U subotu, 12. rujna, Hrvatski centar Linz ugostio je književnu večer „Dvije istinite priče, dvije sudbine“, posvećenu dvjema knjigama koje iz različitih perspektiva govore o traumi, gubitku i suočavanju s istinom. Pred publikom su se našle „Provalija“ književnice, novinarke i urednice Fenix-magazina Marijane Dokoze te „260 dana“ autora i mirotvorca Marijana Gubine. Naizgled, između tih dviju knjiga nema mnogo zajedničkog. U prvoj muškarac nakon više od deset godina braka saznaje da troje djece koje je odgajao nisu njegova biološka djeca. U drugoj desetogodišnji dječak, zajedno sa svojom obitelji, tijekom Domovinskog rata provodi 260 dana u zatočeništvu.
Jedna priča počinje otkrićem obiteljske tajne, druga ratom. Jedna govori o izdaji povjerenja, druga o nasilju i zatočeništvu. Ali obje, ispod različitih okolnosti, otvaraju isto pitanje: što ostaje od čovjeka kada se sruši ono u što je najviše vjerovao?
Istina koja ne završava otkrićem
„Provalija“ je nastala na temelju istinite priče o Josipu, čovjeku koji je nakon više od desetljeća braka doznao da djeca koju je odgajao nisu njegova biološka djeca. Takva bi priča lako mogla ostati na razini šoka, prevare i pitanja tko je kome što učinio. Dokoza je, međutim, u razgovoru istaknula da ju je tijekom pisanja sve više zanimalo ono što dolazi nakon prvotnog šoka. – U središtu mog romana je muškarac koji mora odlučiti što će učiniti sa sobom kada više ne može promijeniti ono što se dogodilo – rekla je Dokoza.
Autorica je pritom govorila i o susretu s Josipom, kojega je upoznala tek nakon što je roman završila. Taj joj je susret, kako je objasnila, promijenio pogled na priču. – Do tada sam pokušavala razumjeti kako je moguće da čovjek više od deset godina ne posumnja da djeca koju odgaja nisu njegova. Nakon susreta s Josipom, pitanje se promijenilo. Više nije bilo najvažnije: kako nije znao? Postalo je važnije: što znači biti otac? - rekla je Dokoza.
Biologija je činjenica, ali očinstvo se, podsjetila je Dokoza, ne iscrpljuje u biologiji. – Otac je čovjek koji drži dijete kada je bolesno, vodi ga liječniku, čeka ga kod kuće, poznaje njegove strahove i radosti i godinama sudjeluje u njegovu odrastanju. Josip je nakon saznanja izgubio jednu životnu činjenicu u koju je vjerovao. Nije, međutim, prestao biti otac toj djeci – rekla je Marijana Dokoza.
Upravo je tu, prema riječima autorice, središnja napetost „Provalije“. Bilo bi jednostavnije kada bi se cijela priča mogla svesti na rečenicu: „Nisu moja djeca.“ Ali stvarnost je složenija. Djeca biološki nisu njegova, ali ljubav, godine i zajednički život ne mogu se poništiti jednim DNK testom.
Povjerenje je najvažnije
Dokoza je istaknula i odgovornost koju nosi pisanje o stvarnoj osobi. Kao novinarka navikla je provjeravati činjenice i slušati sugovornike, dok kao književnica ulazi u emocionalni i unutarnji svijet lika. No povjerenje stvarne osobe ostaje nešto što autor ne može zanemariti. Josip joj je, kako je kazala, dao povjerenje. U tome se krije i jedan od važnijih slojeva romana: istina ne oslobađa uvijek odmah. Ponekad najprije razori sliku života koju je čovjek godinama gradio. Tek tada počinje teži dio, postavlja se pitanje kako ponovno živjeti.
– Kako ustati? Kako nastaviti? Kako ponovno vjerovati? I kako ne dopustiti da vas ono što vam je netko učinio pretvori u osobu kakva nikada niste željeli biti? To pitanje povezuje „Provaliju“ s drugom knjigom o kojoj se govorilo u Linzu.
Od dječaka iz zatočeništva do zagovornika mira
Druga priča večeri počela je ondje gdje za dijete ništa nije trebalo početi – u ratu. Marijan Gubina imao je deset godina kada je s obitelji završio u zatočeništvu. Iskustvo 260 dana straha, gladi, nasilja i neizvjesnosti poslije je pretočio u autobiografsko svjedočanstvo „260 dana“. No Gubina danas o toj knjizi ne govori samo kao o zapisu vlastite patnje. Govori o odgovornosti.
Godinama je, objasnio je, pokušavao potisnuti ono što je doživio. Pisanje je značilo ponovno otvaranje traume i suočavanje s uspomenama koje je dugo držao podalje od svakodnevnog života. Rat mu je, rekao je, uzeo djetinjstvo i osjećaj sigurnosti. Ali ono što je poslije izgradio iz tog iskustva ne smatra darom rata. To je bio njegov izbor.
Umjesto da tragediju pretvori u trajnu mržnju, odlučio je govoriti. Umjesto da njegovo iskustvo ostane samo osobno svjedočanstvo, pokušao ga je pretvoriti u upozorenje drugima. „260 dana“ je tako s vremenom postala sredstvo za razgovor o ratu, posljedicama traume, odgovornosti i miru.
Gubina: Zločinci mi više nisu važni
Gubina je i u Linzu istaknuo oprost kao jednu od najvažnijih tema svojega života i svoga javnog djelovanja. – Oprost ne znači opravdavanje zločina niti brisanje odgovornosti počinitelja. Ne želim dopustiti ljudima koji su mi učinili zlo da nastave upravljati mojim životom. Ne želim da mržnja vlada mojim životom i da me uništava – rekao je Gubina.
– Neću nikada zaboraviti, ali ne želim se sjećati s mržnjom. Ti zločinci su za mene potpuno nevažni – dodao je.
Gubina je u Linzu govorio i o teškom razdoblju koje je uslijedilo nakon rata, kada je, kako je sam svjedočio, doživio odbacivanje i nasilje od vlastite majke. Nakon smrti oca i mlađe sestre te raspada obitelji, s četrnaest godina završio je na ulici. Spavao je po parkovima i napuštenim podrumima, pokušavajući pronaći način da preživi. – Ali nisam se predao drogi, nisam završio u zatvoru. Odlučio sam se izvući – rekao je.
Otkrio je i kako njegova majka isprva nije mogla prijeći preko njegove odluke da oprosti zločincima te kako joj je oprostio zbog svega što je prošao zbog nje nakon rata. – Ona je moj heroj. Na kraju me je razumjela i nadam se da je sada negdje gore u miru – rekao je Gubina o pokojnoj majci.
Kada se dogodio trenutak oprosta?
Upravo je pitanje oprosta zanimalo i publiku. Kada se, nakon svega što je Marijan Gubina prošao, zapravo dogodio trenutak u kojem je odlučio oprostiti? Postoji li jedan trenutak preobrazbe ili je riječ o dugom procesu?
Gubina je na to pitanje odgovorio bez romantiziranja vlastite priče. – Nisam doživio veliko preobraćenje. Proces oprosta bio je postupan – rekao je.
Govoreći o tome koliko je njegova knjiga utjecala na druge ljude, naveo je i iskustva koja su za njega postala potvrda da osobna priča može prijeći granice vlastitog života. Ispričao je kako mu je jednom prilikom prišla djevojka koja je željela počiniti suicid, ali je nakon što je pročitala njegovu knjigu odustala od te namjere. Govorio je i o prijatelju koji je došao na jedno njegovo predavanje kako bi se oprostio od njega, a Gubina tada nije znao da se čovjek zapravo došao posljednji put oprostiti. Ostao je do kraja predavanja i odustao od suicida. – Svatko će izvući za sebe poruku – rekao je Gubina.
Ta je rečenica možda i najjednostavniji ključ za razumijevanje obje knjige. Književnost i svjedočanstvo ne moraju čitatelju ponuditi gotov odgovor. Ponekad je njihova najveća vrijednost upravo u tome što ga prisile da vlastiti život pogleda iz drugoga kuta.
Što čovjek učini nakon onoga što mu se dogodilo?
U tom se pitanju ponovno susreću Gubina i Josip, glavni lik „Provalije“. Marijana Dokoza govorila je o ljudima koji često znaju da idu pogrešnim putem, ali unatoč tome nastavljaju tim putem. Iz takvih izbora, rekla je, nastaju tuga i ogorčenost, a iz njih i postupci koji mogu nanijeti golemu štetu drugima. – Ljudi su svjesni kada idu krivim putem, ali ipak idu njime. Tako postaju tužni i ogorčeni, a onda su skloni raditi loše stvari. Iz toga proizlaze užasni postupci. Josip je, međutim, oprostio i nastavio onako kako je najbolje znao – voljeti svoju djecu – rekla je Dokoza.
Upravo se tu otvara prostor za najvažniju poruku romana. Josip nije oprostio zato što ono što mu se dogodilo nije bilo bolno. Nije oprostio zato što je istina postala manje strašna. Oprost nije izbrisao izdaju niti je promijenio činjenice. Ali mu je omogućio da ono što mu se dogodilo ne postane njegova jedina životna odrednica.
Slično govori i Gubina. Ni oprost u njegovu slučaju ne znači zaborav. Čovjek ne može promijeniti prošlost, ali može odlučiti hoće li ostatak života provesti kao njezin zarobljenik.
Dvije knjige, ista provalija
U toj važnoj poveznici susreću se Dokoza i Gubina. Jedno je pitanje rat, drugo obiteljska izdaja. Jedan je junak dijete koje pokušava preživjeti, drugi odrasli čovjek koji se suočava s istinom o vlastitoj obitelji. Ipak, između njihovih priča postoji zajednička provalija – trenutak nakon kojega više ništa nije isto. Kod Gubine pitanje glasi: može li čovjek nakon strahote izabrati mir umjesto mržnje? Kod Dokoze: može li čovjek nakon spoznaje koja mu ruši sliku vlastite obitelji izabrati ljubav umjesto osvete? Tu se dvije knjige približavaju više nego što bi se na prvi pogled moglo očekivati. Oba autora govore o ljudima kojima se život promijenio bez njihova pristanka. O ljudima koji nisu mogli birati ni trenutak kada će istina doći, ni oblik u kojem će im se pojaviti pred očima. Ali nakon toga ipak ostaje izbor.
Što učiniti s onim što se dogodilo?
- Ne dopustiti da tuđi grijeh odredi tko smo, rekla je Dokoza. Dokoza je pritom posebno istaknula da Josipa nije željela prikazati kao čovjeka kojega je bol pretvorila u osvetnika, niti on to jest.
- On je, naravno, bio povrijeđen, ljutit, ogorčen i ponižen. Ali njegova je posebnost upravo u tome što ga bol nije pretvorila u nekoga tko želi uzvratiti istom mjerom, rekla je autorica. Mogao je postati ogorčen čovjek, ali nije dopustio da mu tuđi grijeh oduzme vlastitu dobrotu. Upravo se u tome može prepoznati jedan od ključeva „Provalije“.
Sličan se izbor pojavljuje i u Gubininoj priči. On nije mogao promijeniti 260 dana zatočeništva. Nije mogao vratiti izgubljeno djetinjstvo. Nije mogao izbrisati ono što se dogodilo. Ali mogao je odlučiti što će s tim iskustvom učiniti danas. Upravo zbog toga njihova se svjedočanstva ne zaustavljaju na traumi. Ona govore o posljedicama, ali i o mogućnosti da čovjek nakon svega sačuva ono što mu je najvažnije – sposobnost da bude čovjek.
Najteži dio počinje nakon preživljavanja
Kod Gubine je osobito snažna misao da trauma ne završava izlaskom iz zatočeništva. Dok traje zatočeništvo, čovjek razmišlja kako preživjeti sljedeći sat i sljedeći dan. Nakon toga počinje drukčija borba – kako živjeti s onim što se više ne može promijeniti. Sjećanja se vraćaju. Strah može ostati prisutan. Ono što je proživljeno može utjecati i na odnose s najbližima. Zato preživjeti nije uvijek isto što i završiti s ratom. Rat može završiti, ali u čovjeku posljedice mogu trajati mnogo dulje. Gubina danas o tome govori javno, posebno mladima. Njegova je poruka da iskustvo ne smije postati gorivo za novu mržnju. - Ako već ne možemo promijeniti prošlost, možemo pokušati spriječiti da se njezini najgori obrasci ponove, rekao je.
Poruka koju svatko mora pronaći za sebe
Upravo zato pitanje koje se nametalo tijekom večeri nije bilo samo što su proživjeli Josip iz Provalije i Marijan Gubina, nego što iz njihovih priča može izvući čovjek koji sjedi u publici i sluša ih. Netko će u „260 dana“ prepoznati priču o ratu i djetinjstvu koje je nasilno prekinuto. Netko drugi možda će u Gubininu oprostu pronaći odgovor na vlastitu povredu. Čitatelj „Provalije“ može u Josipu vidjeti čovjeka kojemu je oduzeta istina o vlastitoj obitelji, ali i čovjeka koji je odlučio da zbog toga neće prestati voljeti djecu koju je odgajao.
Možda upravo zato obje knjige ostavljaju pitanje otvorenim. Ne govore čitatelju što mora osjećati. Ne nude jednostavnu formulu za oprost, niti tvrde da se bol može izbrisati jednom odlukom. Gubina je vlastitim životom pokazao da je oprost proces, a ne jedan trenutak. Dokoza je kroz Josipa pokazala da ljubav ponekad preživi i istinu koja joj prijeti.
U oba slučaja čovjek se nalazi pred istim izborom: hoće li dopustiti da ga ono što mu se dogodilo zauvijek određuje ili će pokušati iz vlastitog iskustva izgraditi nešto drugo. U tome se možda nalazi i najdublja poruka večeri u Linzu – da čovjek ne može uvijek birati ono što će mu se dogoditi, ali može pokušati birati ono što će postati nakon toga. Oprost pritom ne briše istinu, kao što ni istina sama po sebi ne donosi uvijek oslobođenje. Ali kada se spoje, mogu čovjeku otvoriti izlaz iz vlastitog unutarnjeg zatvora.
Knjige koje nastavljaju živjeti među čitateljima
Ulomke iz knjiga čitali su Mirna Jukić-Berger i Michaela Grbavac, a razgovore su vodili Ana Martinčević i autorica Marijana Dokoza, koja je razgovarala s Marijanom Gubinom. Program je vodio Žarko Banović, a književnu večer organizirali su KUD Tkanica, na čelu sa Silvijom i Žarkom Banovićem, i Hrvatski centar Linz, čiji je predstavnik Siniša Čavar. Glazbeni ugođaj programu dali su gitarist Ivan Brkić te TS Nani i Tamburaši. Na promociju je došao Jozo Begić, savjetnik ministra za prostorno uređenje, graditeljstvo i stambeno-komunalno gospodarstvo.
Posebnost večeri bila je i publika koja je u Linz stigla iz različitih krajeva. Na književnu večer pristigli su gosti i iz udaljenijih gradova, od Švicarske do Hrvatske, što je potvrdilo interes koji su „Provalija“ i „260 dana“ već izazvali među čitateljima izvan mjesta u kojima su knjige predstavljene.
Među uzvanicima bio je i austrijski poduzetnik hrvatskog podrijetla Suzan Luka Kesić i Jozo Begić, savjetnik ministra za prostorno uređenje, graditeljstvo i stambeno-komunalno gospodarstvo, koji je nazočio književnoj večeri. Odaziv publike tako je nadilazio lokalni karakter događaja. U Linzu su se okupili čitatelji, prijatelji autora i kulturni djelatnici iz različitih sredina, povezani pričama koje, premda progovaraju o osobnim i ratnim traumama, otvaraju univerzalna pitanja o ljubavi, oprostu, odgovornosti i mogućnosti novog početka.
Otvori KEKS Pay
