Saksofonist James Carter sa svojim kvartetom održao je u zagrebačkoj Tvornici kulture u nedjelju navečer vrhunski koncert pokazavši besprijekorno baratanje instrumentom koje nije bilo samo svirka, već daleko više od toga. Nije ni čudno, jer Carter je na 17. Zagreb Jazz Festivalu nastupio s programom „The James Carter Quartet Trane: A Centennial Supreme“, posvećenim stotoj godišnjici rođenja Johna Coltranea, kolosa saksofona, kojeg Carter itekako dobro razumije i zna „u notu“.
Prije točno trideset godina Robert Altman snimio je film „Kansas City“ u kojemu je mladi Carter, uz još nekoliko kolega glazbenika, tumačio ulogu saksofonista Bena Webstera (Joshua Redman igrao je Lestera Younga). Od tada je osim inovativnih vlastitih albuma iskazao poštovanje prethodnicima projektima poput „Conversin' with the Elders“ ili posvetama Djangu Reinhardtu i Billie Holiday, a susret sa Coltraneom bio mu je posebno važan.
Kao jedan od najcjenjenijih saksofonista današnjice, uspio je ući i u Coltraneove „cipele“, a znamo li za značaj koji je Coltrane imao u proširivanju mogućnosti instrumenta, i samog jazza, rušeći barijere i proširujući horizonte mogućega, jasno je da je za ovakvu misiju trebao baš netko pout Cartera, jakog kapaciteta, sposoban prepoznati ne samo note, nego i koncepcije.
Stoga stominutni koncert u Tvornici nije bio samo svirka, nego pravi izlog fascinantnih poteza koje je Carter izvlačio iz bariton saksofona, klarineta, a u jednom trenutku i flaute. Carter nije puno pričao, zapravo nije uopće govorio, jer ovo nije bio show-program, već studiozno istraživanje zaostavštine Coltranea u kojem je govorio saksofon, u par trenutaka i doslovno kad se Carter upustio u improvizacije istražujući netipične mogućnosti instrumenta.
James Carter u Tvornici kulture: Zahtjevna, provokativna i svirački fascinantna posveta Coltraneu
U društvu pijanista Gerarda Gibbsa, najčešćeg sparing partnera u solo dionicama, kontrabasista Hilliarda Greeneja (u jednom melankoličnom trenutku dohvatio se i gudala u solo točci), te bubnjara Alex Whitea koji je nekoliko puta briljirao u bubnjarskim solima, čitav kvartet zapravo je - parafraziramo li naziv skladbe „Chasing Trane“ samog Coltranea - „lovio Tranea“ i uspio ga uhvatiti. Pokazavši usput imaginaciju i ne samo sjajne instrumentalističke sposobnosti, nego i prihvaćanje koncepta „otvorene“, intelektualne svirke spojem duhovne uronjenosti i koncentriranosti, eksplozivne energije kad je trebalo, precizne, filigranske nijansiranosti u tišim dijelovima i poznate Carterove raznovrsnosti u svirci, što je inaugurirao upravo John Coltrane legendarnim temama poput epske „A Love Supreme“, „Naima“ ili „In a Sentimental Mood“.
Vrhunski rezultat nije bio iznenađujuć znamo li da James Carter ovaj program izvodi s još dva ansambla - s kvintetom i u istoj formaciji kad klavirist Gibbs koristi Hammond orgulje i klavijature - pa su proučavanje Coltraneove zaostavštine doveli do savršenstva. Najkraće, ako je s nekime trebalo proslaviti stotu godišnjicu rođenja čovjeka koji je jazz odveo u novom smjeru, onda je James Carter Quartet bio najbolji izbor, što je potvrdila i vrlo zadovoljna publika u Tvornici koja nije prisustvovala „lakom“, nezahtjevnom koncertu, već je izdržala „stojećki“ uz zahtjevnu, provokativnu i svirački fascinantnu posvetu Coltraneu.
Otvori KEKS Pay
