Na samom kraju 2024. godine, točnije 28. prosinca, u Teatru &TD je praizvedena drama "Slučajna smrt jednog redatelja", posebna po mnogo čemu, ali u prvom redu po autoru. Riječ je, naime, o drami koju je napisao veliki glumac Rakan Rushaidat, a koja, sad kad smo ju pogledali, možemo reći nema baš ni jednu jedinu početničku grešku.
Štoviše, reći da je Rushaidat napisao točnu dijagnozu sadašnjeg trenutka hrvatskog kazališta (koji, usput budi rečeno, baš poput neke žabokrečine traje godinama) bila bi stvarno velika nepravda. Ova je drama mnogo, mnogo više od toga, nadilazi spoznaju čovjeka koji je duboku unutar materije o kojoj piše, onog koji već godinama iskustvom vlastite kože prolazi kroz 'agoniju i ekstazu' izvedbenih umjetnosti. Ova drama je djelo koje daje i točnu dijagnozu našeg shizofrenog vremena, ali i razotkriva mnoge rane muško-ženskih odnosa kao i odnosa moći. I rečeno kao u lošoj reklami, čak i to nije sve, jer "Slučajna smrt jednog redatelja" govori i o tome kako se stari na pozornici kazališta, kako se brzo i lako gube ideali (i iluzije) s kojima mladi staju na tu istu pozornicu, ali i posve točno ocrtava tri različita karaktera.
To troje glumaca na mnoge su načine sačinjeni od bitnih djelića svih glumaca koje imamo, ali su istovremeno samosvojni i posve uvjerljivi likovi u točno toj kazališnoj situaciji. I zato se, kada se sadržaj drame, pretoči u riječi čini da je svega previše, ali baš to je genijalni "trik" kojeg je Rushaidat ugradio u ovo svoje djelo. Drama, dakle njezin tekst, istinski je dojmljiva cjelina, koja ne samo da u sebi nema ni mrvicu pretencioznosti, već zorno pokazuje koliko kojekakvog lažnog pametovanja i "uzvišenih" autorskih projekata danas publika gleda u hrvatskim kazalištima.
U "Slučajnoj smrti jednog redatelja" sve je zapravo jako jednostavno, gotovo pa očekivano: troje glumaca sreće se u nekoj malenoj dvorani za probe, dolaze na prvu probu nove predstave o kojoj ne znaju puno. Tek da imaju kratak rok za rad na predstavi, jer ona mora biti pred publikom prije kraja godine zbog dodijeljenih finacijskih sredstava (pa je stoga i datum premijere 28. prosinca ironija samo po sebi) te da će to biti autorski projekt čiji sadržaj tek trebaju istražiti. No, redatelj se ne pojavljuje, a on bi trebao biti glavna faca, "kultni" rumunjski redatelj, za kojeg nitko od njih troje nikada nije čuo i čije ime, kako saznajemo u prvim rečenicama predstave zvuči posve izmišljeno.
Iz tog polazišta priča se račva u raznim smjerovima, od kojih su neki posve neočekivani, ali nikada ne izlazi iz utrobe kazališta, tj. iz dvorane za probu. Sve ostale detalje priče nipošto ne treba otkrivati, jer ovo je drama koju svakako treba gledati, a koja je već, usmenom predajom, stekla takvu reputaciju da ulaznice za nju treba zgrabiti doslovno u trenutku kada se naslov pojavi na rasporedu kazališta. Naime, tih je ulaznica manje nego inače, jer u potresom načetom Teatru &TD koji još nije dočekao početak radova na obnovi svoje glavne dvorane, "Slučajna smrt jednog redatelja" se igra u malenom prostoru MM centra.
Rushaidatovo djelo je, po dramaturgiji Filipa Rutića, koja samo naglašava sve uzbudljivosti teksta, režirao Dražen Krešić. I on je za svoj postupak odabrao čistu jednostavnost i u tome nije nimalo pogriješio. Dapače, tim je postupkom dobio savršeni poligon na kojem su se razmahali i drama i njezini izvođači. Na crnom prostoru te neke (univerzalne) dvorane za probu, postoje tek stolice i jedan stol, jedna vješalica za kapute. Za razliku od svih sličnih kazališnih "pothvata", ovdje nema scenografa i kostimografa, jer jasno je da se radi o stvarima koje su pokupljene iz fundusa, i sve su one zapravo posve nevažne, iako vrlo pomno odabrane, poput, primjerice, bunde od lisice koju nosi junakinja priče, a koja u prvom dijelu označava ranjivost, da bi kraj predstava dočekala kao oklop ratnice. Dobar posao u &TD-u napravili su i glazbeni suradnik Antun Aleksa koji je glazbu uvrstio u nenametljivosti predstave, baš kao i Martin Šatović, koji je za predstavu dizajnirao svjetlo.
Dramatičar Rakan Rushaidat živi u glavi glumca Rakana Rushaidata i zato je (naoko) tako lako napisao dramu koja ima samo tri glavne uloge, uloge koje se savršeno nadopunjuju i isprepliću. Sam Rushaidat glumi lik Ace, nekada velike glumačke zvijezde, čovjeka koji se nosi s posljedicama alkoholizma, kao i totalno upropaštenog poslovnog i privatnog života. Nasuprot njemu je Bernard Tomić, malo je reći savršen u ulozi ne više tako mladog glumca koji čeka svoju pravu priliku, a trokut zatvara isto tako odlična Nikolina Prkačin. Njih troje su, uz pomoć redatelja, pronašli najbolji mogući način suigre, jer prisutnost onog koga nema na sceni osjeća se i u trenucima moćnih dueta ove predstave. Za to je, uz njihovo glumačko umijeće, svako zaslužna i činjenica da sve troje baš ovog trenutka igraju još jednu zajedničku predstavu, "Jezik kopačke" u ZKM-u, gdje, u režiji Boruta Šeparovića, njih dvojica glume glavne uloge, oca i sina koji pokušava postati velika nogometna zvijezda, a ona sinovu djevojku.
