Svi znaju barem neku navijačku pjesmu, čak i ako ne prate sport. Te pjesme koje su "ostale" u narodu najčešće su i najbolje, ili barem najpamtljivije, što i jest svrha navijačke pjesme koja se pjeva po utakmicama i stadionima. No kod nas postoji čudna navika da se navijačke pjesme pišu s namjerom, programirano, kako bi se utržilo na nekom skorom sportskom skupu i zaradilo od emitiranja na račun posvemašnje domaće "okupacije" nogometom.
Tako je i ovog puta; pred skorašnje Europsko nogometno prvenstvo pjesmu "Najbolja kad je najteže" Tiho Orlić i Pero Galić iz Opće opasnosti promovirali su kao ultimativnu novu budnicu koja, naravno, ima samo riječi hvale za hrvatsku nogometnu reprezentaciju – što je i očekivano i nije nelogično – i "šverca" se na slobodnom tržištu uz emocije navijača, slučajnih ili namjernih slušatelja.
Što ne mora nužno biti loše, osim ako pjesma nije – loša. I bezlična. Bilo je zgodno pratiti televizijske priloge kad je pjesma puštena u optjecaj i dočekana kao da se radi o ne znam čemu, a ne samo o još jednoj pjesmi, ali upravo su taj trik povezivanja uz reprezentaciju i naivnost medija iskoristili i autori pjesme. Uostalom, nju su blagoslovili i sami reprezentativci koji se pojavljuju u videospotu, pod sponzorstvom pivske kompanije, pa je očito da uskoro počinje sponzorski biznis i da nije riječ o nekoj slučajno napisanoj navijačkoj himni "iz inspiracije", nego o temi koja ima jasan poslovni zadatak na tržištu. Da je napisana "slučajno", iz inspiracije, sigurno bi bila bolja. Iako je blagoslovljena od onih kojima je namijenjena, nogometnog saveza i sponzora, dakle naručena, metafore i izljevi ljubavi u tekstu prije su u funkciji dobre zarade i promocije, nego što su inspirativna oda toj istoj reprezentaciji.
Kad je već sve bilo tako lijepo isplanirano, bilo bi odlično i da je pjesma bolja, ali eto nije. Vjerojatno na prste jedne ruke možete nabrojati navijačke pjesme koje ste zapamtili i koje često čujete, jer puno više ih je onih "dirigiranih" koje nestanu kako su i došle. Ovu teško da će netko pjevati na tribinama stadiona, jer je nepamtljiva, mehanički sklopljena i dosadna, ali radijska i televizijska rotacija ususret i za vrijeme nogometnog prvenstva nesumnjivo će biti velika. Šteta da se ovakva pozornost medija ne pridaje i nekim drugim, boljim pjesmama, ali tu smo gdje smo.
I to već jako dugo. Podsjetimo se; "Srce hrvatsko" su Tri mušketira (Mladen Grdović, Zlatko Pejaković i Jasmin Stavros) snimili kao podršku vatrenima u kvalifikacijama za svjetsko prvenstvo 2022. Danas se te pjesme više nitko ne sjeća. Slično je bilo i sa pjesmom "Ovo je najbolji tim" koju je Miroslav Rus napisao Barunima 2014. i ponosno rekao kako je CD poslao nogometašima koji su oduševljeni, kao i "njegov prijatelj" izbornik, i kako bi i oni htjeli da svi pjevaju baš tu njegovu pjesmu. Kako dirljivo i emotivno iskreno? A kad smo čuli pjesmu "Ovo je najbolji tim", pomislili smo da se netko zeza.
Daleko je to bilo od odlične Rusove navijačke himne "Neka pati koga smeta" iz 1998. koja je imala strast i melodiju sposobnu podignuti moral navijača. Ukratko, bio je to hit kojemu ove ostale pjesme nisu ni do koljena. No tih loših pjesama naslušali smo se u eterima radijskih postaja, jer histerija oko nogometnog prvenstva ima svoju medijsku dinamiku i zakonitosti. Već je postalo pravilo da se prije početka nekog nogometnog prvenstva, pa čak i kvalifikacija, probude estradnjaci i svojom pjesmom podrške kunu se u najbolje želje hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. No, cinik bi primijetio da je čudno što nikada nitko ne snimi pjesmu podrške gimnastičarima, kajakašima ili stolnotenisačima.
Situacija je brutalno jasna; ne snimaju se pjesme da bi se pomoglo najbogatijem sportu u Hrvatskoj, nego da se na vlastitim računima podeblja svota od emitiranja pjesama povezanih s nogometom i širokom publikom. Za očekivati je da će u idućim mjesecima tako biti i s pjesmom "Najbolja kad je najteže". Bilo bi bolje da su takve pjesme bolje, no, nažalost, to (opet) ne da nije tako, nego je ispod bilo kakve pristojne razine pjesme koja namjerava postati navijačka himna.
Osnovni problem ovakvih pseudonavijačkih pjesama je što ih ne prihvate – navijači. Tj., govoreći obrnuto, samo one pjesme koje prihvate najstrastveniji navijači na stadionima imaju šanse biti zapamćene, ostale su samo "namještaljke" koje se igraju navijanja, a da protagonisti nisu nikada stajali na tribini nekog stadiona, nego su bili u VIP loži. Ovako, patetični kvazi-domoljubni kič u tekstu pjesme zvuči kao nabrajanje općih mjesta "ljubavi i podrške", ali takva namjera i dalje nema nikakve veze s glazbenim talentom, tj. njegovim izostankom.
"Neka pati koga smeta" veli se u toj davnoj pjesmi koju sigurno pamtite, i to je istina; godinama patimo zbog grozomornog domaćeg estradnog kiča i patetike koja se pojavljuje uz nogomet i nogometna prvenstva. "Je li to moguće", pitao bi se i Mladen Delić, da pjesmuljci kakve redovito slušamo s temom nogometa i navijanja uopće izlaze iz tonskih studija? Tu su naši estradni protagonisti pouzdano najbanalniji i nenadmašni, pa smo eto dobili i novi pokušaj, pjesmu "Najbolja kad je najteže". To možda i jest istina kad govorimo o reprezentaciji, ali su autori pjesme najlošiji kad bi trebalo biti najlakše.
U glazbenom smislu prilično bezlično.