Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Glazba

Nacionalistički konzervativizam koji živimo oduzeo nam je sve progresivno iz prošlosti

Sarajevski umjetnik Damir Imamović o Sarajevu danas, povijesti sevdaha, koroni, inozemnoj suradnji...
14. srpnja 2020. u 08:43 1 komentara 435 prikaza
Pogledajte galeriju 1/4

Novi, sedmi album sarajevskog glazbenika Damira Imamovića posvećen je sevdahu kao umjetnosti pričanja priča, odakle i njegov naslov “Singer of Tales”. No to nije samo priča o sevdahu kakav je nekad bio, to je suvremeni glazbeni spomenik na tradiciju koja još uvijek živi i ljude koji sevdah pjevaju, vole i stvaraju. Iako izdan u jeku pandemije i bez koncertne turneje, album se probio do slušatelja i pobrao samo pohvalne kritike pa je uvršten na popis nominiranih za njemački Grammjy. Ne čudi. To je tri godine brušen dragulj na kojem je Imamović svoj istančani glazbeni rukopis podigao za nivo više okupivši na njemu zvjezdanu ekipu glazbenika poput američkog kontrabasista Grega Cohena, produkciju potpisuje londonski dvojac Joe Boyd (Pink Floyd, R.E.M, Nick Drake) i Andrea Goertler (Saziso), a album je snimao i miksao višestruki dobitnik Grammya Jerry Boys.

Dana Budisavljević Za Hrvatsku je bitno da prizna zločine NDH, ali i da znamo da nismo tada stajali skrštenih ruku

Planirate li ipak kakav koncert manjeg opsega, pandemiji koronavirusa usprkos?

Ne baš. Iako su komorni koncerti često najljepši, ovi koji se sada rade baš su tužnjikavi i više su pokušaj da glazbena scena kako-tako preživi. Nadam se da ćemo preživjeti i da će se normalni koncerti ubrzo vratiti.

U Hrvatsku, pretpostavljam nećete, što zbog izdane pa potom povučene odluke o nužnosti dvotjedne samoizolacije za građane BiH, što zbog daljnjeg razvoja situacije s koronavirusom?

Svi su potpuno poludjeli od panike. Čini mi se s ovom pandemijom da ili moramo svi ponovno u lockdown ili moramo natrag u normalni život uza sve rizike koje on nosi. Nekako su polovična rješenja najgora.

Album je sniman sa stranim profesionalcima, a trenutačno je na drugom mjestu liste World Music Charts Europe. Impresivan je taj uspjeh balkanske tradicijske glazbe i sevdalinke. Kakva je njena pozicija u svijetu, u kojoj zemlji imate najviše poklonika?

Da, već su gotovo tri mjeseca otkako je album izašao i neprestano je u Top 5 najvažnijih međunarodnih lista albuma. Sada je i broj 1 za srpanj na Transglobal World Music Chartu. Inače, ne mislim da postoji neka “pozicija” sevdaha u svijetu. Postoji samo pozicija nas, individualnih umjetnika koji ga izvodimo. Sretan sam da je moja publika “dobro raspoređena” pa sam posljednjih godina puno svirao širom svijeta: u Kini, Meksiku, Sjedinjenim Američkim Državama, svuda po Europi. Trebao sam ovog proljeća prvi put svirati važan koncert u londonskom Barbicanu i nastupiti na nekoliko festivala u Velikoj Britaniji. To je sada pomaknuto za 2021. godinu i nadam se da će se ostvariti.

Spominje se među glazbenicima s albuma i suradnik Toma Waitsa, Davida Byrnea pa i Boba Dylana i Lou Reeda, čovjek kojeg ste, ako se ne varam, sreli prije koju godinu tu kod nas u Puli?

Da, riječ je o fantastičnom američkom kontrabasistu Gregu Cohenu. Dugo pratim njegov rad preko albuma Toma Waitsa, kao i različitih projekata newyorškog saksofonista i skladatelja Johna Zorna, i bilo mi je veliko iznenađenje kad sam ga upoznao nakon mog koncerta na pulskoj tvrđavi. Koncert mu se jako svidio i došao je da mu potpišem album. Isprva ga nisam prepoznao, ali sam dobio lakat u rebra od basista Ivana iz mog benda. Šapnuo mi je na uho: “Greg Cohen, čovječe! Greg Cohen!” Tako smo se upoznali i ostali u kontaktu. Javio sam mu se kada sam bio u Berlinu, gdje on živi i godinama predaje jazz. Malo smo svirali i družili se te odlučili da moramo snimiti nešto zajedno. Potom sam u projekt zvao Deryu Türkana i violinisticu Ivanu Ðurić. Paralelno s tim sam se družio s Joeom Boydom, londonskim producentom koji je otkrio Nicka Drakea, Pink Floyd i snimio mnoge važne albume. On i njegova supruga Andrea Goertler pokazali su se kao izuzetan producentski duo i odlučio sam s njima raditi novi album. Tako smo smislili “Singer of Tales”.

Kažu da svaki pravi i veliki sevdalija ima svoj teret i svoje blago. Vi sigurno niste iznimka. Dakle, koji vam je najveći teret, a što najveće blago?

To je pitanje o kojem bi čovjek mogao napisati puno duži odgovor, možda i knjigu. Velika sreća, kada se upustite u zanat sevdaha, predivna je tradicija te glazbe koju ja gledam kao školu. Najvažnije za svaku umjetnost jest imati od koga učiti, imati nekoga prije vas tko je visoko postavio ljestvicu. U toj borbi da je dostignete, vi gradite sebe. Nakon toga, dolazi najveći teret: kako od toga napraviti nešto svoje. To je lijepa muka, ako vam pođe za rukom da dođete do tuda. Nažalost, mnogi izvođači, ali i ljubitelji tradicionalne glazbe ostaju na ponavljanju važnih stvari iz prošlosti i ne mogu shvatiti potrebu da se ide dalje. Zbog toga što sebi ne uzimaju to pravo, uskraćuju ga i drugima.

Gdje biste bili sada da nije ove koronakrize?

Mislim da bih bio negdje na putu, između koncerata.

Kako poslovno, a kako osobno osjećate njene posljedice?

Poslovno sam vrlo nesretan. Trebala je ovo biti godina s velikim brojem koncerata, putovanja, prilika da predstavim svoj rad koncertno širom Europe. Privatno sam, kao i svi moji, OK. Trudim se čuvati se i posvetiti se “ćelijskom radu”. Kažu da u karanteni nastaju najvažnije stvari. U Sarajevu je stanje trenutačno dobro. Nemamo prevelik broj novozaraženih iako brojke polako rastu, kao i svuda.

Što vas je ponukalo da ispričate priču, kako naslov albuma i govori, o sevdalinki i sevdahu? Spominju se harvardska istraživanja Milmana Parryja i Alberta Lorda, veza ide do Homera?

Na sceni sam već petnaestak godina pa imam luksuz da svaki moj album može imati drugačije težište, da ne moram više dokazivati svaki put isto. Ovaj put sam se odlučio za jedan meni vrlo interesantan aspekt žanra sevdaha, a to je umjetnost pričanja priča. To je ono što sevdah ima zajedničko s mnogim drugim žanrovima južnoslavenske usmene umjetnosti. Milman Parry i Albert Lord bavili su se upravo time. Otuda pozivanje njih za svjedoke.

Gdje je na kraju nastao sevdah, je li bosanski ili turski?

Pa, sevdah definitivno po svojem podrijetlu dolazi iz bosanskoga muslimanskog miljea. Ali njega je već jako davno prihvatila i druga publika. Neki važni autori, muzičari, izvođači dolaze i iz drugih sredina. Utjecaj stare osmanske kulture primjetan je i u drugim lokalnim žanrovima: grčkoj rembetici, sefardskim pjesmama... Često se zaboravlja da osmanska kultura nije bila isključivo muslimanska nego je uključivala mnoge zajednice koje su joj pridonosile.

Kada je propao sevdah kojeg se sjećate, koji danas živi na rijetkim elitnim mjestima, koji i vi također na neki način revolucionirate?

Ne mislim da je propao. Samo su se promijenili uvjeti na tržištu. Sevdah više ne može biti “pop” muzika, kakva je bio 1950-ih i 1960-ih u središnjem i istočnom dijelu tadašnje Jugoslavije. Zbog toga je morao pronaći novu publiku, nove medije, novi interes, i kod nas i na međunarodnom tržištu. To je normalan razvoj, barem mislim. Najbolja stvar koja mu se mogla dogoditi jest da dobije novu publiku na međunarodnoj sceni. Osim toga, ako pogledate i druge glazbene žanrove u svijetu, to je često način na koji opstaju i razvijaju se.

Iako je naslov albuma na engleskom jeziku, pjesme su na bosanskom. To evidentno ne škodi internacionalnom uspjehu albuma?

Srećom, postalo je normalno da širom svijeta postoji jedan sloj publike koji voli glazbu na stranim jezicima. Zanima ih što iza toga stoji, vole pročitati prijevode pjesama, saznati više o tome. Album ima engleski naslov “Singer of Tales” što je hommage slavnoj knjizi harvardskog istraživača usmene kulture naših prostora Alberta Lorda, kojeg ste i vi već spomenuli. Njegova knjiga pod tim naslovom izdana je 1960. godine u SAD-u i neobično je važna za razumijevanje naše kulture usmenog pričanja priča.

Zašto vam je bilo važno da album počne pjesmom “O bosanske gore snježne”, a završi s pjesmom “Čovjeku moje zemlje”?

Mislim da je album nekako razapet između te dvije priče: pjesme Omera Ombašića, koji je kao izbjeglica tijekom rata stigao u Švedsku i napisao divne čeznutljive “O bosanske gore snježne”, i moje “Čovjeku moje zemlje”. Za pjevača sevdaha to je prirodna iako teška pozicija: oplakivati, ali ne ostati pasivan, nego graditi dalje.

Odrasli ste u obitelji sevdalijskih bardova, djeda Zaima Imamovića i oca Nedžada Imamovića. Što su vam dali u nasljeđe, koju ste prvu sevdalinku izveli?

Iskreno, ne sjećam se koja je bila prva, ali pjesma je uvijek bila tu i nekako sam shvatio, kao odrastao čovjek, da sve te pjesme znam. Moj djed Zaim i njegova sestra Ðula (izuzetno važna pjevačica sevdaha prije Drugoga svjetskog rata) bili su dio generacije koja je dala svoju verziju sevdaha koja je s vremenom postala standardom. Od njih sam naučio da moraš sebe i svoje vrijeme unijeti u pjesmu, a ne samo imitirati onoga od koga si učio. Mislim da je to najvažnija lekcija.

Ima već koja godina kako ste napisali pjesmu svojemu rodnom gradu. Iz kojeg je osjećaja nastala pjesma “Sarajevo” i što vam smeta u Sarajevu u kojem živite?

“Sarajevo” sam napisao ponajviše inspiriran zaboravljenom poviješću grada. Zapravo, pogodila me spoznaja o tome kako zbog nacionalističkog konzervatizma koji živimo zapostavljamo sve što se progresivno i pametno dogodilo u našoj prošlosti. Umjesto da gradimo na tome, mi to proglašavamo izuzetkom od pravila. S druge strane, svaku ljudsku gadariju uzdižemo u normu. To jednom mora prestati. Uspjeh te pjesme i to koliko sam divnih reakcija dobio iz zemalja u regiji kazuje mi da sam pogodio neki nerv, neki duh vremena. Nedavno mi se javio i jedan britanski novinar koji mi je, nakon pročitanog engleskog prijevoda teksta pjesme, rekao: “Sounds like my country!” (Zvuči kao moja zemlja).

Kažu da sve što čovjek nauči u ratu postaje potpuno nepotrebno u trenutku kad rat prestane. Vi ste rat doživjeli kao dijete, što ste tada naučili za sva vremena?

Rat je glupo i nepotrebno iskustvo. Tko god ga priželjkuje, sebi ili drugima, nema pojma o čemu govori.

Bosnu intenzivno napuštaju mladi ljudi, vi ostajete.

Ne ostajem. Ja jednostavno živim u Sarajevu koje volim i u kojem mi je lijepo. Pomaci se zbivaju i mislim da i ja sudjelujem u njima. Ne kažem da neću nekada živjeti negdje drugdje, ali pokušavam ne misliti na to kao na neki izbor koji moram raditi svaki dan. Ne mislim da je odlazak nekamo, kao ni odbijanje da se ode, rješenje samo po sebi. Postoje stvari koje su meni važne i puno više ih je još k u Sarajevu nego bilo gdje drugdje. Njima bih se vjerojatno bavio i da živim drugdje.

Slovenski autor u Zagrebu Europska unija počela se dijeliti kao Jugoslavija

Čujem da ste se prihvatili istraživanja materijala za novu knjigu. O čemu je riječ?

Uspjeh moje povijesti sevdaha iz 2016., ponukao me da nastavim istraživati sevdalijsku glazbu. Vrijeme izolacije tijekom pandemije koristim za skupljanje svega što sam istraživao i spremanje nečeg novog. Još uvijek nisam u stanju precizno definirati što će to biti. Vjerojatno nešto vezano za najvažnije razdoblje za razvoj ove glazbe: razdoblje socijalističke izgradnje i radijske kulture u bivšoj Jugoslaviji.

Sviđa mi se pjesma “Kad bi ovo bio kraj”... Prenesemo li to u ovu našu pomalo distopijsku stvarnost, da je ovo stvarno kraj, što biste prije njega još voljeli da vam se dogodi u životu?

Tekst za pjesmu napisao je Almir Imširević, dramski pisac iz Sarajeva, za praizvedbu njegove drame “Kad bi ovo bio film”, u režiji Dine Mustafića. Radio sam glazbu za tu predstavu i iz nje je nastala ta, i meni jako draga pjesma. Međutim, to ne znači da sam sklon apokaliptičnom razmišljanju. Čak ni u ovo turobno vrijeme pandemije. Imam još mnogo koncerata odsvirati, snimiti albuma, napisati knjiga... Nemam vremena za apokalipsu.

Slunj: Gotovina, Markač i Krstičević nazočili vojnoj vježbi Velebit 18
NEPOZNATA EPIZODA IZ ŽIVOTA TOME MEDVEDA
'Tog je dana u Primišlju poginuo vaš brat, srpski, i moj brat, hrvatski vojnik'
Gorenje
Pametni savjeti
Borba protiv otpada: Bacamo hrane više nego ikada, ali postoje načini kako to smanjiti
  • zvezdomor:

    još jedan od onih koji su u sarajevu 92. vikali-hoćemo jna....onda im je jna i došla........