Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

Svoju sam kulturu, kao spas i muku, nosio kud god sam išao

U izdanju Naklade Ljevak objavljen je novi roman "Niotkuda s ljubavlju" Đorđe Matića.
08. listopada 2021. u 17:20 0 komentara 196 prikaza

Đorđe Matić ovih je dana u Nakladi Ljevak objavio roman “Niotkuda s ljubavlju”. Matić je rođen u Zagrebu 1970. godine. Objavljivao je u brojnim časopisima, i to poeziju i eseje. Jedan je od koautora i urednika čuvenog Leksikona Yu mitologije. Član je Hrvatskog društva pisaca, a trenutačno živi u Istri. Među ostalim, napisao je i knjigu “Tajni život pjesama: hrvatska popularna muzika devedesetih” kao i knjigu eseja “Tajne veze”. Ove godine u Mladenovcu mu je objavljena i zbirka poezije “Drugi zvuk”, a lani je objavio novo i dopunjeno izdanje knjige “Historija i savremenici” nazvano “Senke naših predaka: otrgnuto od zaborava”.

NOBEL ZA KNJIŽEVNOST Tko je novi Nobelovac? Autsajder rodom iz Tanzanije koji piše o rasizmu i azilantima

I glavni junak vašeg romana prvijenca 1991. napušta domovinu i nakon Rima utočište nalazi u Nizozemskoj. Je li “Niotkuda s ljubavlju” roman o emigraciji ili ipak roman o jednom emigrantu?

Ni jedno ni drugo, rekao bih. Emigracija nije prava riječ. Pravi termin je egzil, što je drukčija kategorija. Egzil podrazumijeva dimenziju drukčije vrste izbora i uvjetovanosti. Tehnički izgleda isto jer u oba slučaja čovjek odlazi drugamo. Ali opće stanje u kojem sam otišao, dramatično, teško, opasno, kao i odlazak koji, iako je na prvi pogled bio jedan exsilium voluntarium, niti je bio sasvim slobodan niti potpuno prisilan – to se ne može svesti pod emigraciju. Naročito ne za intelektualca, za njegovo stanje duše i pitanja koja sebi postavlja u onom vremenu. To spada u egzil. Intelektualac u onakvim situacijama ne ide “za srećom”, da tako kažem, ne odlazi za poslom ili karijerom, za avanturom, nego da bi spasio što se spasiti da. Duhovno, etički, ali i u smislu golog vlastitog života. Ta krucijalna razlika trebala bi se iščitati iz mog romana, nadam se.

Često ističete da ste ponajprije pjesnik. I kako se pjesnik osjeća u romanesknom okruženju?

Teško, naravno. Pjesnik radi u kratkoj formi, u impresijama, u metru, ritmu, muzici. Pjesnik uzme riječ i, kako Emily Dickinson briljantno pjeva, “polira je dok ne zasjaji”. Kontrola teksta čini se potpuna. A onda se autor nađe pred oceanskom razlivenošću i širinom kakve imaju čak i najkraći romani. Svladavajući sporo i teško zahtjevnu strukturu i pravila romaneskne forme, nisam ni mogao ni želio izdati svoj stil, odstupiti od pjesničkog jezika, i želio sam, onoliko koliko autor koji je već razvio svoj stil to može uopće, pod svaku cijenu ostati dosljedan vlastitom izrazu. Zato je ovo poetski roman, proza pisana visoko poetiziranim stilom. Nema realizma ni stilskih kompromisa ili pojednostavljivanja radi takozvanog lakšeg razumijevanja. A da se nadovežem na prošlo pitanje, u egzilu, Czeslaw Miłosz kaže da u egzilu realistički roman nije moguć, što je upisano na početku i kao moto mog romana. Ja sam i esejist pa moj roman ima i dulje esejističke pasaže. Toga sam se upliva esejizma morao pak čuvati – pripovjedač riskira pasti u objašnjavanje, u “crtanje”, a to fikcija dakako ne trpi. Dakle, morao sam naučiti pripovijedati. A ambicija mi je bila da istinite životne stvari ispišem uzvišenim, nijansiranim jezikom. Da, s brojnim referencama, aluzijama, citatima i igrama, ali da suštinski govorim istinu, da ne lažem. Odbio sam koristiti danas popularne strategije distance i ironije, kako se obično kod nas piše, da se ne bi moralo stati iza onoga što se piše, kao što sam izbjegavao i naivan ispovjedni stil koji se podvaljuje pod “autentičnost iskaza”. Birao sam radije da mi proza bude zahtjevnija, nego da vlastiti život i iskustvo pretvorene umjetničkim postupkom u literaturu prodajem jeftinim doskočicama, relativizacijom i povlađivanjem publici. Zbog takvih, sebi postavljenih zadatosti, nikad ništa teže nisam pisao od ove knjige, moram priznati.

Dugi ste niz godina živjeli u inozemstvu. Osjećate li se nakon povratka u Hrvatsku kao emigrant iz Nizozemske?

Ne. Iako vidim kolike razlike u pogledu na stvari postoje između mene i domaostalih, razlike u stavovima, nazorima, navikama. Čini mi se ponekad da sam predugo ostao drugdje. Nakon toliko vremena čovjek se vraća promijenjen, kako drukčije. No ja zapravo nikada nisam sasvim napustio svoju kulturu, nego sam je uvijek svjesno, kao spas i kao muku jednako, nosio sobom svuda. Itaka je uostalom samo jedna. “Samo jedno mjesto na svijetu se zove dom”, kako Stublić dramatski pjeva.

U kojoj je fazi vaša glazbena karijera?

U Nizozemskoj imao sam silnu potrebu svirati narodnu glazbu odavde, bilo onu staru, baštinsku ili novonapisanu. Taj mali orkestar koji sam tamo vodio, sastavljen uglavnom od Nizozemaca, svirao je pjesme u dijagonali od Međimurja do Makedonije. Otkako sam se vratio, nemam više želje za takvim repertoarom, zanimljivo. Moj prvi i prirodni habitat bio je rock’n’roll, kao zvuk i kao kultura. Javlja mi se želja da se i u tome možda trebam vratiti na početke. Možda osnovati bend. Energija naše zemlje kao da traži jači, agresivniji zvuk. Nizozemska je “jazz”, nije rock’n’roll.

životna priča Isaaca Asimova Prije više od pola stoljeća predvidio društvene mreže i mobitele: Bez njega SF ne bi bio ovo što jest

Jednu ste zbirku pjesama čak i napisali na nizozemskom. Kakav je osjećaj pisati poeziju na stranom jeziku?

Oslobađajući. Nisam prvi koji to kaže, naravno, ali zaista je tako. Nužno najprije i enervirajući. Prvo se autor bori s nekim osnovnim formalnim stranama jezika, dok ga ne svlada dovoljno. U ovom slučaju jezika, k tome, koji je neobično složen između rigidnosti i anarhičnosti: s jedne strane ima ograničenja u sintaksi i potpuni nedostatak pravila u nekim drugim elementima. Dok se ta borba odvija, iz stihova odjednom znaju izaći neke istine i neke prvi put zaista jasno artikulirane misli kakve autor nikada ne bi izrekao na svome jeziku, ili nikad tako precizno i svedeno. Svaki pisac morao bi naučiti makar jedan strani jezik i pokušati pisati izvan sigurne kuće materinskog jezika. Pisati na drugom jeziku dobro je i za dušu: to zna roditi neobično oštre i iskrene dijaloge sa sobom i izuzetnu otvorenost, do nemilosrdnosti. Iskrenost, gotovo potrošenom riječju rečeno.

Rođeni ste u Zagrebu. Osjećate li se zagrebačkim piscem?

Apsolutno. Moj roman velikim je dijelom ljubavna oda Zagrebu.

Sarajevo: Umirovljenici unatoč pandemiji koronavirusa svakodnevno uživaju u partijama šaha
VEČERNJI DOZNAJE
Radnici stariji od 65 zbog novog zakona ostaju bez prava na otpremninu, donosimo detalje
INA Klub volontera
Volontiranje u Hrvatskoj
Deseti im je rođendan otkako su svoje vrijeme nesebično počeli ulagati u dobrobit zajednice
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.