Nakon teških političkih i socijalnih priča, u pulskoj Areni predstavljena je i komedija. Film “Po tamburi” Stanislava Tomića parodična je posveta legendarnim “Warriorsima” Waltera Hilla, umjesto New Yorka smještena u Slavoniju, gdje se u organizaciji Branka Uvodića održava glazbeno natjecanje “Po tamburi”. Glavni junaci članovi su tamburaškog sastava Aveti ravnice koji postaju žrtve namještaljke: na samom početku natjecanja pogrešno su optuženi za krađu Zlatnog kulena, najveće nagrade koju jedan sastav može dobiti.
Bježe od plavokosih policajki, Branka Uvodića, koji ih progoni helikopterom javljajući se uživo za katolički radio, ali i drugih bendova koji ih u maniri divljih bandi love kroz polja. Na svojem putu Aveti nailaze na niz apsurdnih avantura u kojima se ogledaju svi stereotipi o životu u Slavoniji. Tome je sigurno pomogla i suradnja sa stripašem Dubravkom Matakovićem, kojem je ovo prvi izlet u scenarističke vode, a okušao se i u sporednoj ulozi Govnara Smrti. Tomićev film rijedak je žanrovski eksces u hrvatskoj kinematografiji, pretrpan suludim cammeo ulogama među kojima izdvajamo Ivanku i Mrleta kao predvodnike Žetelaca, skupine koja u maniri Pobjesnjelog Maxa progoni naše junake, pri čemu poznati glazbeno-bračni duo upravlja ubojitim kombajnom koji riga vatru. U epizodnoj ulozi ciganske majke fenomenalna je Nives Ivanković, a prikaz romskog vjenčanja, iako duboko politički nekorektan, toliko je dobar da bi nam bilo draže gledati film o njima nego pratiti avanture luzera s tamburicama.
Zaista je fascinantno koliko je upečatljivih glumačkih lica Tomić ugurao u svoj film: od slavnog Nikole Koje kao Šepavog Martina i srpske TV zvijezde Tijane Pečenić kao mladenke, izvrsne Arete Čurković kao časne sestre do legendi zagrebačke nezavisne umjetničke i punk-rock scene poput Nevena Aljinovića Tota kao Tekuta, Tomislava Fiketa kao Bitange te Esoxa Luciusa Ida kao talijanskog lovca.
Osim nevjerojatnog ansambla, Tomićev film može se pohvaliti i upečatljivom kamerom, nebrojenim lokacijama, vozilima u rasponu od vlaka to limuzine kao i vrlo i elaboriranim kostimima i maskom. Na momente je pritom i zaista smiješan, primjerice kada upoznajemo ženski sastav Kulenove seke, ali nažalost ne koliko su autori očekivali: umjesto da Arenom odjekuju salve smijeha, solidno popunjenim kinom prolamali su se tek povremeni vriskovi odobravanja. Djelomično je to produkt pretrpavanja filma forama umjesto posvećivanja pažnje dramaturgiji, a nije im pomogao ni očajan, amaterski miks zvuka, što se glazbenoj komediji ne smije dogoditi. Iz kina ćemo zato ponijeti tek nekoliko dobrih viceva i osjećaj da smo gledali nešto drukčije od uobičajene pulske ponude, ali nažalost nedovoljno kvalitetno da bi izazvalo ozbiljnije oduševljenje. Onima koji su ostali na drugoj projekciji, dojam večeri popravila je poetična zatvorska komedija “Trijumf“ Emmanuela Courcola, temeljena na istinitoj priči o robijašima koji su nestali tijekom izvedbe Becketove drame “U očekivanju Godota“.
Ako pogledamo sve Hrvatske filmove, redom svi se rugaju sa Hrvatskom , braniteljima , crkvom a evo dosla je i tamburica na red , kao dio hrvatskog identiteta , nabrojat cu filmove :Ministarstvo ljubavi , Kako je poceo rat na mom otoku , Svecenikova djeca , svi Matanicevi filmovi , Dva igraca s klupe , Oprosti za Kung fu , svi prikazuju stereotipno Hrvate kao zaostale , zle , krvolocne , u najmanju ruku nepametne ,kulise filmova a posebice Matanicevih su takve da nitko ni u ludilu nebi pozelio doci u Hrvatsku , doslivce potrosili smo milijarde kuna da unistimo vlastitu sliku u svijetu a zivimo od turizma ???