo više slobodno zamišljene pustolovine; nizat će se zapleti zasnovani na intrigama i zavjerama, prizori s velikaških dvorova i s blatnjavih ulica srednjovjekovnih trgovišta, scene mačevanja, viteških dvoboja, konjske jurnjave, zasjeda iz kojih se prijeti lukom i samostrelom i, dakako, suptilno naznačenih ljubavnih veza – ukratko, pomalo od svega što povijesni žanr čini toliko privlačnim u stripu i na filmu.
Tražeći prikladno ime za svog junaka, Beker je prolistao više starih knjiga i kalendara, dok ga najzad nije pronašao u Sienkiewiczovu romanu “Ognjem i mačem”, zatim i u zborniku “Znameniti i zaslužni Hrvati” (1925.). Staro slavensko ime Zaviša, koje se susreće i u Hrvata, svidjelo mu se na prvi pogled.
Po starim pričama i legendama, svaki vitez ima izabranicu svog srca koja ga vjerno čeka dok on u svojoj plemenitoj misiji luta svijetom – u stripu o Zaviši ta je uloga pripala Itani. Ime je dobila po kćeri prijatelja novinara iz susjedne redakcije Globusa.
Zaviša je dobio i vjerne pratioce Adama i Tadiju, čiji su živopisni likovi i vedre dosjetke protuteža njegovu suzdržljivu ponašanju.
S tako zacrtanim sinopsisom autori su od glavnog urednika Plavca, Brixyja dobili zeleno svjetlo – tim više što je nakon “Minulih stoljeća” žanrovsku lepezu stripa u Plavom vjesniku trebalo popuniti novim povijesnim sadržajem. Na potezu je bio Furtač. Priču je otvorio dramatičnim događajem: Zaviša, pastir na imanju kneza Pribine, slučajno ugleda skupinu zakrabuljenih jahača koji pale žitno polje, a zatim nasrću na kneževa sina Damjana. Zaviša priskače napadnutome u pomoć i spašava mu život. Rađa se prijateljstvo koje će preusmjeriti Zavišinu sudbinu: Damjan ga uzima za svoga štitonošu, podučava ga borbenim vještinama i manirama koje mora usvojiti kao budući vitez. U prvoj misiji koja mu je namijenjena Zaviša stječe vjerne pratioce Adama i Tadiju (dotad probisvijete i sjecikese), uz njihovu pomoć svladava brojne prepreke, upoznaje kneginjicu Itanu, sukobljava se s opakim plemićem Vučinom, koji je otima da bi je silom oženio. Pobijedivši suparnika u dvoboju, oslobađa zarobljenicu koju je i sam zavolio (a i ona njega) – što je scenaristički perfektan uvod u niz daljnjih pustolovina, ujedno naznaka kakav će biti karakter cijelog ciklusa.
Zadobivši vitešku čast, Zaviša odlazi na obvezno trogodišnje lutanje – te ga u drugoj epizodi (naslovljenoj “Vitez lutalica”) vidimo u ondašnjem Zagrebu (Gradecu), gdje pomaže građanima da unište razbojničku bandu koja na prilazima gradu pljačka putujuće trgovce.
Treća epizoda (“Tajanstveni strijelac”), započeta nakon stanke od devet mjeseci, odvodi Zavišu i njegove pratioce na jug Hrvatske, u Split – sa zadaćom da pronađu malog Nikolu, sina krčkog kneza Frankopana i vrate ga ocu koji je na samrti. Međutim, mletački providur, stvarni vladar Splita, smišlja kako će zatajiti maloga i prisvojiti Frankopanova imanja...
Slijedi priča furioznog tempa i neočekivanih obrata, u kojoj se povremeno pojavljuje misteriozni strijelac iz zasjede, u stvari providurova kći Agneza. Prozrevši očevu nečasnu zavjeru, okreće mu leđa i na kraju se žrtvuje da spasi Zavišu kojega je zavoljela...
Kao osnovu četvrte priče “Lažni hodočasnik” (epizoda je uslijedila nakon stanke od godinu dana, u rujnu 1963.) Furtinger je iskoristio navode povijesne predaje da se engleski kralj Rikard Lavljeg Srca, na povratku iz križarske vojne u Palestini, iskrcao u blizini Dubrovnika. Zavišina je misija da kralja sigurno provede hrvatskim zemljama, ali ga u prvi mah ne prepoznaje, jer Rikard putuje preodjeven u hodočasnika. Pri prvom susretu njih dvojice dolazi do one pomalo vedre scene, neizostavne u brojnim viteškim pričama i legendama (i u onoj o Robinu Hoodu) – sukob dvojice vitezova koji se susreću na brvnu ili uskome mostiću, a ponos im ne dopušta da drugome ustupe prvenstvo prolaza! (Pri kraju svog “inkognito” putovanja Hrvatskom Rikard zamalo završava kao zarobljenik na Medvedgradu, za koga će biti zatražena otkupnina – ali tu je Zaviša!)
Sve te zanimljive, s mnogo duha smišljene zaplete i rasplete Furtinger je razvijao i pisao “u hodu”, od broja do broja, držeći u glavi tek globalni nacrt priče, a ne i pojedinosti koje će se zbivati u pojedinim nastavcima – tako da je opis radnje i dijaloge crtač ponekad dobivao u posljednji čas, ponekad za dva do tri broja unaprijed. To je (barem u slučaju “Zaviše”) bio Furtačev način, pa tek danas pri pažljivom čitanju u nekim dijelovima stripa uočavamo neujednačeni ritam radnje, nagle skokove iz jedne sekvence u drugu, premalo obrazložene postupke nekih aktera – što u cjelini ipak nije narušilo kompaktnost priče. Svaki nastavak “Zaviše” pružao je čitateljima uobičajenu mjeru zadovoljstva i podgrijavao znatiželju što će biti dalje.
Može se uočiti da se u prvoj epizodi Beker crtački još uhodavao, da je i u drugoj tražio definitivni likovni izraz. Sigurno mu nije išlo na ruku što je morao crtati u stalnoj utrci s rokovima predaje materijala u tisak, pa nije imao vremena za studioznije pripreme. Te dvije epizode izlazile su u boji (crtač je sam kolorirao strip, prilagodivši se mogućnostima trobojnog tiska ondašnje Vjesnikove bakrorotacije). Kolor je pridonio vizualnoj privlačnosti “Zaviše”, a Bekera navijestilo kao budućeg majstora magazinske kolor-ilustracije.
Poštujući kanone klasičnog komercijalnog stripa, crtač je glavnim junacima dao idealiziran izgled. Zaviša je ljepotan, kao i njegov žanrovski uzor Valiant, a Itana i ostale ljepotice koje susrećemo u stripu imaju nešto od holivudskog glamura i erotičnosti. Kostimi junaka, kao i prostori velikaških dvorova isto su tako idealizirani, gotovo na rubu dekorativnosti – to je taj uljepšani srednji vijek kakav vidimo i u Fosterovoj izvedbi.
Treća i četvrta epizoda, rađene u crno-bijeloj tehnici, kazuju da je u međuvremenu autor raščistio s dilemama i opredijelio se za stilsku maniru koju će održati do kraja rada na “Zaviši”. Sigurnim, profinjenim potezom kista ostvario je crtež koji odiše lakoćom i svojevrsnom elegancijom. Na svakoj stranici nižu se sličice ugodne oku, skladno komponirani kadrovi s uravnoteženim rasporedom figura i (što nije nevažno) pažljivo porazmještenim i uredno ispisanim tekstom.
Prizori u totalu razmjerno su rijetki; autor preferira srednje planove u kojima ne samo akcijske scene nego i mirne prizore u zatvorenom ambijentu prožima dinamikom. U krupni plan upušta se da bi naglasio neki detalj važan za priču ili da izrazi karakter odnosno trenutačno raspoloženje nekog lika.
Crtež tih dviju epizoda obilježen je jakim svjetlosnim kontrastima, uravnoteženim odnosom svijetlih i zatamnjenih površina. Crne partije oslobađaju crtež od suvišnog opterećenja, omogućuju odlučno apstrahiranje nebitnog – a istodobno pridonose stvaranju jedinstvenog ugođaja. Ukratko: pred čitateljima je djelo zrelog likovnjaka, autora koji uz poznavanje zanata iskazuje i visok stupanj kreativne individualnosti.
Strip “Zaviša” svojim bi likovnim vrijednostima (ako ne u cjelini, a ono barem trećom epizodom koja je i sadržajem vrlo atraktivna) zaslužio mjesto u svakoj iole objektivnoj antologiji europskog i svjetskog stripa – kad bi se antologije uopće sastavljale.
Do danas su pojedine epizode “Zaviše” višestruko reprizirane – najprije u svescima u izdanju zagrebačke Epohe, zatim u YU stripu i u biblioteci Profil gornjomilanovačkih Dečjih novina, u knjizi “Hrvatski poslijeratni strip”, u dnevniku Zapad i u albumima domaćih izdavača – a pojedine epizode objavljene su u inozemstvu, što govori da je riječ o nečemu trajne vrijednosti.
Otvori KEKS Pay
