Jučer, u točno 15 sati, na Trgu žrtava fašizma brojni prolaznici koji su, žureći se tko zna kamo, obilazili Meštrovićev paviljon, putem su zastajali i začuđeno gledali u vis. Na sam vrh doma HDLU – popularno zvane Džamije, uspinjala se žena – gola golcata. Na kupoli je zatim stajala pola sata, okrećući se pritom oko svoje osi. Bila je to višestruko nagrađivana mlada umjetnica, kiparica i performerica Nina Kamenjarin koja je u hommageu legendarnom Tomislavu Gotovcu ponovila njegov poznati performans “Straža na Rajni”. Svoju verziju Kamenjarin je izvela u sklopu projekta “Budućnost političkog performansa” kojim udruga Domino i Institut Tomislav Gotovac nizom događanja i performansa obilježavaju hrvatsko predsjedanje Europskom unijom.
– Hommage Tomislavu Gotovcu odraz je mojih autorskih i životnih prioriteta i stajališta, a ujedno mi je i velika čast. Čini mi se da za njega znam oduvijek, a konkretni performans na kojega se referiram svojom izvedbom upoznala sam kao mlada studentica – otkrila nam je umjetnica prije uspona na kupolu džamije.
Godine 1994., taj je doajen hrvatskog performansa, naime, gol stajao na vrhu zgrade, licem okrenut istoku, tijela u “klasičnom stavu kontraposta, čvrsto oslonjena na kupolu zgrade, ali istovremeno spremna za pokret”.
Budi mirna, domovino
Za naziv – “Straža na Rajni” – inspirirao je Gotovca navodno istoimeni američki film s Bette Davis u glavnoj ulozi, no on pak dolazi od njemačke domoljubne pjesme iz 19. stoljeća, spjevane u razdobljima sukoba Njemačke i Francuske.
“Voljena domovino, budi mirna, linija stoji i snaži stražu, stražu na Rajni” glase stihovi, koji su danas jednako aktualni kao što su bili i sredinom 19. stoljeća ili te 1994. godine. Danas, kada se iz rijeka na našim granicama sve češće i češće izvlače mrtva tijela nesretnih migranata, a “utvrda Europa”, ponovno se nakon stoljeća i stoljeća tijekom kojih smo joj služili kao prva crta obrane od “hordi s istoka”, oslanja na nas da “držimo stražu”. I kako li je samo držimo, tu stražu nad Rajnom, simboličkim srcem Europske unije, od navale promrzlih, gladnih i osiromašenih. I dok se u najavi njene izvedbe postavilo pitanje odakle zapravo vreba opasnost i trebamo li se ipak čuvati svojih, Kamenjarin se ipak ne pita tko su ti “svoji” ili “oni drugi”.
– Nisam pobornik svojatanja, nego pažnje, zaštite, čuvanja. Mislim da je bitno da se na važna pitanja ukaže i da se ona otvore, poput razmišljanja i djelovanja prema boljem, za Vas i Nas kao ljudska bića. U svom obraćanju sam možda samo malo više zabrinuta za mlade ljude koji su ucijenjeni različitim imperativima u trenutku kada se formira njihov odnos prema životu – objasnila je.
Pognuta glava umjesto junačenja
Upravo zato, Kamenjarin jučer nije stajala u junačkom Gotovčevu položaju, već pognute glave, gledajući u vlastita stopala, polagano se okrećući, propitujući, kaže nam, otvorenost naspram zatvorenosti u današnjem trenutku.
– Svjedoci smo ukidanja prava na svim frontama, a na to se izravno nadovezuje problem migracija – imigracija i emigracija danas, koje su svjesno prisilne ili nesvjesno prisilne. U svakom slučaju osjećaj prisile se ponavlja, a svijest o tome nije dovoljno prisutna. A i sama ta činjenica da sam sada ja ta koja “čuva granice” pogledom, kao žena, dodatno mijenja kontekst performansa i otvara dodatna pitanja koja želim izazvati. U fizičkom stavu mog tijela sadržan je stav prema današnjem trenutku, kao što je onda bio Tomov – kazala je umjetnica. Još je jedna velika razlika između Tomova i njena performansa, istaknula je i to da ga ona izvodi iz stajališta žene. Dotiče se tako i pitanja granica generalno, ali i pitanja nagog tijela muškarca ili žene u mediju performansa.
– Golo tijelo je snažno kao medij i metafora; ako ga rad, točnije ideja izvedbe u kontekstu zahtijeva – onda je nužno, a u ovom referiranju na performans Toma Gotovca je, rekla bih, temeljno. A što se tiče stajanja na tolikoj visini, imam osjećaj prirodnog straha, no ujedno i slobode – zaključila je.
Da? Zbog slobode migranata? Pa otvori im svoje "dlakave dveri", o umjetnice pognute glave.