Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Film

Miše Martinović: Nema više nikoga s kim bih mogao govoriti starim dubrovačkim idiomom...

Prije je u jezgri grada, u zidinama, živjelo oko 4,5 tisuća Dubrovčana, a sada ih je oko tisuću. Bogataši kupuju po tri-četiri stana, a njima je važan novac, a ne govor, ističe Miše Martinović
30. listopada 2019. u 21:48 6 komentara 1843 prikaza
Foto: Grgo Jelavić/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/5

Sve je prah osim duše, tako je ljetos u svome stanu u staroj jezgri Dubrovnika, u Zlatarskoj 4, počeo svoju priču poznati hrvatski glumac Miše Martinović (94), odgovarajući na pitanje što se ima reći nakon proživljena gotovo jednog stoljeća. Legendarni hrvatski glumac još se dobro sjeća važnih trenutaka u svome životu, od djetinjstva, odrastanja, školovanja, križnoga puta od Bleiburga do Sarajeva, zatvora, glumačkih početaka i velike karijere, pada komunizma i Domovinakog rata.

NE BUDITE BRZI NA JEZIKU Ne govorite samo da biste nešto rekli: Situacije u kojima je najbolje držati jezik za zubima

Njegov otac, boreći se za Austriju u Prvom svjetskom ratu, vratio se doma i umro od tuberkuloze. Miše se rodio kao posmrče, nakon očeve smrti. Međutim, nije odrastao u neimaštini. Majka i njegove tete poslije su preuzele hotelčić Sunce pa je mali Miše živio „kao lord“. Završio je gimnaziju u Dubrovniku nakon koje je unovačen u vojsku, dobio je poziv da se javi u Mostar, međutim, on i njegovi prijatelji otišli su u Zagreb.

‘Bricu’ častili i u Beogradu

– Jedne večeri izišli smo na Jelačićev trg, kupili novine, otvorili i čitamo: “Žrtve komunističkog terora u Dubrovniku. Čitamo imena i prezimena. Ubili oca Nikše Miloševića, oca Petra Kačića osudili na 20 godina zatvora”. – Što ćemo sada?! Govori Nikša: Ja idem osvetiti oca! – Jesi li lud, đe ćeš?! – prisjeća se Martinović koji je kao domobran poslan u Varaždinske Toplice. Nakon pada NDH uslijedilo je povlačenje u Austriju, predaja i povratak, križni put.

 | Autor : Pixsell/Privatni album Foto: Pixsell/Privatni album

– Četverored unedogled. Uslijedilo je trčanje kilometrima, bacanje sa sebe svega i samo čuješ pucnjeve... Gledam, kolona se na jednom mjestu prekine, ovi naprijed idu dalje, a ostali ostaju, opet čuješ samo pucnjeve... – kaže Miše Martinović koji je, zajedno s još nekim Dubrovčanima, čudom preživio križni put i došao bos do Sarajeva. Dok su čekali vlak za Dubrovnik, opkolili su ih i strpali u zatvor i mobilizirali u Jugoslavensku armiju te ih poslali na Romaniju.

Budući da je bio pismen, dobio je ponudu od zapovjednika brigade da, ako se upiše u Partiju, može na školovanje u Rusiju. Odbio je. A nakon jedne Stepinčeve okružnice, kojom su u toj istoj brigadi provocirali vojnike Hrvate, Martinović je s još 23 Hrvata optužen i osuđen na 25 godina robije. Žalio se na presudu koja mu je preinačena na osam godina. Zatvorsku kaznu služio je u Zenici gdje je od kulturnih djelatnika formirana grupa za kulturu. Budući da se dogodio raskid između Tita i Staljina, komitet je tražio da „kulturna grupa“ na zatvorskoj pozornici igra „Rusko pitanje“. Tako je Miše Martinović počeo glumiti. Kad nije bilo mjesta u zatvoru, jer su dolazili osuđivani informbirovci, Martinovića i neke druge pustili su iz zatvora. Po dolasku u rodni grad zaposlio se u gradskom građevinskom poduzeću Graditelj. Ali uskoro je dobio direktivu iz gradskog komiteta da ga premještaju u gradsko kazalište na „radno mjesto glumac“, jer mora igrati u kazališnoj predstavi „Rusko pitanje“ zato što je glavni glumac bio ozlijeđen. Tako je Miše počeo svoju veliku glumačku karijeru u Kazalištu Marin Držić. Kao glumac doživio je veliku slavu, posebno nakon emitiranja serije “Naše malo misto”. Iako je od snimanja serije prošlo 50 godina, ona je hrvatskim gledateljima još uvijek pri srcu.

PLJAČKA ZRAČNE LUKE DUBROVNIK S torbom punim novcem osumnjičeni prešli granicu i proslavili ulov u restoranu

Martinović je glumio Bricu Dubrovčanina, Pridsidnika, međutim u pozadini snimanja serije nije bilo baš tako idilično kako se čini. Naime, redatelj Danijel Marušić nije bio baš omiljen režimu, kao ni Karlo Bulić, glumac koji je utjelovio legendarnog Luigija. Između Marušića, Bulića i scenarista Miljenka Smoje, režimskoga čovjeka od glave do pete, stalno je tinjao sukob.

Danijel Marušić bio je najbolji režiser koji je postojao, ali ga nisu trpjeli, bio je Hrvat, to ne spominju uopće. Ja sam dobio ulogu Brice Dubrovčanina, a Karlo Bulić doktora. Dolazi meni Smoje sa ženom i govori protiv mog prijatelja Bulića: “Slušaj, ja neću da on igra doktora, ti to moraš preuzeti.” I ja ih odbijem. “Oprostite, vi ste pisac, vi ste napisali scenarij, a režiser je napravio od toga ne jedan komad, nego seriju. Prema tome, on odlučuje koga će uzeti, nemojte to preda mnom više spominjati.” Onda se, razumiješ, Smoje “najedio” na mene, bio je bog i batina. Zajebali smo ga tako što smo mijenjali tekst, svašta smo napravili po svome. Trebali smo još snimiti nastavak “Našeg malog mista”, ali Smoje nije dopustio – prisjeća se Martinović. Unatoč tome što je u to vrijeme malo tko u Jugoslaviji imao televizor, moć televizije bila je golema.

– Nakon emitiranja serije slučajno sam bio u Beogradu mjesec dana, radio sam nešto jezično, dubrovačku poeziju s njihovim glumcima, za Radio Beograd. Nisam se mogao maknuti ni pet koraka a da mi netko ne viče: “Burazeru, ‘Naše malo misto’, dođi, idemo popiti.” Čudo jedno. A kad bih došao u gostionicu nešto pojesti, nisam stigao platiti. Eto, to je bilo “Naše malo misto” – kaže Martinović koji se prisjetio nekih detalja sa snimanja.

 | Autor : Grgo Jelavić/PIXSELL Foto: Grgo Jelavić/PIXSELL

– Možete misliti kako smo i na koliko mjesta mi snimali “Naše malo misto” u ono vrijeme, ali najviše smo snimali u Starom Gradu na Hvaru. Ima ona luda scena s vatrogascima. Kad smo snimali tu scenu, sve je palo, pumpa nije radila, a spremalo se jugo, široko. Došli mi na snimanje, ali vidim da neki ljudi na koči frigaju srdele. Kakvo snimanje, svi smo otišli na srdele – govori.

Zadnje što je Martinović snimao s prijateljem Danijelom Marušićem je igrano-dokumentarni film o papi Sikstu V., koji je podrijetlom iz Boke. Snimali su 1991. i 1992. u Istri i Padovi. Kao glumac Martinović je upoznao mnoge važne i moćne osobe, ne samo iz svijeta kazališta, filma i televizije nego i iz politike.

– Upoznao sam Tita kad je u posjetu tadašnjoj Jugoslaviji bio grčki kralj i njegova svita. Bio je 10. mjesec, poslije Ljetnih igara, a Tito je htio Grcima prikazati Hamleta na Lovrijencu. Sve smo pripremili i predstava je mogla ići. Počne predstava, počne kiša, svi se sklone, a ostanu samo Tito i grčki kralj. Sjede oni, donijeli im cerade (kabanice, nap. a.) i oni gledaju – prisjeća se Martinović, međutim, kad su zbog kiše pocrkali reflektori, onda su se digli i Tito i grčki kralj... Martinović nema nimalo dobro mišljenje o Titu: – On je kriv za smrt više od pola milijuna Hrvata, a pola milijuna moralo je pobjeći iz zemlje.

obljetnica Prošlo je 40 godina od kako je UNESCO upisao Dubrovnik na popis zaštićenih dobara

Nakon svih uloga Miše Martinović već godinama ne glumi, iako je pokretan, ne izlazi, samostalno se kupa, a njegova je supruga Lidija nepokretna. O njima se brine jedna osoba, a djeca, oboje glumci, Perica i Maro, koriste svaku priliku da iz Zagreba dođu u Dubrovnik.

Turizam ‘ubija’ grad

No koje su Martinoviću uloge najdraže, što je postigao i je li to umjetnost, nakon svega?

Prisjeća se prve predstave, Vojnovićeve “Dubrovačke trilogije” koju je s njim radio Branko Gavella.

– Prvi put radio sam s Gavellom. Na Ljetnim igrama napravio sam jednu sjajnu ulogu Vuka Konavljanina – prisjeća se Martinović velikog Gavelle koji je znao za Martinovićeve velike glumačke mogućnosti, bez obzira na to što nije završio glumu, nego dvije godine prava. Usprkos tome imao je, kako kaže, dug glumački život s milijun suprotnosti u svemu.

– Ne znam kako ni zašto, ali uspio sam doživjeti pravu umjetnost koja se zove kazalište. Ima stvari koje nadilaze sve ono što treba napraviti da bi jedan komad ili jedna uloga došla do svoga najbolje mogućeg interpretativnog načina. Ima tih momenata kada točno znaš da si to nadišao. E, to je ta prava umjetnost, jedan tako zadovoljavajući način kad sam sebe pročitaš pa znaš dokle si došao – objašnjava Martinović koji je sjajno odigrao brojne kazališne uloge. Zadnja uloga koju je odigrao je uloga kneza u “Dubrovačkoj trilogiji”. Najbolje mu, dakako, leže uloge iz djela starih dubrovačkih pisaca, međutim, govor starih Dubrovčana je iščezao.

 | Autor : Privatni arhiv/PIXSELL Foto: Privatni arhiv/PIXSELL

– Nema nikoga s kim bih mogao govoriti starim dubrovačkim idiomom. Stoga sam ja sva djela Marina Držića i Vojnovića akcentuirao (stavio akcente, naglaske, na riječi, nap. a.) da znaju pokoljenja kako smo govorili u to doba u Dubrovniku – otkriva glumac.

Naime, kako umiru Dubrovčani iz jezgre Dubrovnika, tako odumire i njihov govor. Prije je u jezgri grada, u zidinama, živjelo oko 4,5 tisuća Dubrovčana, a sada ih je oko tisuću.

– Nema više djece, grad je pust. Nekretnine se prodaju, bogataši sa svih strana svijeta, Nizozemci, Englezi, Slovenci, kupuju po tri-četiri stana koje zatim iznajmljuju turistima. Njima je važan biznis, a ne dubrovački idiom – dodaje Miše Martinović.

A oni rijetki Dubrovčani koji su odlučili ostati u gradu i ne prodavati svoje nekretnine imaju praktičnih problema – sve je skuplje čak do 30 posto, a kada kupe neku stvar, onda je problem dostava.

Pritvor osumnjičenih za pljačku u Dubrovniku Otac i sin u pritvoru Prijatelj osumnjičenog za pljačku u Dubrovniku: 'Nevin je, u Crnoj Gori nije se slavilo'

Što se to događa s gradom?, pitamo Martinovića.

– Grad?! On se raselio. Danas u Dubrovniku nemate čovjeka s kojim možete razgovarati dubrovačkim idiomom hrvatskoga jezika. Veliki jezikoslovac Bratoljub Klaić, koji je napisao Rječnik stranih riječi i Rječnik hrvatskoga jezika, a koji mu nijesu htjeli izdati jer je tijekom Drugoga svjetskog rata propovijedao hrvatski jezik, mene je zvao da mu kažem dubrovačke akcente. Kad bi on čuo dubrovački govor, naše dužine, muzikalnost govora, riječi koje dobivaju glazbu, bio je oduševljen tim našim idiomom. Ljudi danas pokušavaju naučiti dubrovački idiom, ako je moguće, muče se, ali nije to u njima... – kaže Miše Martinović koji smatra da masovni turizam „ubija“ i grad.

– Otkad se počelo govoriti o turizmu, uvijek je bila dilema – ili ćemo elitni turizam ili ćemo masovni. Ostalo je na ovome – neka dođe što više ljudi. Ali, u Dubrovnik ne može dolaziti ovoliki broj ljudi. Prije dolaska u Dubrovnik treba znati što je Dubrovnik. Kad sam ja bio mlad, dolazili su u Dubrovnik samo ljudi koji su razumjeli i znali povijest, ambijent, napučenost gradskog stanovništva, od najsiromašnijih do najbogatijih, koje je živjelo u gradskim zidinama – zaključio je Miše Martinović.

DIVA CIJELI DAN
Jedan dan u životu beauty novinarke – puno više od pisanja o cipelama
  • Avatar Ironman0105
    Ironman0105:

    Kuzim covjeka. Ni u Zagrebu vise puno ljudi ne govori nasim naglaskom. A dost je 10 sekundi govora da se to skuzi. Neki novi klinci, iz nekih drugih zemalja i gradova.

  • Avatar superhik74
    superhik74:

    E moj Mise, doslo je do promjene strukture stanovnistva i to ne samo u Dubrovniku. Nasi tzv. domoljubi zajedno se srbima iz vojne tvornice Krusik kupuju minobacake granate i u najbpoljoj tradiciji "bratstva i jedinstva" avionima s rijeckog aerodroma snadbjevaju ... prikaži još! ISIL teroriste u Siriji. Nestaje prava Hrvatska...jos par desetljeca i nase ce krajeve naseliti neki drugi ali ce se u medjuvremenu sverceri oruzjem obogatiti i pokupovati sve te napustene stanove u staroj gradsjoj jezgri.

  • Avatar nisamsavrsen
    nisamsavrsen:

    Dok je bio Stari, bilo je ljudi i dubrovačkog idioma. Sad se busamo demokracijom, a izumiremo.