Na Prvi program HRT-a večeras u 20.15 sati večeras stiže prva epizoda sjajnog novog dokumentarnog serijala “Grafiti”. Pa iako su grafiti svuda oko nas, i baš svatko ima svoje mišljenje o njima, prvi je ovo sustavni pogled u fenomen oslikavanja zidova koji, suprotno uvriježenom mišljenju, nije moderna izmišljotina, već produkt tisućljetne ljudske potrebe za izražavanjem i ostavljanjem traga u svom okruženju.
Ekipa “Grafita” u pet epizoda tako je istražila i prapovijesne crteže nastale u Romualdovoj pećini u Istri, europsku prijestolnicu grafita Berlin, otputovali su čak i do Tokija, a otkrili i kako su i na koji način grafiti i ulična umjetnost stigli u Hrvatsku. S redateljem i voditeljem ove serije, Lukom Tokićem, razgovarali smo o neobičnoj i mnogima posve nepoznatoj supkulturi grafitera koja ima svoja čvrsta pravila i hijerarhiju, razlikama između grafita i street arta, ali i onom vječnom pitanju – jesu li grafiti “umjetnost ili zločin”.
– Ideju za snimanje dokumentarnog serijala o grafitima mi je zapravo predložio prijatelj Vjekoslav Palinić i to me odmah zainteresiralo, upravo iz razloga što o tome nisam znao gotovo ništa. Iskreno, ni sada ne smatram da sam postao stručnjak za grafite ili street art, već sam iz razgovora s trideset, četrdeset ljudi koji se time bave, stekao, mogli bismo reći, informirano mišljenje. Ušao sam u tu temu s otvorenim stavom, bez predrasuda, i to se pokazalo kao dobar put. Ljudi su mi se otvarali jer su osjetili da ne dolazim s pozicije suda, nego znatiželje. Cilj nam je bio da serijal bude i edukativan i zabavan, da se izbjegne patetika i mistifikacija – ispričao nam je Luka Tokić.
Važno je znati, kaže nam, da iako u razgovoru “grafitima” zovemo baš sve crteže i natpise na zidu, od nasprejanih potpisa i parola, preko naljepnica do navijačkih murala, unutar zajednica grafitera i uličnih umjetnika, postoje velike razlike između svih tih izraza i iza njih stoje potpuno drugačiji motivi i konteksti.
– Uvriježeno je mišljenje da su grafiti nastali 60-ih godina u Sjedinjenim Američkim Državama, te da su zapravo potekli od klinaca iz siromašnih kvartova velikih američkih gradova, koji su započeli svoje nadimke ispisivati po zidovima. Popularizirali su se 70-ih, u Europu dolaze 80-ih, a smatra se i da je to jedini umjetnički pravac koji je došao iz “novog svijeta”. Supkultura grafitera, ili kako se nazivaju, “writera”, ima svoja vrlo stroga pravila, gotovo kao nepisani zakonik. To je zatvorena, vrlo strukturirana i povezana zajednica s jakim internim kodom. Postoji cijela hijerarhija unutar koje se “natječu”, zna se tko smije, a tko ne smije crtati na određenim mjestima... Pisanje nadimaka, tzv. tagova, određuje se prema vještini, brzini, lokaciji, a netko tko s tim nije upoznat, te detalje vjerojatno nikada ne bi niti primijetio i vrlo je teško proniknuti u razloge iz kojih pripadnici te supkulture pridaju takvu važnost potpisima na zidu. I u Zagrebu i u drugim gradovima postoje aktivni grafiteri, i to vrlo različiti ljudi – od tinejdžera do doktora i odvjetnika koji vode “dvostruke živote”. Street art, s druge strane, nastao je kao reakcija na rigidna pravila grafiti supkulture. Ulični umjetnici nisu tako kohezivna skupina, već uglavnom individualni umjetnici koji u takvom mediju žele izražavati političke, društvene i slične poruke, a ovih dana često se to radi i legalno, s dozvolama za oslikavanje određenih zidova i fasada. Grafiti su pak u osnovi ilegalni i anonimni, iako ni to nije crno-bijelo. Zanimljivo je i što se gotovo svi grafiteri s kojima smo razgovarali uopće ne smatraju umjetnicima, a neki opet kasnije prelaze u legalni street art, u svijetu kojeg djeluje i velik broj akademskih umjetnika – objašnjava nam.
Što se ustaških, nacističkih i inih uvredljivih natpisa koji “krase” zidove naših gradova tiče, Tokić je, otkriva nam, odlučio da se u serijalu njima neće baviti.
– Parole koje šire mržnju mogu biti napisane u mailu, mogu biti viknute, otpjevane, nacrtane na papiru ili izrezbarene u drvetu. Oni koji takve natpise ispisuju, tek slučajno koriste sprej i zid da prenesu poruku mržnje. To je sociološko pitanje, a ne pitanje likovnog izražavanja. Ulična umjetnost, muralizam, supkultura grafita, to su sve fenomeni koji su mnogo više od “sprejanja zidova” – tvrdi.
U široj javnosti o grafitima se raspravlja, uglavnom, u kontekstu vandalizma. Kako saznajemo iz ovog serijala, grafiti u Hrvatskoj i velikom dijelu zapadnog svijeta spadaju pod kazneno djelo oštećivanja tuđe imovine, ali dok se u nekim državama ti zakoni se dosljedno provode, u drugima grafiti ostaju “siva zona”.
– U Njemačkoj, primjerice, postoje specijalne policijske jedinice koje se bave isključivo grafitima, poput GiB-a ili Graffiti in Berlin. Od jednog od takozvanih “odvjetnika za grafite” s kojim smo razgovarali u Berlinu i koji redovito na sudu brani grafitere, čuli smo i za slučajeve kada zbog jednog klinca policija diže helikopter, dakle ne štede se sredstva. U Hrvatskoj se to ne provodi tako rigorozno, što zapravo govori i o prioritetima društva, odnosno stječe se dojam da mi imamo i važnijih problema od grafita. Osim toga, u nekim gradovima, poput Tokija, postoje i organizirane skupine umjetnika koje gotovo svakodnevno čiste grafite, a kod nas sve malo zapinje na birokraciji – kaže Tokić.
Posebno je zanimljivo, primijetili smo, što neki od intervjuiranih grafitera u ovom serijalu kao svoju motivaciju ističu upravo adrenalin zbog toga što je ono što rade, zabranjeno.
– To je svakako za mnoge jedan dio privlačnosti crtanja grafita. Međutim, u Berlinu, osim što uvijek postoji opasnost od policije i paprenih kazni, događaju se i sukobi između samih grafitera, jer ako se nekome uđe u teren, mogu se dogoditi poprilično ozbiljne stvari i incidenti. Kod nas je sve ipak mnogo ležernije, ali problem je što ne postoje legalni prostori i zidovi na kojima se smiju crtati grafiti, pa se sve gura u ruševine i napuštene zgrade, što također može biti opasno – kaže nam Tokić, koji ipak smatra da je pitanje “jesu li grafiti umjetnost ili zločin”, u biti pogrešno.
– Ono implicira da grafiti moraju biti jedno ili drugo. A odgovor je zapravo – oboje i nijedno. Tehnički, da, zakon kaže da su grafiti zločin. Ali važno je promotriti i kontekst. Crtanje na zidovima, bilo da se radi o grafitima bilo o street artu, zapravo je rezultat inherentne ljudske potreba za izražavanjem. Ta potreba nije nešto novo, ona je prisutna u ljudskoj povijesti već tisućama godina. Kad pogledamo, primjerice, pećinske crteže homo sapiensa stare 30.000 godina, jasno je da su naši preci imali istu potrebu kao i mi danas, da izraze sebe kroz vizualnu umjetnost. Jesu li ili nisu imali pravila protiv toga, ne možemo znati jer dokaza o tome nema. Crteži su još uvijek tu – zaključuje.
