Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 65
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
kratka priča

Preobražaj

10.10.2026.
u 11:28
Google icon Dodaj Večernji list među omiljene izvore na Googleu

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora

Prvi put sam postala svjesna njegova postojanja kad sam osjetila miris skupog muškog parfema u haustoru zgrade u kojoj sam živjela gotovo dvije godine. Tjedan dana kasnije načula sam razgovor dviju sredovječnih žena o obitelji koja se doselila na sedmi kat, a dva tjedna kasnije prvi put sam ga i vidjela. Ulazila sam u dva kvadrata jugoslavenskoga dizala, kad sam nanjušila poznatu mi aromu. Topli, drvenasti tonovi parfema pomiješani sa suptilnim tragom kiselog, nervnog znoja širili su se prostorom, i moje tijelo reagiralo je prije mozga. Usta su mi se instinktivno napunila slinom, kao da sam u restoranu i pratim kako konobar prolazi kraj mene s tuđom narudžbom. Vrata lifta krenula su se zatvarati kad mu je dlan izvirio kroz njih, za njim glava, pa tijelo.

Bio je naočit. Visok. Zreo. Brada mu je bila prošarana sijedim dlačicama. Obraze su mu ukrašavali duboki ožiljci od akni. Ponudio mi je pristojni osmijeh, ali nisam ga uzvratila. Pokušavala sam dokučiti koje nijanse plave su mu bile oči. Miris mu se kvačio za unutrašnjost mojih pluća, kao da je htio ostaviti sloj po sloj svoje prisutnosti u meni. Svaki udah bio je gušći od prethodnog, mastan, ljepljiv. Nekoliko metara raspadajućeg prostora pretvorilo se u ždrijelo koje nas je polako počelo usisavati, čiji su zidovi pulsirali u ritmu naših udisaja, dok nas je postupno probavljalo. Kaput mu se nagnuo naprijed dok je pritiskao tipku za sedmi kat. Jugoslavensko dizalo na trenutak se zatreslo i pomislila sam kako ćemo zaglaviti u njemu, ali nakon par sekundi napokon smo krenuli. Odmahnuo je glavom. Za ovo sam se borio, coknuo je. Ruke su mu prošle tik uz moje, ne dodirujući, a ipak izazivajući val trnaca mojim čitavim bićem. Vrata su se ubrzo otvorila. Korak mu je bio tih, ali svaki pokret osjetila sam kao da je bio moj vlastiti. Zaustavila sam pogled na njegovim prstima dok je dodirivao kvaku stana, na načinu na koji je zaškiljio i lagano se nagnuo unatrag da raspozna ključeve. Trepnula sam i dizalo se nanovo zatvorilo.

Idući susret odvio se u mesnici. Brojila sam do sto i pokušavala ne povratiti od smrada svinjetine kada je uletio, a pratio ga je dah bure koji ću osjećati u kostima narednih nekoliko dana. Činilo se kako voli najaviti svoje prisustvo, kao da želi što više očiju uperenih prema sebi. Zrak je preplavio miris svježe opeglane košulje, šampona od koprive, i kave koju je popio to jutro. Zastao je kraj mene, kimnuo kao da želi reći znam tko si, i upustio se u razgovor s vlasnikom. Vene na njegovu pomalo predugom vratu kucale su sitno, gotovo nervozno. Gumb na hlačama blago je visio, kao da se netko prečesto hvatao za njega. Na krajevima dugih prstiju nalazili su se nokti podrezani do mesa. Zamišljala sam kako bi izgledali prekriveni krvlju, kako bi se ponašali kad bi zaboravili na disciplinu. Nisam željela da me uhvati kako ga promatram, a možda sam željela upravo to. Da mi izgovori ime a da ga ne zna, da mi se približi tek toliko da mu osjetim tjelesnu toplinu kao i onaj dan, da zadrži dah djelić sekunde predugo, kao da i on razmišlja o istome. U tom trenutku shvatila sam da ga ne gledam. Proučavala sam ga, poput životinje na kuki, kao da razmišljam gdje prvo zarezati, a da ne uništim meso.

Treći susret započeo je razgovorom u haustoru. Dok smo izmjenjivali banalnosti, pratila sam način na koji naglašava riječi poput sigurno i danas. Jezik bi mu se jedva primjetno pomaknuo naprijed, ne dovoljno da bude smiješno, ali dovoljno da se s omekša. Taj višak vremena provedenog na slovu, činio je da mi se koža na podlakticama zategne. Glas mu je bio tih, ali odlučan. Kad bi mi izgovorio ime, nešto bi se pomaknulo. Ili ne bi. Imala sam potrebu zapamtiti taj trenutak, položaj njegovih usta, sjenu ispod jagodičnih kostiju, sitnu pukotinu na donjoj usni koju je nesvjesno vlažio jezikom.

Broj naših susreta ubrzo je nestao u magli. Gotovo se više ne mogu sjetiti prvog puta kad me je doveo sebi u stan dok su mu djeca bila u školi, a supruga na poslu. Sada sam mu ležala na prsima, kružila kažiprstom oko kovrčavih dlačica. Živcirale su me. Nisam mogla osjetiti toplinu njegova tijela onoliko koliko sam htjela. Pretvarala sam se da noktom upisujem svoje ime iznad njegova kucajuća srca. Zamišljala sam kako ubrzavam pokret. Sežem dublje dokle god ne osjetim vrućinu. Krv. Meso. Ne. Trebala sam više. Morala sam mu biti bliže.

Obgrlila sam ga i povukla na sebe. Prstima sam mu prelazila preko lopatica, kao da klizim po rascjepu nečega što valja rasporiti. Pod jagodicama mogla sam osjetiti kako mu se mišići napinju. Nije bježao, prilagođavao se, iznenađen time što iniciram kontakt. Zagrizla sam mu rame tek toliko da osjetim otpor kože pod zubima. Slankast okus znoja razlio mi se po okusnim pupoljcima poput pare. Kao da me njegovo tijelo kuhalo na laganoj vatri. Hej, šapnuo je. U tom šaptu nije bilo ega, samo dopuštenje, možda trunka iščekivanja. Poželjela sam ga otvoriti, polomiti mu kosti kako bih se uvukla unutra. Gurnula bi dlanove duboko pod rebra, prstima obuhvatila vlažnu, mračnu utrobu i smjestila se u nju, među organe. Sakrila bih se od svijeta poput medvjeda pred zimski san. Vodio bi me na posao, a ipak bila bih doma. Htjela sam ga potpuno upiti, razmazati po sebi, stopiti se s njim dok više ne znam gdje on završava, a gdje ja počinjem. Zatvorila sam oči. Mogla sam čuti kako mu srce lupa, ali ono više nije bilo njegovo, već moje. Naše. Pitala sam se kako bi mi pristajalo njegovo ime. Kako bih izgovarala to mučno slovo s. Sunce. Sestra. Sreća.

U tom ritmičnom pulsiranju, moja koža počela je bridjeti, širiti se, rasti, mijenjati. Kosti su mi pucale, podlaktice se izduživale. Nokti su mi se ljuštili i otpali s jagodica u krvavim slojevima, ustupajući mjesto tupim, podrezanim vrhovima. Koža na obrazima pucala je pod pritiskom, rastezala se preko jagodičnih kostiju, dok su duboki ožiljci izranjali poput vulkanskih kratera, vlažni i ljepljivi od limfe i krvi. Brada je izbijala silovito, probijajući mi nježnu kožu poput sitnih iglica koje su mi palile lice. Moj topli, drvenasti miris, pomiješan s kiselim znojem, širio se haustorom zgrade u kojoj sam živio tek nepuna dva tjedna. Zakoračio sam prema liftu. Vrata onih jezivih, jugoslavenskih dvaju kvadrata otvorila su se uz škripu. Ušao sam i pritisnuo tipku za sedmi kat.

Lara Radović rođena je 2002. godine u Gospiću. Studentica je engleskog jezika i književnosti i pedagogije na Sveučilištu u Zadru. Radovi su joj objavljivani u časopisima Kvaka i Perkatonic, a njezina je kratka priča osvojila drugo mjesto na 10. Preprekovoj jeseni. Prijevodi su joj objavljeni u časopisima The Split Mind, [sic] – časopis za književnost, kulturu i književno prevođenje te Turkoslavia. Također je prevodila djela Raine Geoghegan, Hamida Ismailova i Aaiún Nin za Booksinu 21. i 22. Reviju malih književnosti, koji su usmjereni na promociju marginaliziranih i nedovoljno zastupljenih autora. Organizatorica je zadarskoga Književnog festivala LITaf.

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije

Kupnja

Pretplata