Što da vam kažem o svojim ljubavima? Hm… Sve moje žene bile su pametnije od mene. Mnogo pametnije. Time se ponosim, premda to nije najvažnije. Važno je biti s osobom koja te prihvaća, kojoj si važan. Dok traje ljubav, neka traje i odnos. Kad se osjetim sputanim, odlazim. Čemu ostati?
Moja prva bila je iz imućne obitelji. Liječnica. Čim sam je ugledao, prije nego što smo se uopće upoznali, znao sam: ona je ta.
Proslavu njezine diplome i svadbu spojili smo u jednu feštu, a medeni mjesec skratili na tjedan dana. Žurilo joj se početi raditi. Meni nije. Nije mi smetalo ostajati kod kuće, meditirati, vježbati jogu, učiti s kolegicama…
Jednom se vratila ranije i zatekla me in flagranti.
Otišla je bez mnogo riječi, a mene ostavila među zidovima kuće koju su nam za vjenčanje darovali njezini roditelji. Kupljene na moje ime.
Nemam predrasuda. U svakome vidim ljepotu. Prepoznajem tuđu vrijednost. Svojih se uvjerenja ne odričem, ali suprotnosti me privlače. Kao ona, teologinja. Ja u Boga ne vjerujem. Za mene su to trice i kučine. Ni nju vjera nije spriječila da me zavoli.
Naše razlike bile su poticaj za rasprave, katkad i za burne svađe u kojima se nisu birale riječi. Strasti smo gasili žestokim seksom.
Vezu smo krili zbog njezina položaja na fakultetu. Nije mi to smetalo. Njezini prijatelji bili su mi dosadni, roditelji prezahtjevni, a kolege bezlična masa. Jedino mi je ona bila važna.
Ona i njezina potreba da mi ugodi.
Voljela mi je poklanjati sitnice. Zlatni sat. Odjeću. Automobil. Apartman na Ižu.
Materijalne stvari za mene nemaju osobitu vrijednost, ali cijenio sam njezine odabire. Sve dok nije odabrala mijenjati mene.
Naš sudski spor nije bio zbog imovine. Ni slučajno. Nisam ja materijalist. Pokrenuo sam ga više iz kaprica.
Pokloni se ne vraćaju, zar ne?
Dobio sam parnicu. Ona se nije ni pojavila na sudu. Valjda zbog srama.
Moja odvjetnica bila je žena-zmaj. Upoznao sam je na krstarenju koje je moja bivša platila prije našeg prekida. First minute ponuda za dvije osobe. Nakon otkaza kapara je pokrila trošak za jednu.
Mene.
Ljubav se rodila negdje oko Malte. Pogled na piramide dodatno ju je učvrstio. Treća sreća.
Oboje smo bili avanturističkog duha. Poslije smo zajedno obišli pola svijeta. To mi je godilo. Mene ne drže mjesta. Ni obveze.
Njoj je to s vremenom počelo smetati.
Dobila je neku gadnu alergiju. Skoro se ugušila. Tvrdila je da je zbog mene. Koješta. Od kortikosteroida je izgledala kao da su je izbole pčele. Meni to nije bio problem.
Ali moj odlazak na tečaj plesa njoj jest.
Istina, otišao sam dok je ona bila na hitnoj. Poslije sam produžio kod mame na nekoliko dana. I to joj je smetalo.
Obruč se stezao oko mene.
Učiteljica plesa gorljivo me uvjeravala da nisam kriv. Isto su tvrdile i moje prijateljice s foruma.
Kučka! Misli da te može kupiti.
Nije to bio prekid. Samo sam predložio da više ne živimo zajedno. U čemu je problem? Mogli smo provoditi vikende zajedno. Osim onih kada sam bio na terapiji.
Odbila je s gnušanjem.
Učiteljici plesa takav je odnos odgovarao. Bila je udana. Taj njezin, strastven jedino u skupljanju novca, rijetko je bio kod kuće.
Mene je njezin ples očarao. Njezin pogled, osmijeh, gipko tijelo… Bila je tako jednostavna. Prirodno inteligentna. Slušala me satima. Ponekad je zapisivala moje riječi, za slučaj da jednoga dana poželim izdati knjigu.
To je rekla i mojoj mami kad sam ih upoznao.
Savršeno su kliknule. Zbližile se. O meni su mogle razgovarati satima, a poslije mi obje prepričavati hvalospjeve.
Moja mama.
Kad sam joj rekao za psihijatricu, uzjogunila se. Rekla je da što je previše – previše je.
Čula je ona mene što je ide.
Ona će nekoga pozivati na red? Ta manipulativna kuja koja me rodila! Što se nje tiče koliko ću ja žena imati? Ostavila me baki još kao bebu. A dobro je znala kakva je.
Psihijatrica kaže da je empatija terapeuta dio terapije. Tako mi prijaju naši razgovori. Ona me točno razumije. Kaže da krivnja nije u meni.
To je sve zbog mame.
I bake.
Ja sam joj prvi slučaj seksualno zlostavljanog djeteta. Kad sam joj ispričao što mi se dogodilo, plakala je. Cijelo tijelo prekrila mi je suznim poljupcima.
Uslijedio je vatromet strasti. Orgazmičke salve.
I sada drhtim kad se toga sjetim.
Naša će veza dugo trajati. Ona je idealna za mene. Upire se iz petnih žila kako bi me spasila. Pruža mi ono što mi druge nisu mogle dati.
Obožavale su me, ali nijedna me nije shvaćala.
Ipak, čini mi se da me dvije razumiju. Ne znajući jedna za drugu, obje su mi napisale isto:
Ti si božji dar.
Ne tražim novu, ali opija me internetski pjev sirena. Takvo obilje pomalo mi i smeta. Tjera me na fokus. Na izbor.
Ja bih slobodu. Nju cijenim iznad svega.
Svejedno, privlači me ideja o šestoj. Kako je osvajam. Kako rušim njezine granice. Kako mi se predaje.
O ženi koja će biti tu kada posustanem, kada budem u govnima i kada mi prošlost više ne bude služila ničemu osim kao materijal za priču.
O autorici
Dražena Bašić Lovrić rođena je u Sarajevu, a živi u Zagrebu. Po struci je arhitektica. Piše prozu i scenarije, a osobito je zanimaju ženske sudbine, obiteljski odnosi i način na koji prošlost oblikuje živote pojedinca i zajednice. Autorica je kratkog igranog filma "Polžena, polriba" te romana "Brdarine" i "Žig Brdarina".