Kada je Harry Houdini žustrim korakom izašao na pozornicu kazališta Garrick u Detroitu tog 24. listopada prije točno sto godina, publika nije imala pojma da svjedoči povijesti. Bilo je točno 21.35 sati kada je nasmijani iluzionist započeo svoju točku, iako je u tom trenutku gorio od visoke temperature koja je iznosila visokih četrdeset stupnjeva Celzija.
Čovjek koji se proslavio bjegovima iz nemogućih situacija sada je stajao pred gledateljima boreći se sa stravičnim bolovima u trbuhu. Stručnjaci koji godinama proučavaju njegov život ističu kako je odluku da ipak nastupi donio unatoč strogim savjetima liječnika, pokazujući nevjerojatnu tvrdoglavost.
Sama predstava bila je izuzetno zahtjevna jer je Houdini u kasnijim godinama napustio kratke točke i razvio cjelovečernji program prepun složenih iluzija. Tijekom prvog čina uspješno je činio da nestaju razni predmeti, uključujući srebrne novčiće i budilice, a potom je izveo trik u kojem je asistentica nestala s pozornice i sekundu kasnije dotrčala iz stražnjeg dijela kazališta. Ipak, usred izvedbe bolovi su postali toliko neizdrživi da se počeo okretati od publike, a suradnici su primijetili da nešto ozbiljno nije u redu. Kako svjedoče povijesni zapisi, slavni je zabavljač kolabirao između činova, ali se nakon kratkog oporavka u svlačionici uporno vraćao na pozornicu kako bi dovršio puna dva i pol sata programa.
Nakon što se zastor konačno spustio, Houdini se ponovno srušio i na kraju pristao otići u bolnicu Grace. Njegovo slijepo crijevo već je puknulo, a smrtonosna infekcija proširila se trbušnom šupljinom uzrokujući teški peritonitis. U to vrijeme, mnogo prije otkrića modernih antibiotika, takva je dijagnoza bila gotovo sigurna smrtna presuda, čak i za čovjeka koji je čitav život varao smrt. Unatoč hitnoj operaciji kojom su liječnici pokušali očistiti trbušnu šupljinu, otrov je već bio u njegovom krvotoku, a stanje se nezaustavljivo pogoršavalo.
Njegova agonija trajala je tjedan dana, tijekom kojih su novine diljem zemlje svakodnevno izvještavale o borbi velikog umjetnika za život. Shvativši da gubi svoju posljednju bitku, Houdini je bratu priznao da je umoran od borbe i da će ga ova situacija vjerojatno stajati života. Uz jedan posljednji pogled prema svojoj voljenoj supruzi Bess, zatvorio je oči i preminuo u nedjelju, 31. listopada, točno na Noć vještica. Njegova neočekivana smrt u pedeset i drugoj godini života šokirala je svijet i odmah pokrenula brojna pitanja o tome što je zapravo presudilo čovjeku od čelika.
Samo dva dana prije dolaska u Detroit, dok je boravio u Montrealu, Houdini je u svojoj svlačionici doživio bizaran incident koji je zauvijek obilježio rasprave o njegovoj smrti. Tada mu je pristupio jedan student i upitao ga je li istina da može izdržati bilo kakav udarac u trbuh, a slavni je iluzionist to lakomisleno potvrdio. Prije nego što je Houdini uopće uspio zategnuti svoje snažne trbušne mišiće, student ga je nekoliko puta svom snagom udario u donji desni dio trbuha. Prema izjavama svjedoka, nespremni zabavljač previjao se od bolova na kauču, ali je ipak odbio potražiti liječničku pomoć, uvjeren da je samo riječ o posljedicama snažnih udaraca.
Iako liječnici danas tvrde da udarci ne mogu izravno uzrokovati upalu slijepog crijeva, stručnjaci smatraju da su oni maskirali prave simptome smrtonosne bolesti i spriječili ga da na vrijeme ode u bolnicu. Zanimljivo je da je cijeli taj slučaj imao i svoju financijsku stranu jer je Houdini imao policu životnog osiguranja s klauzulom o nesretnom slučaju. Zahvaljujući svjedočenjima prisutnih studenata, smrt je službeno proglašena posljedicom nezgode, pa je njegova supruga dobila dvostruki iznos osiguranja u vrijednosti od pet stotina tisuća dolara. Ironija je bila u tome što je čovjek koji se redovito bacao s mostova u ledenu vodu okovan lancima, na kraju preminuo od sasvim uobičajene medicinske tegobe koja svake godine pogađa oko osam posto populacije.
Houdinijev uspon do svjetske slave bio je podjednako neobičan. Rođen je 1874. kao Erik Weisz u Budimpešti, u Ameriku je stigao s četiri godine, a magijom se počeo baviti još u ranoj mladosti. Razočaran skromnim uspjesima u početku, razmišljao je o odustajanju sve dok nije shvatio da publiku najviše privlači opasnost i napetost koju donose bjegovi iz nemogućih situacija. Obožavao je šokirati prolaznike viseći naopačke u luđačkoj košulji iznad gradskih ulica ili bježeći iz zatvorskih ćelija nakon što bi ga policajci skinuli do gola i okovali.
Jedan od najčudnijih pothvata u njegovoj karijeri dogodio se u Bostonu kada su ga lokalni poduzetnici izazvali da pobjegne iz utrobe goleme morske nemani koja je uplivala u luku. Houdini je pristao da ga okovanog uguraju u smrdljivu strvinu nepoznate životinje, koja je potom omotana lancima i skrivena iza zastora. Iako je uspješno izašao pred zapanjenu publiku nakon svega petnaest minuta, kasnije je priznao da su ga otrovne pare kemikalija kojima su balzamirali zvijer gotovo koštale života. Koliko god njegovi trikovi bili stvarni i opasni, ponekad ih je volio dodatno napuhati u novinama, tvrdeći na primjer da je ronio pod ledom zaleđene rijeke, iako su novinski izvještaji pokazivali da rijeka tog dana uopće nije bila smrznuta.
Kada nije izvodio opasne vratolomije, svoju je neiscrpnu energiju usmjeravao na ratovanje protiv prevaranata koji su tvrdili da mogu razgovarati s mrtvima. Razočaran lažnim medijima koji su iskorištavali ožalošćene obitelji poslije Prvog svjetskog rata, posjećivao je spiritualističke seanse u raznim maskama kako bi ih javno razotkrivao. Nudio je nagradu od deset tisuća dolara svakome tko može izvesti navodni natprirodni fenomen koji on ne bi mogao logično objasniti ili ponoviti uz pomoć iluzije, ali taj novac nitko nikada nije uspio osvojiti. Njegov trud išao je toliko daleko da je osobno svjedočio pred američkim Kongresom tražeći donošenje zakona koji bi strogo zabranio naplaćivanje proricanja sudbine.
Unatoč velikom skepticizmu prema životu poslije smrti, sa suprugom Bess sklopio je poseban pakt i dao joj tajnu lozinku kojom će joj se javiti ako ikako bude mogao. Riječi su bile jednostavne, ali duboko osobne za njih dvoje, no usprkos svim nadanjima, Houdini se iz zagrobnog života nikada nije oglasio. Bess je čitavo desetljeće organizirala seanse svakog 31. listopada, nadajući se bilo kakvom znaku, da bi na kraju javno odustala uz opasku da je deset godina dovoljno dugo vrijeme čekanja za bilo kojeg muškarca.
Otvori KEKS Pay
