Stoji pred sutkinjom zagrebačkog Kaznenog suda, ozbiljan i pripravan prihvatiti zasluženu presudu. Štoviše, blaga kazna ili, ne daj Bože, uvjetna kazna, zapečatila bi sve dosadašnje sumnje o pravednosti sustava od kojega sada očekuje pravorijek na koji se neće morati žaliti i koji će mu širom otvoriti vrata novog životnog poglavlja. I dok netremice gleda u čvrsto stisnute sutkinjine usnice, nestrpljiv poput ovisnika koji je posljednji novčić uložio u bijeli paketić hrleći u skvotersku intimu kako bi dušu iz izdaha nakratko vratio u izmučeno tijelo, pred Igorovim očima palucaju prizori i lica u kaleidoskopskom šarenilu proživljenih spirala.
Sve je počelo kao uvertira što obećava dosmrtno razdoblje blagostanja i ostvarenje najvažnijih osobnih i karijernih planova. Neokrznut se vratio iz rata i odmah je, na prvom kvartovskom tulumu upriličenom u povodu njegova dvadesetpetog rođendana, stimuliran votkom i vojničkom usahlošću pronašao ljubav kakva se ne odbacuje i kakva neizbirljiva čovjeka pravocrtno vodi pred oltar ili matičara. I tako su se Igor i Mateja pola godine kasnije zavjetovali na vjernost i ostale prigodničarske koordinate što se uklapaju u izdišuće relikte onovremenog poimanja zajedništva i romantičarskih projekcija privlačnosti kao granitnog temelja na kojemu se ziđe ljubavna besmrtnost.
– Jasno vam je da je vaš slučaj neobičan i da mi nije lako donijeti presudu? – prene sutkinja Igora.
– Je – provlačeći prste kroz kosu odgovori.
– Hmmm... – sutkinja ga odmjeri i skrene pogled k prozoru, a Igor se mislima vrati u prekinutu šetnju događajima koji su prethodili današnjem, posljednjem ročištu njegove kriminalne drame.
Posao u koji je samostalno krenuo uz skromnu potporu neimućnih roditelja širio se brže i plodonosnije od obitelji. Mateja je nepokolebljivo povukla crtu nakon dva, u kratkom razmaku rođena dječaka i tu je bio kraj Igorovih snova o barem još jednom pokušaju stvaranja djevojčice koja bi mu donijela ispunjenje i kulminaciju očinske radosti. Naoko se pomirio s činjenicom da ga ta vrsta zadovoljstva mora mimoići, a i sa sve češćim Matejinim odbijanjem i fingirane oplodnje za kojom je svakodnevno vapio obećavajući da će paziti, da neće svršiti u nju, da će poštovati njeno žensko dostojanstvo i odluku da više nikada neće zatrudnjeti. Nikada više, pazi ti to!
– Gospodine Resnik, kajete li se? – štrecne ga sutkinjino pitanje dok je u sebi ludio osjećajući kako mu se u kutu oka vrca prokleta, izdajnička suza.
– Časna sutkinjo, ne! – hrabro i dostojanstveno odgovori, a bez iole prkosa u intonaciji ili možebitnom dešifriranju odrješitog nijekanja. Pažljivom slušaču, a to je svakako usredotočena sutkinja bila, jedino se mogla ukazati osuđenikova ponositost kao krajnje uporište skrhanika kojim svoju nezavidnu poziciju pretvara u prizorište prihvatljive samoobmane.
– Pa što da ja radim s vama, pobogu, Resniče!?
– Niš'.
Kao "ništa" što mu je u naletu globalne recesije zamijenilo dotadašnje sve. Posao je najednom stao, stalni kupci prestali su naručivati njegovu robu, dugovi su ubrzo pretekli izdašne, a sve do tada podnošljive rate kredita. U pomalo neprirodnoj ulozi poslodavca-skrbnika zatekla ga je kriza i namjesto da smjesta zatvori pogon i otpusti radnike, Igor je nastavio s radom isplaćujući plaće misleći na radničke sudbine, a zanemarujući vlastitu. Možda bi njegova filantropija manje koštala i vjerojatno bi se s vremenom izvukao iz gabule da ga obrat u vlastitu domu nije dotukao. Kada je banka povukla pitanje zaloga polovice kuće radi naplate zaostalih rata, Mateja ga je dočekala na vratima s ugovorom o sporazumnoj rastavi. I tu nije bilo milosti ni sažaljenja. Kao da je sve iz prošlosti bilo posloženo da se u ovom času rastvori u neskrivena značenja, u njegovu ljubav predodređenu na propast. Založena polovica vrijedne kuće bila je njegova, a Matejinu nisu dirali odredivši da bude krajnji osigurač za sigurnost ako posao krene po zlu. Što su odredili, Mateja je sada hladno pobila. Umjesto uzaludne borbe po sudovima za dokazivanje bračne stečevine, Igor je izabrao kofer na kotačiće, ulicu i put do kuma, dok se ne snađe.
– Slušate li vi? Kamo ste odlutali? – iz prebiranja po otpacima svijesti, iz te rasklimane kante na čijem dnu kloparaju propusti i stranputice glas stvarnosti sunovrati Igora u sudnicu, na mjesto suočenja s mjerom koja će odrediti format njegove bliske stvarnosti.
– Slušam, kako ne bih slušao – gotovo radosno odvrati Igor.
– Vraga vi slušate. Vama je, čini mi se, posve svejedno za vlastitu sudbinu. Varam li se? – blagonaklonim glasom nastavi sutkinja netremice zureći u Igorovu pojavu koja se iz pogurenosti vinula u ponositu stamenost što je ovladala prostorom nadvisujući otužni karakter sudbene neizvjesnosti.
– Pa... Stalo mi je, itekako mi je stalo, časna sutkinjo.
Snalaženje kod kuma trajalo je koliko i gostoprimstvo mrzovoljne domaćice; šest nespokojnih noći Igor je proveo na kutnoj garnituri u dnevnom boravku, sedmu nije. Kuma je kumu u kuhinji ispod glasa, a opet dovoljno artikulirano da je i Igor u susjednoj prostoriji čuje, davala uputstva kako doskitalom sustanaru objasniti da je i sućut potrošivo stanje te ulazna vrata imaju funkciju i izlaznih. Nije da se kum predavao bez borbe, nije da nije pružao otpor koristeći argument "on mene nikada ne bi izbacio" kao teško osporavajuću činjenicu, no kumina neumoljivost uzrokovana uskraćenim komforom pobjeđivala je i Igoru nije bilo druge nego da prekine to mučno nadglasavanje. Bez riječi ušao je u kuhinju, umilno pogledao sukobljenike, tugaljivo se nasmiješio i sklopio ruke. Zatim se povukao u sobu trpajući ono malo najosobnijih stvari u kofer dok je kum obigravao oko njega tražeći pravu riječ. Igor je stavio kažiprst na usta, zagrlio kuma, povukao kofer kao tešku volovsku zapregu i izašao. Na ulicu, u novi život, u nespokoj.
Sljedećih mjeseci posve se predao beskućničkoj kolotečini: spavanje po kolodvorima i u rijetko otvorenim vežama, hranjenje u pučkoj kuhinji i žicanje svedeno na namirivanje nikotinskih potreba. I kada je zamalo potrošio zalihu ponosa pretvarajući se u lutajućeg izgubljenika, u njemu je proradio uspavani crv noseći ga prema Vrbiku, gdje je Mateja novcem isplaćenim za "njezinu" polovicu kuće kupila novi stan. Našao je skrovito mjesto nasuprot ulazu u zgradu i čekao. Htio je vidjeti svoje dječake, a dočekao je prizor koji mu je odredio put u sudnicu. Mateja, koja je svečano i nepokolebljivo rekla "nikad više", izlazila je iz haustora s trbuhom velikim kao Kožarićevo sunce držeći za ruku besprizornog lika.
– Budući da se ne kajete, a opet uzevši u obzir priznanje, vašu besprijekornu prošlost pa i sudjelovanje u Domovinskom ratu, donijela sam presudu. Osuđujem vas na bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju od godine dana u kaznionici otvorenog tipa s dodatnih tri godine uvjetno...
Igor je na jedvite jade susprezao osmijeh. Pakleni plan nije bio uzaludan. Zbogom beskućništvo, dobar dan ponosu. Upravo takav epilog je stajao u njegovu scenariju kada je istu večer, nakon što je ugledao Mateju u Vrbiku, na početku Gajeve porazbijao izloge i potom mirno čekao dolazak policije maštajući o tri dnevna obroka, grijanoj sobi i stolu za kojim će pišući jebeno dobar roman pobrisati tugu i sram s dva dječačka lica.
