Srđan Sandić dobro je poznato ime na našoj kulturnoj sceni. Dugogodišnji novinar, književni i kazališni kritičar, dramaturg i voditelj popularnih tribina, ovoga puta zaplovio je pjesničkim vodama i objavio knjigu "Ljubav je glagol", introspektivnu i intimnu zbirku poezije inspiriranu fenomenom ljubavi u svim njegovim oblicima.
Nakon godina rada u kazalištu i medijima, što vas je nagnalo na ovakvu, sasvim drukčiju vrstu izraza?
Mislim da mi je to na neki način bila nužnost. U nekom trenutku u životu ne preostaje drugo negoli pogledati u sebe i probati saznati – u čemu je stvar. A jezik, odnosno pisanje, oduvijek je bio moj način izražavanja, moj medij. Nažalost, ne i naročito lukrativan! Gotovo nikada nije bio, a ponajmanje danas. Sigurno bi bilo bolje da znam pjevati ili svirati harmoniku, ali ne znam. (smijeh) Kako su se neke životne dionice silom prilika završavale, u meni se stvarala potreba da sve to "arhiviram", pokušam pronaći način da to komuniciram sa svijetom, da dijalogiziram, da se prepoznam s drugima i da me prepoznaju.. Riječ je, vrlo konkretno, o smrti oca i bolesti majke, a s druge strane, tom romantičnom kodu koji nas naprosto cijeli život prati, odnosno činjenici da mi zapravo ne možemo izaći iz registra ljubavi koja nam je "prodana".
Na što mislite kada govorite o "ljubavi koja nam je prodana"?
Na činjenicu da nam je romantični kod predstavljen kao jedini kod za socijalno i intimno opstojanje. Dakle, to je ono što nama kultura govori – tek kada nađemo tog "drugog", svoju "drugu polovicu", postajemo smislenije i cjelovitije jedinke koje ovom društvu i svijetu osiguravaju bolje funkcioniranje. Da ne kažem – budućnost.
Zanimljivo, ali spisateljica Agnieszka Szpila mi je u nedavnom intervjuu rekla gotovo istu stvar, ali i ustvrdila da je postala mnogo sretnija nakon što je potpuno napustila koncept romantične ljubavi, a okrenula se i ekoseksualnosti.
Osobno ne bih otišao toliko daleko, jer ono što mene najviše zapravo zanima, od svega što ovaj život i svijet nude, jest humana ljubav. Ne zato što mislim da je u njoj sazdano sve – dobro znamo da dućani ne prepoznaju valutu ljubavi. Ne možeš s ljubavlju otići u dućan i uzeti kilu kruha i maslac! Ili možeš, meni nije uspjelo (smijeh) Međutim, unatoč tome što sam stariji postajem i sve ciničniji. Mislim da je u ovom obilju besmisla u kojem živimo ljubav jedini oblik interakcije na kojem treba inzistirati, koji treba odgajati, koji treba u sebi odgajati. Preodgajati. Sve drugo čini mi se potpuno besmisleno.
Glasi li zato i naslov zbirke "Ljubav je glagol"?
Tijekom studija književnosti, a i novinarstva, dosta sam se bavio raznim teorijama ljubavi. Na kraju krajeva, većina literature i većina umjetnosti uopće bavi se upravo tim "fenomenom". Zanimala su me stoga i teorijska mišljenja, pa sam naravno, došao do Barthesa, Luhmanna, Platona, Badioua, ali i do bell hooks čija je jedna od definicija i dala naslov ovoj zbirci. U svojoj knjizi "Sve o ljubavi" koja je nedavno prevedena i na hrvatski jezik napisala je da, kako bismo imali šanse za realizaciju tog fenomena, moramo ljubav početi poimati u okvirima u kojima se ona daje svijetu. Ona nije imenica i ona nije pridjev. Ona je glagol, a to zapravo znači da mi imamo šansu za djelovanje i imamo šansu za ljubavno djelovanje – prema sebi. Iako je meni taj popularni psihološki registar ljubavi prema sebi duboko iritantan, ono s čim se svi možemo složiti jest da su rad na sebi i briga o sebi neophodne pretpostavke za bolju suradnju s drugim ljudima, odnosno svijetom. Time sam se inspirirao i mislim da sam kroz ovu zbirku uspio pokazati da ljubav čine i drugi glagoli, dakle radnje, stanja i zbivanja poput žalovanja, pa i bolovanja, sjećanja, ali i samovanja. To su također integralni dijelovi tog fenomena. Ako ih ignoriramo, onda ne govorimo o ljubavi, već o nekakvoj fantaziji.
Pojmovi poput “self- care” i “self-love” izgubili su svoja izvorna značenja i postali trendovi. Ima li ta isforsirana i tzv. toksična pozitiva ikakve veze s ljubavlju?
Nema. To je jedan od najperverznijih oblika kapitalističke manipulacije koji su penetrirali u ono što zovemo medijskim poljem, kroz navijek lukrativnu ideologiju zdravlja.. Osobno, imam i veliki problem s medijskim radnicima koji nisu dovoljno odgovorno pristupili tom užasu i nisu ga na vrijeme razmontirali, nego su pustili svim tim samoprozvanim prorocima bez edukacije, da bez ikakve odgovornosti laprdaju i tvrde ljudima da su rješenja na korak, dva-tri. A mi znamo da naše društvo broji mnoge, mnoge očajnike koji su žrtve ovog sustava, koji su gladni, nesretni i siromašni. Upravo ti ljudi u tom očaju traže najjednostavnija rješenja, a najjednostavnija rješenja su uglavnom, znamo - najopasnija rješenja.
Ne možemo ne spomenuti činjenicu da se vaša knjiga našla na 11. mjestu najprodavanijih hrvatskih knjiga. To je, za jednu zbirku poezije, kod nas gotovo nevjerojatan pothvat!
Zamalo sam pao u nesvijest kad sam to pročitao! (smijeh) Ali lako za to. Ono što mi se čini da se danas događa s poezijom u ovom "psihotičnom" medijskom trenutku, jest da je postala jednostavan format za aplicirati. Kada čitaš poeziju, lakše je možeš translatirati, odnosno fotografirati i staviti na bilo koju društvenu mrežu. To rade čitatelji, a radimo i mi autori, jer tradicionalni mediji u pravilu zaobilaze pjesničke zbirke. Zaobilazi se kod nas još koješta – kao da postoji nekakav prešutni dogovor da publiku to ne zanima. Naravno, to je potpuna neistina, jer publika se odgaja i to treba poštovati i njegovati. Čini mi se da medijski vođe uglavnom to ne žele poštovati jer se vode najsurovijim i najperverznijim oblicima kapitalističkih vrijednosti, a to je da je brojka sve, da suština nije važna i da se sadržaj treba prodati klijentu. Tako se obesmišljava ovaj naš posao, i društvo kao takvo. Grozan efekt, zar ne?
U zadnje vrijeme svi su "kreatori sadržaja", filmovi se više ne zovu filmovima, već na Netflixu gledamo "sadržaj"...
Mislim da je to strašno i trudim se uvijek skretati pozornost na to, i izvan svog rada u medijima. Mi novinari, ako se želimo tim temama baviti, trebamo što je više moguće izvještavati, zaustavljati, ne pristajati. To je, naravno, gotovo izgubljena bitka, ali ne smijemo odustati. Promjena je moguća, iako naravno, ima svoju cijenu, a ona je neka vrst autoekskomunikacije. Inzistiranje na vrijednostima, kvaliteti i sadržaju znači da ćeš ostati u mikroprostorima, jer se naprosto tako dugo i sustavno radilo na sabotaži znanja. Sve, naravno, prvo kreće iz školskog sustava, a zatim su i mediji dali ruku jednoj duboko antiintelektualnoj struji, dopuštali raznim bekrijama, manipulatorima i lopovima da imaju konačnu riječ. Međutim, možda je to utopijski, ali doista mislim da se stvari mogu promijeniti – dobrim direktivama, odgovornim uređivanjem, nepodilaženjem i navijek potrebnim mikro, ako ne i makrootporima inim glupostima koje naseljavaju naš privatni i javni život.
