Ljubavnici
Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
Komentari 5
Sklamprtani blijedunjavi mini plagijat o Loliti svjetlu mojeg života, ognju mojih prepona, jeziku niz nepce i ostalo bulažnjenje Humper-Humpertovo.
Pa dokle, dokle ćete nas maltretirati uradcima nedostojnim srednjoškolskih zadaćnica na neku temu? Dokle? Pa neka autor piše romane, kratke priče i radiodrame. I neka je jedan je od naših najpoznatijih autora kratkih priča (je li zaista i tko too imenom i prezimenom zaista tvrdi?). Neka je i zapažen (gdje, kada, od koga?) s knjigom kratkih proza “Sveti bunar” (1972.) i neka posebice poklanja pažnju stilu (ajoj...) koristeči riječi i izraze koji su svakodnevni, često izbjegavajući pridjeve, svjestan kako oni slabe snagu slike i emocije... Bože blagi! pa svaka mu čast na jednostavnosti, nepretencioznosti i suzdržanosti u izražavanju, posebno kada u svojim prozama obrađuje Domovinski rat i neka je svoje čitatelje, ma koji su to, osvojio knjigom “Moj tata spava s anđelima” pa mu zato treba jelte, čestitati na priči “Oporuka” (1972.) koja ušla je u nekoliko antologija hrvatske proze. Ali... Ova je priča loša, ono -- baš loša i dokle ćete nas maltretirati tim i sličnim tekstovima? Ima li ovo kraja...
Daleko je ovo štivo od Hrvatskog boga Marsa,ali nije tako ni loše. Ima glavu i rep.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Autor se potrudio.