Gregory Porter postao je ljubimac domaće publike zadnjih godina, a nakon koncerta sa Zagrebačkom filharmonijom u dvorani Vatroslav Lisinski prošle zime, u četvrtak navečer nastupom na Ljetnoj pozornici u Opatiji vratio se klasičnom modelu bendovske svirke bez strukturnih ograničenja i zvukovnih dodataka simfoničara. Bio je to povratak formi nastupa kakvom smo prije dvije godine svjedočili u zagrebačkom SC-u.
Nakon tisuću posjetilaca tamo, pa zatim 1800 ljudi u Lisinskom - gdje ipak dolazi i publika opće prakse, zainteresirana kad nešto postane „in“, „cool“, pomodno i trendovsko na domaćem tržištu - oko 1200 posjetilaca okupilo se na Porterovom koncertu na Ljetnoj pozornici u Opatiji, sa stolicama u parketu. Prema podacima organizatora, ulaznice su se kupovale od Slovenije do Mađarske, Makedonije, Zagreba, Rijeke i Opatije. Iako se na prvi pogled čini da se u Porterovom slučaju radi o protočnoj soul-jazz reviji koja paše uz ljetno vrijeme, teme i dileme, promotrimo li dublje, njegove pjesme s temama socijalne ili rasne problematike poput „Musical Genocide“ ili „No Love Dying“, o siromaštvu i gubitnicima u „Take Me to the Alley“, baš i nisu primjer ljetnog eskapizma. No, umotane u sjajnu svirku pratećeg sastava na opatijskoj pozornici „kupile“ su i one koji su ulaznice kupili znajući samo za priču o Porterovoj interpretaciji i „božanskom“ glasu kojim povremeno, kad to želi, zaista zvuči kao nasljednik tradicije Marvina Gayea.
Od prvih trenutaka koncerta jasno se iz svakog odsviranog tona čulo da imamo posla s pravim znalcima koji su stigli s autentične mentalne i arhivističke strane, koji taj jazz-soul poznaju u detalje. Raskošan Porterov glas nije samo „lijep“, nego zvuči „istinito“, proživljeno i autentično. Ovacije nakon svake instrumentalne bravure od početka koncerta jasno su pokazale da za shvatiti i osjetiti tu glazbu nije potrebna filozofija niti jazz festival, već da ju razumije svaka normalna publika raspoložena poput ove u Opatiji da gušta uz prvorazredan program od sat i 45 minuta.
Zanimljivo je bilo slušati jazz-gospel Portera u Opatiji samo večer nakon evanđelja po Nicku Caveu u pulskoj Areni, jer se obojica djelomično bave i religioznim temama, ali na različite načine, a svoju misiju provode u djelo puno uvjerljivije nego Laudato koncerti i slične banalne besmislice o vjeri i Bogu lišene umjetničkog integriteta. Iako je odnos Cavea prema religiji tijekom prošlosti bio sasvim drugačiji od Porterova, koji je pripadnik tradicije američkog jazza i gospela. Porter je i od Ljetne pozornice s lakoćom napravio i verziju Apollo Theatera u Harlemu tijekom „On My Way to Harlem“ pri početku, ili „Free / Thank You (Falettinme Be Mice Elf Agin)“ od Sly and the Family Stone pred kraj, koja mu služi kao doslovna zahvalnica publici na koncertima.
Iako je i u Opatiji bilo vruće, nakon trosatnog stajanja na Caveu, na Ljetnoj pozornici činilo se kao da ste „pod klimom“ i u ipak lakšim uvjetima. Krivac za grijanje ambijenta bio je upravo Porter majstorskim pjevačkim izvedbama na kakve smo od njega navikli, kao i strastvena svirka pratećeg benda, dok je tenziju i ljetni eskapizam „hladila“ ranije spomenuta tematika pjesama. Sam završetak sa Stingovom „It's Probably Me“ transformirao je tu pjesmu da zvuči poput višeminutne teme Marvina Gayea. Povijesne reference su jasne, ali Porter zvuči prilično agilno, suvremeno i sposobno povezati sve te konce u sjajnu vlastitu glazbu uz pomoć sastava iza i pored sebe.
Uvod u Porterov nastup dao je mladi riječki gitarist Frano Živković kojeg sam prvi put gledao dok je kao „čudo od djeteta“ u Opatiji nastupao sa samo sedam godina. Ako je tada akustična gitara zamalo bila veća od njega, danas je Živković perspektivan i izvrstan gitarist koji je i Opatiji izveo nekoliko svojih skladbi i obrada, prigodno dodavši i „Amazing Grace“ kao poveznicu s Porterovim nastupom.
Otvori KEKS Pay
Drži se ti proćelavi pajacu svojeg bajage i brene, to je tvoja razina