„U našem vrtu samo trava nije pokošena“ novi je projekt Arterarija. Premijera je zakazana za petak, 18. rujna, a riječ e o novom autorskom projektu Dorotee Šušak i Romana Nikolića. Tekst su napisali u suradnji s glumcima, oboje su dramaturzi predstave, a Romano Nikolić je i redatelj. Igra četvero mladih glumca: Leon Dubroja, Lora Kovač, Mare Šimić i Rafael Anočić, a svi su za uloge izabrani na audiciji na kojoj se pojavilo čak pedeset i sedmoro mladih glumaca.
Iz Arterarija poručuju: - Predstava je o svemu onome što nakon rata ostaje živjeti u preživjelima, tlu, uspomenama i generacijama koje su došle poslije njih. Priča se bavi posljedicama Oluje, polazeći od civilnih stradanja na Petrovačkoj cesti u kolovozu 1995. godine, među kojima su poginuli i devetogodišnji Žarko i jedanaestogodišnja Nevenka Rajić, predstava ne pokušava rekonstruirati jedan povijesni događaj niti donijeti sud. Umjesto toga, ulazi u prostor obitelji, sjećanja, ljubavi, stradanja, zločinaštva i svakodnevice kako bi govorila o životima koji su mogli biti življeni, o djeci koja nisu odrasla i o onima koji su nastavili živjeti noseći njihove odsutnosti.
Iz korijenja ove predstave izrastaju punokrvne ljudske priče, prešućivanja, tuge, naslijeđeni strahovi i sjećanja koja ne pripadaju samo onima koji su ih neposredno proživjeli, već čine naše kolektivno nesvjesno. Kroz fragmentarnu dramaturgiju, izmještanje vremena i prostora te premrežuje intimnog, društvenog i političkog, predstava istražuje načine na koje rat nastavlja trajati dugo nakon što je službeno završio: u tijelu, jeziku, obitelji, pripadanju i nemogućnosti da se za nekim slobodno tuguje.
„U našem vrtu samo trava nije pokošena“ polazi od jednostavne, ali društveno zahtjevne pretpostavke da ljudska bol ne poznaje nacionalnost, vjeru ni granični režim. Ne dovodeći u pitanje pravo na obranu ni povijesni kontekst Domovinskog rata, predstava otvara prostor onim civilnim žrtvama čija su imena ostala izvan dominantnog sjećanja. Ova predstava postavlja pitanje: Može li društvo istodobno iscjeljivati vlastite rane, ali i priznati bol koju je proizvelo?
Jer rat ne završava onda kada utihne oružje. Ponekad nastavlja rasti pod zemljom, granajući se korijenjem generacija koje su ga bile lišene, ali su ga svejedno nastavile hraniti.