U ruševini stare seoske škole u Podumu pokraj Otočca, među zidovima s tragovima metaka, tijekom kolovoza održano je četvrto izdanje interdisciplinarnog festivala Refugee Week. Ovogodišnja tema bila je "Hrabrost", a umjetnici, književnici, filmaši, glazbenici te mladi iz Francuske, Njemačke, Hrvatske i drugih zemalja regije otvarali su pitanja rata, migracije, pripadanja, povjerenja i odgovornosti.
Festival je nastao suradnjom Omladinske udruge Podum i berlinske udruge Mensch Raum Land. Veza Berlina i opustjeloga ličkog sela djeluje neobično, no migracija, trauma, sjećanje i pitanje kako ponovno živjeti zajedno nisu samo ličke teme. Lika, obilježena ratom, odlascima i depopulacijom, postala je mjesto njihova susreta.
Jedan od najupečatljivijih događaja bio je performans Siniše Labrovića. Kolona sudionika kretala se ličkim poljem, šumom i livadom držeći se za crveno uže. Samo je osoba na čelu imala otvorene oči, a ostali su nosili poveze. Jednostavna vježba povjerenja dobila je uznemirujući smisao jer se hodalo krajem koji je desetljećima bio obilježen minskom opasnošću, a Hrvatska je tek u ožujku ove godine službeno proglašena slobodnom od mina.
"Tijelo, koliko god nam se činilo slobodnim, ima svoja ograničenja, svoju mjeru, prostor i vrijeme", kazao je Labrović. Mladi su se, dodao je, crvenog konopa držali "ne samo rukama nego i srcem, u nadi da neće biti izdani". I nisu izdani, zaključio je, "ne u performansu". Ta je rečenica ostala visjeti nad festivalom, osobito dok se u Lici otvara pitanje ilegalno odloženog opasnog otpada. Jedna opasnost ostala je nakon rata, druga je nastala u miru, a pitanje je isto: kome vjerujemo kada nam kažu da je zemlja po kojoj hodamo sigurna?
Fotograf i antropolog Igor Čoko predstavio je putem videoveze autobiografsku knjigu "Mojom stranom ulice", a s druge strane ekrana bili su mladi iz Francuske, Njemačke, Hrvatske i drugih dijelova regije koji rat devedesetih nisu živjeli, ali su poznavali druge vrste granica i nepripadanja. Njihova različita podrijetla i životna iskustva, koja su sezala i do Senegala, Čokinu su lokalnu priču otvorila prema onomu što je poslije nazvao "globalnim iskustvom izbjeglištva". Knin, Senegal, Pariz, Berlin i Podum našli su se nakratko u istoj prostoriji.
Književnica Ena Katarina Haler govorila je o romanu "Nevini", koji prati odrastanje mlade žene među napuštenim kućama, obiteljskim šutnjama i posljedicama nasilja koje ne završavaju s ratom. Dokumentarni film "Sjeti se moje pjesme" Tanje Brzaković i Jelene Bosanac prikazan je na zidu stare škole, zbog čega je, napisale su redateljice, djelovao kao da izlazi iz samih zidova. Škola tako nije bila samo scenografija nego i jedan od protagonista festivala.
U međunarodnoj razmjeni mladih plesači i koreografi Ini Dill i Daniel Drabek nisu sudionicima unaprijed objašnjavali povijest mjesta, nego su ih pustili da ga najprije "čitaju" tijelom. Tek su tada stigla pitanja o ratu, religiji, migraciji i rupama od metaka na zidovima. To je možda bit podumskog festivala: ljudi dolaze iz različitih zemalja, s različitim jezicima i povijestima, a zatim pokušavaju otkriti što ipak mogu razumjeti jedni o drugima.
Otvori KEKS Pay
