U kuverti su šuškale žute novčanice od dvjesto eura. Zabezeknuto sam ih izbrojila pa presjekla:
"Ne mogu to prihvatiti."
"Ne možeš ni odbiti. Ja taj novac ne uzimam natrag. Tako sam odlučila."
Bakine su oči sijevnule dok mi je na stol nosila crnu kavu. Zatvorila sam kuvertu na kojoj je bilo zalijepljeno malo crveno srce. Blago sam srknula pa nastavila svoju uzaludnu bitku.
"Tebi taj novac treba više nego meni."
"Meni je preostalo da si platim pogreb, ništa drugo. Novca imam i želim ga pokloniti."
Te riječi bile su gorče od kave koju godinama pijem bez šećera. Sipala ih je da me poklopi, da mene zastraši svojim golim prihvaćanjem vlastite prolaznosti. Ako zastrašiš druge, oni ne vide tvoj strah. Tvoj strah postaje manji. Ti pobjeđuješ. Jači si od straha i od drugih. Naučila sam i sama koristiti te taktike otkako mi je kao maloj govorila da sam mekana i da ne cmizdrim svaki put kad me braća zadirkuju, a ja sam od nje ili mame tražila da me zaštite.
"Ali ne treba nam novac. Vjenčali smo se u četvero, nismo puno potrošili. Što se tiče stana, rata kredita je sasvim pristojna. Ostane nam još nešto sa strane."
"Novac uvijek dobro dođe. I zapamti, kad vam bude trebao, mene uvijek možeš pitati. Na koga da potrošim nego na vas."
Bila je odlučna da bude jača od svoje devedeset i jedne godine. Nosila se kao da joj je, u najbolju ruku, devetnaest. Htjela je da to svi vide. Divila sam se toj upornosti. Istovremeno sam osvijestila da je to osobina koju često pripisuju meni. Tijekom odrastanja nikad je nisam uspjela prerasti. U obitelji su me vječno zajebavali da sam kao njena majka, moja prabaka – niska jer mi je sve otišlo u prćastu stražnjicu. Prošlo je nekoliko godina otkako je za pola glave niža od mene, ali i dalje joj uspijeva biti većom. I dalje je od mene jača. Novac mi zaista nije trebao. Iznos koji mi je pripremila me pregazio.
"U redu. Hvala ti. Oboje smo zahvalni."
Slavodobitno je kimnula. Vršcima prstiju lupala je po stolu kao da je sklopila ugovor kojim je preveslala sve, pa i sam život. Razmišljala sam trebam li pokušati još jednom. Uzela sam cigaretu, privukla je usnama i kresnula upaljačem. Svaki čas će mi reći da se ostavim pušenja. Pogledala sam je, na oči je stavljala naočale koje nosi isključivo kad rješava križaljke. Namrštila se. Možda sam u njenim očima ipak malo odrasla.
U sebi sam i dalje vodila bitku u kojoj je ona već pobijedila. Ja sam trebala biti ta koja njoj pomaže, a ne obrnuto. Zato nije u redu prihvatiti taj novac. Kako da ga prihvatim a da se ne osjećam kao ona mala cmizdrava djevojčica? S druge strane, moram ga prihvatiti. Ako ga ne prihvatim, porazit ću je. Oduzet ću joj ulogu najjače, a to bi moglo smrviti njezin smisao postojanja. Ono što ona jest. Možda je čak i ubiti. Moram joj popustiti. Ne bih se mogla nositi s krivnjom za ubojstvo iz nehaja.
"Idete večeras na program u parku?"
Pitala me to kao da mi je vršnjakinja dok je precizno punila retke križaljke. Znala je za sva događanja u gradu bolje od mene. Pozivali su je na zabave, obljetnice, predstave. Bila je glavna zvijezda na umirovljeničkom plesnjaku, gdje bi, kao najstarija gošća, otplesala barem dva valcera sa svojom osam godina mlađom sestrom. Slavili su njen bezvremenski lik i djelo. Željeli su znati kako joj to uspijeva. Ako imaš sreće, kao ona, zdravlje te posluži. I to je prva polovica tajne. Druga je da si najjača i da svima usađuješ strahopoštovanje. To je malo zahtjevnije od genetike.
"Idem. Moja kuma će otpjevati nekoliko pjesama s klavirskom pratnjom. A kako ti znaš za to?" zabavljeno sam je upitala.
"Ma netko me zvao, već sam i zaboravila tko. Idem sa sestrom."
Između redaka htjela mi je dati do znanja sve što sam maločas pomislila, ali i prikriti činjenicu da je sve češće počela zaboravljati. Imena, datume, nastupe, pozivnice. Sve ih je neustrašivo prihvaćala iako su joj se u glavi počeli miješati. Kroz njih je grabila kao kroz gusti bijeli dim koji se razvlačio kuhinjom. Zgnječila sam cigaretu u njenu kristalnu pepeljaru.
"Vidimo se onda večeras."
Odmahnula je kemijskom kao dirigent, signalizirajući kraj našeg susreta.
Muž i ja uputili smo se prema parku. U blizini obiteljske kuće u kojoj sam odrasla uočila sam je kako po cesti korača energijom maršala. Jedva smo je sustigli.
"Brza si."
"Ja ne šetam. Ja hodam, oštro."
"Molim te, samo, hodaj oštro preko pješačkog."
"Preko svega."
Produžila je prema kući svoje sestre. Na dnu ulice nije ni trepnula kada je prelazila pješački. Odavno loše vidi, a još slabije čuje. Ona to ne prihvaća. Cestu prelazi kao srna koja izbjegava metak. Znam da to čini kako bi sakrila popuštanje osjetila koje je u tim godinama neizbježno. Ljudi me često zaustavljaju po gradu, hvale njenu vitalnost i naglas je priželjkuju za sebe. Slažem se s njima.
Muž se smjestio za visoki barski stolac s pogledom na pozornicu. Ja sam brzinski skenirala park. Smjestila se u zadnji red pored sestre i nekih prijatelja. Svi je pozdravljaju. S poštovanjem se rukuju s njom. Na njihovim licima čitam divljenje. Ona se široko smiješi. Stišće oči i uši istovremeno. Ako ne čuje što joj govore, koketno im stisne ruku ili dotakne rame u znak pozdrava, a zatim sjeda na svoje mjesto kao da im daje do znanja da imaju ograničen pristup.
"Hej, došli ste."
"Obavezno. Čak je i ona tu", mahnula sam glavom prema zadnjem redu.
"Koja legenda."
"Da", tiho sam se složila.
"Nastupamo nakon ovog čitanja poezije. Gibam na svoje mjesto."
Poezija o pjesnikovoj susjedi, starici koja svakim danom sve više gubi komad sebe, prouzrokovala je muk u jednom od inače najglasnijih parkova u gradu. Razmišljala sam o tome kako starenje u svima uzrokuje nelagodnu tišinu. Svatko je razbija na sebi svojstven način. Tjeramo je od sebe, ali se ona, poput vala, uvijek vraća. Bojimo se starenja starijih od nas u našim životima, a zatim i vlastitog starenja.
Sunce je već zašlo, a gradom je prostrujio ugodan svjež zrak. Misli koje je prouzrokovala poezija prekinuli smo i ispratili pljeskom. Kuma je već namještala mikrofon, a njen dugogodišnji pratilac na klaviru čekao je znak da je spremna. Skrenula sam pogled prema zadnjem redu i vidjela da joj je glava blago klonula. Srce mi je krenulo divljački lupati, a onda je sneno otvorila oči. Pitala sam se koliko je dugo tako drijemala. Ugledavši je budnu, njena se sestra jedva primjetno nasmiješila. Ja u taj tren nisam vidjela nju, već dijete koje se tek probudilo iz sna i nepovjerljivo prebire po okolini dok ne uoči nekog poznatog.
Znala sam da prvi i posljednji put svjedočim ranjivosti koju cijeli život taji i žilavo gura pod najdeblje slojeve sebe kako bi pred svima bila najjača. Na milisekundu bila je najmlađa kakvu je za života pamtim, i ja, baš ja, prepoznala sam njenu cmizdravu djevojčicu i prestrašeno pomislila: u ovom trenutku starija sam od svoje bake. I iako je sve to trajalo samo čas, jer su joj oči najzad sijevnule prepoznatljivom pribranošću kada je do sebe ugledala svoju sestru, ja sam u tom trenutku ostala čitavu vječnost.
O autorici:
Annamaria Grzetic rođena je 1991. u Cittadelli, Italija. Magistrirala je novinarstvo. Živi i stvara u Pazinu. Ušla je u uži izbor za književnu nagradu Prozak za 2025. godinu.
Otvori KEKS Pay
