Kada se večeras udobno smjestite pred televizijske ekrane kako biste pogledali iransku dramu Nader i Simin se rastaju, pripremite se na iznimno bolan krik istine u svijetu prepunom političkih i društvenih laži. Radnja ovog maestralnog ostvarenja iz 2011. godine, koje je poharalo gotovo sve svjetske festivale i potpuno zasluženo osvojilo Oscara za najbolji strani film, na prvi je pogled vrlo jednostavna i životna.
Simin želi napustiti Iran kako bi svojoj kćeri osigurala mnogo bolju i sigurniju budućnost. Njezin suprug Nader kategorički odbija takav prijedlog jer se u rodnom gradu mora brinuti o bolesnom ocu koji pati od uznapredovalog Alzheimera. Njihov neminovni razlaz pokreće stravičnu lavinu događaja u koje se sasvim slučajno upliće siromašna, duboko religiozna njegovateljica Razieh te njezin nezaposleni, izrazito temperamentni suprug Hodjat.
Kroz tu intimnu obiteljsku dramu, genijalni redatelj Asghar Farhadi nevjerojatno vješto plete kompleksnu mrežu moralnih dilema koja gledatelja iz minute u minutu tjera da preispituje vlastite stavove o tome što je zapravo ispravno, a što pogrešno u svijetu gdje jednostavno ne postoje jasno definirane crno-bijele situacije.
Ono što ovaj film neupitno čini remek-djelom jest njegova unikatna sposobnost da funkcionira kao duboka politička alegorija, a da pritom nikada ne sklizne u jeftinu propagandu ili očigledni pamfletizam. Nader i Simin u suštini predstavljaju potpuno razdvojenu dušu moderne iranske srednje klase, neprestano rastrgane između vječne dileme hoće li ostati i hrabro se boriti za društvene reforme ili će zauvijek pobjeći u inozemstvo. S druge strane tog golemog klasnog ponora nalaze se Razieh i Hodjat, likovi koji utjelovljuju iransku radničku klasu, siromašne i konzervativne građane koji su povijesno činili glavno političko uporište tvrdolinijaškog režima. Redatelj Farhadi svjesno izbjegava tipičnu holivudsku podjelu na dobre i loše likove. Svi sudionici ove teške drame su istovremeno i tragične žrtve i stvarni krivci, nesretni ljudi zarobljeni u raljama vlastitih odluka. Sudski sustav koji bi trebao pravedno riješiti njihov složeni spor prikazan je isključivo kao hladna birokratska mašinerija, posve ravnodušna prema istini, a izrazito osjetljiva na svako preispitivanje moći.
Univerzalnost Farhadijevog filma leži u njegovoj naizgled potpunoj apolitičnosti, no stvarni život samog redatelja i prijem filma u njegovoj domovini sve su samo ne lišeni ozbiljne politike. Kada je film osvojio najvažniju nagradu, iranske su vlasti u početku pokušale taj povijesni trijumf vješto iskoristiti za vlastitu državnu propagandu. No, rigidni konzervativni klerici su tek naknadno u potpunosti shvatili kakvu subverzivnu poruku film zapravo nosi, prepoznajući u njemu oštru kritiku klasne nejednakosti i stravičnih ograničenja korumpiranog pravnog sustava. Reakcija režima tada je bila munjevita i zastrašujuća. Državne su institucije promptno otkazale svečanu ceremoniju koju su filmske grupe mjesecima planirale u čast redatelja. Vlasti su bile toliko uplašene njegovog rastućeg utjecaja da je državna novinska agencija čak pokušala grubo falsificirati njegov pobjednički govor u Los Angelesu, ubacujući u tekst lažne teze o spornom nuklearnom programu, što su neovisni blogeri odmah javno ismijali.
Asghar Farhadi već se godinama nalazi pod neviđenim pritiskom iranskog autoritarnog režima koji ga sustavno pokušava ušutkati i trajno diskreditirati. Njegovo tvrdoglavo odbijanje da se prikloni bilo kojoj političkoj struji donijelo mu je iznimno opasan status nepoćudnog umjetnika i državnog neprijatelja. Vrhunac tog sramotnog političkog progona dogodio se kada je lažno optužen za navodni plagijat za svoj kasniji višestruko nagrađivani film Heroj. Neovisni međunarodni kritičari i pravni stručnjaci smatraju da je taj sudski proces bio isključivo politički montiran s jasnim ciljem diskreditacije jednog od najvažnijih iranskih kulturnih autora. Farhadi je također često javno govorio protiv policijskog nasilja vlasti nad mirnim prosvjednicima, čime je dodatno ugrozio svaku mogućnost normalnog rada u domovini. Njegova borba za umjetničku slobodu ne poznaje granice ni kompromise, pa je tako potpuno otvoreno bojkotirao i dodjelu nagrade Oscar u znak protesta zbog zabrane putovanja koju je tada uveo američki predsjednik Donald Trump.
Kada se danas pažljivo sagleda cjelokupni opus ovog briljantnog autora, sasvim je jasno da on nikada nije snimao svoje filmove kako bi podilazio političkim elitama. Njegova su djela uvijek bila duboko ukorijenjena u tešku stvarnost običnog iranskog čovjeka. Umoran od stalnih neutemeljenih optužbi, otvorenih prijetnji i orkestriranog medijskog blaćenja, cijenjeni redatelj nedavno je donio apsolutno najtežu odluku. Javno i oštro osudio je državne službenike koji su ga godinama zlonamjerno povezivali s režimom koji ga je cijelo vrijeme pokušavao uništiti. Zbog svega toga, službeno je potvrdio da više nikada u svom životu neće snimiti niti jedan jedini kadar unutar granica Irana. Gledajući večeras ovu maestralnu dramu, gotovo je nemoguće ne povući izravnu paralelu između njezine filmske priče i redateljeve osobne bitke.
Otvori KEKS Pay
