Individualnost.
Zijevam od dosade. Svi su tako posebni da na kraju i nisu baš zanimljivi. Mislim ljudi. Ali što sad, kako živjeti između toliko različitih osobnosti uhvaćenih na razne udice. Netko se fura na prosvjetljenje, drugi na skromnost, treći na Boga, četvrti na novac, peti na nauku… Oko raznih privremenih istina tuku se i svađaju, vrijeđaju i ubijaju, sikću i grizu. Dojučerašnja miroljubivost pretvori se u rat svim sredstvima, crno postane bijelo, lijek otrov i obratno.
Sve sam to već čula.
Dosadno je ostarjeti. Ali i zabavno. U toj dvojnosti protječu mi dani. U principu samo želim mir, pristojne unuke, prijatelje koji ne kasne, točan vozni red, slobodu… Da, slobodu još uvijek. Što zapravo znači: biti sebi dovoljna, a opet druželjubiva i brbljava.
Sjedim u autobusu za stolom, okružena trima ženama. Nada, Snježana i Marija. Vraćam se odnekud, malo umorna, jer umorni junaci su uvijek bolji za priču, ha-ha… (Ne smijem se hvaliti kad pišem u prvom licu jednine, samokritika se više cijeni. Šteta. A prvo lice jednine prosječni čitatelj uvijek doživljava kao autobiografski zapis.)
Snježana drži veliki gorski kristal u rukama. Kaže da joj pomaže u životu. Baš je i ne razumijem dok govori, riječi se zaokrenu, nekako kao da padnu na tlo, pa se dignu. A možda postajem nagluha, što je, tu je… Lijepo nam je u busu, kao nekoć, nama gospođama starije generacije koje se sjećaju dana kada smo putovale vlakom i dijelile zajedničke sendviče i pohanu piletinu s neznancima u kupeu.
Marija govori o sinu koji se izliječio molitvom, imao je lezije na mozgu, a one su se samo osušile nakon dugotrajne molitve u nekoj molitvenoj zajednici. Nada je pak najbrbljavija, sretno udana, nema djece, živi u Berlinu s mužem. Duhovita je i dobre volje, veseli se životu i smatra da je rad precijenjen. Slažem se. Najstarija sam od svih iako izgledam mladoliko, sve o čemu pričaju već sam prošla ili poznajem pa mi je zgodno i udobno slušati njihovo čavrljanje, a onda se ubacim s ponekom opaskom. Snježana je najtajanstvenija, ne želi nam reći čime se bavi, mutni su to poslovi, komentira Nada.
Vraćam se s puta, sunce mi je još u kosi i miris rijeke, vozač je debeljuškast i dobrodušan. Prijateljica mi je u zadnji trenutak utrpala domaću rakiju i jaja u kovčeg, stavila ih na vrh, a autobus se klima, dronca i skakuće pa zamišljam kako se rakija razlila u malenom kineskom koferu čiji kotači dok hodam opasno stružu i škripe i idu mi na živce – ali nema veze, označen je ružičastom vrpcom i već smo puno toga proživjeli.
Snježana grli gorski kristal koji iscjeljuje, Nada razgovara s mamom na mobitel, malo smo utihnule. Marija je vrijedna, voli raditi, svugdje po kući i u vrtu, ima četvero unučadi. Imam i ja četvero unučadi, sjetim se, i ne znam nastavak priče. Već dulje vremena živim dan po dan, odlučim jedno, a onda napravim drugo. Jedva sam dočekala proljeće, najljepše godišnje doba, i slobodu putovanja, jednostavne odjeće i čudne ravnodušnosti. Pomislim na svog dragog kojeg nisam uspjela vidjeti zbog neodgodivih poslova, a dogovarali smo se danima kako ćemo se naći. I na kraju ništa. Razmišljam o usudu, tijesan mi je taj život, tijesna sam sama sebi, ali dobro, bar je toplo. Marija je umiljata, nježna duša, voli životinje i ima dva udomljena psa. Snježana na svakom stajalištu izlazi iz autobusa i puši cigaretu sa strašću kao da joj je posljednja. Sviđa mi se što smo se našle poput nekih glumica u dokumentarcu, vrijeme brže prolazi u razgovoru.
Kroz prozor se vide makovi, konji, lunapark.
Na kraju se spomenemo rata, potresa i korone što je prilično glupavo, jer do onda smo se uglavnom smijale, a Nada bi rekla: "Ma sve je to u glavi", dok bi Snježana grlila kristal, a Marija prebirala krunicu u džepu. Umirimo se kroz neko vrijeme, a onda se opet sjetimo Putina, Petrinje i Zagreba, eura i inflacije, korone koja čeka u zasjedi i lica nam posive, ali samo na trenutak. Sunce je još jako, iako je kasno popodne.
Autobus stane, zahod na stanici je zaključan. Muškarac u kariranoj košulji potrči i piša iza grma, pomalo sam mu zavidna. Nisam dugo vidjela kariranu košulju. Vozač je također izašao. Razmišljam je li se rakija prolila i jesu li se jaja razlupala.
Udica?
Moje misli su udica. Zakačim se za njih, pogotovo kada ne vode ničemu. I tuđe misli su udice. S mamcima. Ali koji mamac treba prihvatiti, a koji ispljunuti, i kada je što pametno učiniti? Kad god uđem u pekarnicu ne znam izabrati pecivo. Od previše proizvoda zaboli me glava. Od prevelike tolerancije također. I krutost je dosadna. Na kraju izaberem običan slanac.
Vožnja se nastavlja.
Snježana je zašutjela, Nada se opet sjetila koliko je sretna. Sve je u redu. Dok putujem, pravi život je negdje onkraj. U autobusu vrijeme drukčije teče i sve je pomalo nestvarno. Putnica sam. Obična putnica u prilično udobnoj sjedalici. Ako ne pogledam mobitel, fejsbuk, portale i vijesti čak sam izvan vremena i prostora.
Ne postojim.
A onda smo u Zagrebu. Sunce je zašlo, stižemo na peron. Pozdravljam se sa Snježanom, Nadom i Marijom.
– Baš nam je bilo lijepo – kaže Nada. – Ali imam još trinaest sati do Berlina.
Najradije bih ih izljubila. Tako mi je došlo. Simpatični vozač dodaje mi kofer. Kotačići škripe.
– Bok, cure – kažem i mahnem.
Škrip, škrip.
Unutrašnjost tramvaja išarana je grafitima. Individualnost. Svugdje nekakva individualnost. Svatko ima pravo na svoje ja.
Otvorim fejs.
Zapuhne me masa novih podataka. Tko je presadio kosu, dobio dijete, ubio ženu, kupio dvorac, promijenio spol, hodočastio u Camino, pobjegao od civilizacije, pobijedio na Euroviziji, postao ministar… Majmunske boginje, depresija, srčani udar, nenadana smrt, in memoriam poznatom glumcu… Brže bolje ga zatvorim.
Raznolikost će me ubiti. Informacije će me dotući. Izlazim iz tramvaja. Vučem kofer. Opet se sjetim jaja i rakije.
Udice. Hvatamo jedni druge, koprcamo se poput uhvaćenih riba. Katkad plivamo u moru, ne znajući da smo u golemom akvariju. Pa se sudaramo i jedemo međusobno jer treba opstati. Svi smo posebni. Jedinstveni. Originalni. Važni. Bitni. Bože, kako je to naporno!
Ulazim u stan. Dubok uzdah. Pa izdah. Izvlačim se iz cipela brzinom munje. Stojim bosa na parketu. Predivan osjećaj. Povratak kući. U taj maleni svijet zaštićen od tuđih pogleda.
Otvaram kofer. Jaja su cijela, boca s rakijom sačuvana. Prijateljica je kutiju s jajima omotala samoljepljivim trakama i stavila u vrećicu. Voli darivati i brižna je. Mrzi kad je netko gladan. Polako skidam sve sa sebe. Toplina. Sloboda. Tišina. Samoća.
Šaljem poruku dragome: Sretno sam stigla!
Naglasak je na "sretno".
