Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Glazba

Domovina možda jest izlizan pojam, ali i dalje podrazumijeva neke univerzalno plemenite stvari

Upravo je izašla "Domovina", četvrti album zagrebačke glazbene skupine Mayales čiju okosnoci čini jak autorski trio u sastavu Petar Beluhan, Vladimir Mirčeta i Luka Geček.
27. travnja 2021. u 12:38 0 komentara 209 prikaza
Pogledajte galeriju 1/7

Malo je ovih dana dobrih vijesti, no jedna od njih novi je album Mayalesa. U akceleraciji od svega četiri i pol godine između drugog i trećeg njihova albuma, krivulja je svojedobno dala naslutiti da bismo njihov novi album trebali slušati za dvije godine. S manjim odstupanjem to se i obistinilo pa je nakon “Simbola za sunce” iz 2018. upravo izašao i četvrti njihov uradak “Domovina”. Sjajan je, zahtjevan, avangardan, valja ga slušati i o njemu pisati. A budući da su ova pandemijska vremena reducirala sve, reducirala su i broj sugovornika u ovom intervjuu. Tako Mayalesi Vladimir Mirčeta i Luka Geček drže frontu na drugoj strani, dok ih uz zgodnu uvodnu opasku zastupa frontmen benda Petar Beluhan pa kaže: “Bilo bi zanimljivo čuti i njihova razmišljanja, tim više što smo nas trojica prilično različiti ljudi. Ali, naši su albumi naš konsenzus.”

Dalibor Grubačević Mala noćna filmska muzika s Ljetne pozornice Tuškanac

Materijal je najblaže rečeno lijep, bajkovit, kao da vodi ipak nekom sretnom kraju. Nagoviještate li njime neka bolja vremena?

Lijepo je čuti da ostavljamo takav dojam. Mi ne možemo biti objektivni. Vjerojatno ne govorim u ime baš svake pjesme, ali generalno mislim da ne nagoviještamo koliko priželjkujemo bolja vremena.

Ima na njemu zanimljivih suradnji, ali i evidentnih utjecaja. Griješim li ako čujem Oasis, pa i Radiohead, a od Beatlesa je teško pobjeći?

Vjerujem da bismo Vlado, Luka i ja cijeli ovaj intervju mogli nabrajati neka druga imena i utjecaje. Ova tri nabrojena sigurno nisu naše prve asocijacije i referencije, no čuli smo ih već iz usta dobrih ljudi pa vjerujemo da tako asociramo ljude. Mi smo se, svatko za sebe, naslušali svakojake glazbe. Ima tu i bizarnih i nepoznatih bendova, ali nikada nismo direktno nekoga reciklirali. U glazbi je već sve odavno odsvirano, očigledno je nemoguće pobjeći od ovih ili onih asocijacija. Čudi me samo da se ne spominju neka druga imena koja su kudikamo bliskija s našom glazbom. Bila je u studiju jedna zanimljiva situacija. Kada sam donio demo pjesme “Vilo od postelja”, Jura Ferina, Pavle Miholjević i Vlado Mirčeta odmah su primijetili da ih uvod asocira na nešto poznato. OK, ajmo jedan po jedan: o kojoj se pjesmi konkretno radi? Od njih trojice svatko je rekao neku drugu pjesmu. Ako se ne varam, spominjali su Bowieja, Becka i TBF.

Zvuk je bogat, otvori raskošni, na mahove podsjeća na filmsku glazbu. Je li to potencijalni smjer u kojem biste se također voljeli okušati?

Nadam se. Slika i ton u kombinaciji, to je čudo. Vrlo izazovan format. Drago mi je ako se osjeti “filmičnost” u našoj glazbi. To je veliki kompliment.

Coco Mosquito Zabavnom glazbom nekoć su se bavili talentirani i školovani intelektualci. Danas je to rijetkost

U kakvoj je atmosferi, s obzirom na pandemiju, album nastajao?

Album je većim djelom definiran puno prije pandemije. Tijekom fatalne 2020. mi smo se najviše bavili “presviravanjem dema” u studiju, ispočetka snimali dionice koje su osmišljene puno prije. Negativne, stresne misli, kao posljedica ovog povijesno nevjerojatnog razdoblja, sigurno su suptilno utkane u našu kreaciju, ali to će otkrivati neko deseto slušanje albuma. Dvije-tri pjesme nastale su baš u korona/potres periodu, ali se direktno ne bave tim zlom koliko općim stanjem duha pojedinca u kontekstu okoline. Pjesma “Koliko je stvari ostalo”, duet s Aljošom Šerićem, dugo se vodila pod radnim naslovom “COVID-22”. Nju je Vlado započeo tijekom jednog od prvih lockdowna, zatočen u Petrinji kod ženinih roditelja. Pavle je u jednom trenutku tražio da se to ime promijeni jer ne želi takva “virus-imena” unositi u kompjutor. Predložio sam novi naslov “Još nam mladosti daj” – da bi svi u glas viknuli kako je ipak bolje “COVID-22”.

Hoćete li album izdati i na vinilu? Kao da priziva nesavršenu mrvicu savršenosti vinilnog zvuka.

Bilo bi lijepo, ali tu još uvijek ne postoji računica, nažalost. Polako, bit će vremena za sve. Razumjet će svi kad kažem da sada treba skresati ambicije na one realne i održive. Isto tako, ako želimo doprijeti do što više slušatelja, treba se koncentrirati i na nove alate koje nude digitalni servisi. Navodno se i tamo može postići zanimljiva komunikacija.

Na coverima ranijih albuma surađivali ste s Daliborom Barićem koji je ove godine bio i u utrci za Oscara. Na ovom albumu to je sjajni slikar Vice Tomasović. Kako ste kliknuli?

S Vicom se još nismo imali čast vidjeti uživo. On je čovik s juga, neopisivo drag i susretljiv. Prije nekih godinu dana naletio sam na članak u kojem sam prvi put vidio Vicine radove i ostao paf! Drugi dan nabavio sam mail adresu i pitao čovjeka za suradnju. Odmah je odgovorio i rekao da je respekt obostran te mi poslao nekoliko radova da ih slobodno koristim za vizualizaciju budućeg covera. Milina, sve je odmah kliknulo, počelo otvarati konceptualnu sliku cijelog albuma… Vice je iznimno talentiran, prepun ideja. Toplo preporučujem posjet njegovoj internetskoj stranici.

Sam naslov albuma “Domovina” implicira da je blago angažiran. Jeste li svjesno odabrali taj novi smjer ili je stigao neplanirano, iz okoline, poput novog normalnog?

Angažiranost je relativan pojam. Mi nikada nismo bili angažirani na način kako se to najčešće podrazumijeva. Svakako nosimo neku poruku koja korespondira s vremenom u kojem živimo.

Spomen domovine neminovno asocira na domoljublje. Smatrate li se domoljubima i što je za vas domoljublje? Ta u biti plemenita riječ kod nas je poprimila potpuno pogrešno značenje.

Mislim da si sama sve rekla. Kao i mnogi drugi plemeniti pojmovi, s vremenom su poprimili potpuno negativne konotacije, postali omraženi u određenom krugu, izlizani, prostituirani – no oni i dalje podrazumijevaju neke univerzalno plemenite stvari. A mi, kao što volimo “čupati” iz beskonačnog bunara glazbene baštine, tako valjda volimo i izraubanim pojmovima osvježiti vrijednost. Mi smo vintage ekipa. Kako bilo, neka slušatelj sam pronađe svoje objašnjenje. Neke stvari naprosto nije dobro demistificirati.

Vjerujete li da umjetnost, time i glazba doista može utjecati na društvene promjene?

S Cokijem (Coco Mosquito) puno smo filozofirali o tome, dakako i s drugim kolegama koji intenzivno promišljaju tu važnu temu. Nekako se posljednjih desetljeća stječe dojam da je umjetnost bespovratno izgubila ne samo dah već i bitku. Čini mi se da se osobno još nisam posve predao, ali sve teže odolijevam argumentima koje mi bliski ljudi govore. Na kraju krajeva, Vlado i ja doista puno razgovaramo o tome, razbijamo glavu, gubimo smisao, padamo u bedove, ali znate što je zanimljivo? Uvijek nas potreba za stvaranjem, muziciranjem, komponiranjem vrati tu gdje volimo biti. Ako nas dvojica i dalje imamo potrebu za stvaranjem, pretpostavljam da i slušatelj ima potrebu za zadovoljenjem svojih snova. Problem je “samo” to što tu sad konkuriraju mnoge industrije zabave koje se guraju u onih malo sati koje čovjek dnevno odvoji za sebe.

Pjesma “Stop” zaziva: “Mila majko, laži nas, stisni usta u ne znam, gledaj u pod, sve nam je mol, a ispod dura je bezdan.” Znači, tako je?

Nadam se da nije! Kad smo Vlado, Nikola Jagrović i ja stvarali tu pjesmu, okruženi kojekakvim narodnim glazbalima, sigurno nismo imali tako teške ideje za tekst.

Koji je vaš osobni način odupiranja općoj vladavini laži koja nas okružuje?

Laži, površnosti, manipulaciji… Vjerojatno to da se držiš nekih “old school” vrijednosti i inspiraciju čupaš iz promišljenih dubina samoga sebe – daleko od trendova, strke i frke, populizma… ma što ja znam, što si uopće umišljam filozofirati o tome. Sve su to stvari veće od nas samih. Ponekad doista mislim da nas čuvaju i vode neki dobri anđeli. Ja si to tako znam objasniti, pa sad... tko zna što je na stvari. Uglavnom, tu negdje dolazimo do ključa koji djelomično odgonetava čime se bave moji tekstovi.

 | Autor :

Kako tumačite to što se kod nas riječima aktivizam i aktivisti, pritom ne nazivam vas aktivistima, često pridaje negativan prizvuk, a osobito to čine političari?

Probat ću zauzeti malo širu perspektivu, pri tome prvo političarima oduzeti bilo kakvu drugu važnost osim kao izabranicima većine. Oni su u ovoj temi najmanje bitni. Generalno mislim da se događaju tektonske promjene u društvenoj svijesti i da se posljednjih nekoliko desetljeća potpuno redefiniraju stvari koje smo uzimali zdravo za gotovo u 20. stoljeću. I mislim da smo još miljama udaljeni od konačnih konsenzusa po toliko fundamentalnih tema. U takvoj konstelaciji razumljivo je da aktivizam često djeluje kao obijesno čačkanje mečke, svojevrsno pionirsko istraživanje podložno nevjerici i propitivanju, pa tako i osudama. Pri tome ne stajem na stranu ni jednih ni drugih, ja naprosto ne znam što je zdravorazumsko i održivo rješenje u ovom kompleksnom svijetu, što je legitimno propitivati, što je provokacija, a što put ka društvenom progresu. Štoviše, i sâm sam u neopisivim dilemama. No u svom tom previranju “kamo naša civilizacija ide”, otvaranje svih tih Pandorinih kutija, dakle aktivizam, sigurno ubrzava put prema nekoj društvenoj katarzi, generalnom resetu koji nam očigledno treba.

Imate li optimističnu ideju kada biste album mogli predstaviti i koncertno?

Puno je problema u vezi s tim pitanjem, na kraju krajeva i svim kolegama ovog svijeta koji pokušavaju vratiti stvari ondje gdje smo navikli. Vlado, Luka, Pavle, Jura i ja aktivno se bavimo problemima da vratimo Mayales u live mode. Dugo smo u dilemi koliko to ima smisla – i na kraju smo se prepustili instinktu koji vrišti da bi muzicirao. Rekli smo, hajdemo riskirati, hajdemo na vjetrenjače, hajdemo se prepustiti općoj neizvjesnosti, pripremiti se za neku prvu fazu… pa vidjeti dokle ćemo dogurati. Dakle, spremamo se za nastupe, bez obzira na to što se još pouzdano ne zna hoće li se uopće moći nastupati, pa makar i pred pedeset ljudi. Dakako, nemamo uvjete o kojima maštamo, riskiramo da nam promocije, osobito u toj prvoj fazi, ispadnu krnje, ali nekako vjerujem da će ono malo publike koja se propušta prepoznati našu iskrenost i trud… bože pomozi!

Može li online glazba zamijeniti koncerte uživo?

Iskreno se nadam da ne može.

Ekonomske posljedice koronakrize nesagledive su, privrede su posrnule, turizam je zbrisan s globalne mape, a možda je baš glazbena industrija doživjela najteži udarac... Kako ste se vi prilagodili novim okolnostima i tome što vam je praktički “oduzeto” pravo da svirate?

Pažljivo bilježim mijene društva, osobito ove potresno-pandemijske. Dominiraju crne i nedorečene misli. No tek neki dan sam imao ukazanja koja su nadišla sva prethodna. Učinilo mi se da je sva ova patnja tek mačji kašalj u usporedbi s onim što bi tek moglo nastupiti. Naime, vidio sam neke prve manifestacije onoga što zovemo “istinsko pucanje društva” – i ostao sam bez daha! Nadam se da će to ostati u sferi horor-filmova. Pravo na sviranje, umjetničko izražavanje, tek je jedno u nizu prava koja su silom prilika oduzeta društvu, čovjeku. Nesaglediv je to niz, pa time i vjerojatne posljedice. Ali bio bih kudikamo optimističniji kada bi se stvari, problemi, zauvijek vratili u ruke stručnima, znanstveno potkovanima i kada bi se koncentracija većine preusmjerila na važnost obrazovanja. U tom kontekstu posljedice koje proživljavaju članovi Mayalesa prilično su nebitne. Za sada se one svode “tek” na blage bedove i melankoliju, poneki neplaćeni račun i kroničnu zabrinutost.

Jeste li zadovoljni mjerama koje je Vlada poduzela za pomoć glazbenoj industriji?

Mogu govoriti samo u svoje ime. Osobno živim isključivo od svoje autorske glazbe. To je život pristojnog klošarenja, ali ne žalim se, dapače. Osim toga, moj pravni status je kaotičan, koliko i sistem koji mi treba pomoći da se to promijeni. Nisam jedini, mnogo je onih koji nisu ni blizu mojeg statusa, mislim na dokazane umjetnike kojima je samo još gore. Mnogi od nas ne znaju ni ispuniti službene formulare za pomoć, a još više nas nema ni formalne dokaze za sve ono što se tamo traži. Možete li zamisliti taj očaj, nemoć? Naravno, većina je otišla “kopati krumpir” i prije nego što nam je javnost to cinično poručila. Neki od najboljih hrvatskih bubnjara, ton-majstora, plesača, basista, kompozitora, zamijenili su svoje kofere s onima na kojima piše Bolt i Wolt, rade negdje na crno u kojekakvim skladištima. Ono što je najbolje u toj priči – nije baš da čujem jadikovke. Ne znam točno je li preko ZAMP-a ili Hrvatske glazbene unije, ja sam u proteklih godinu dana sveukupno dobio nestvarnih 16.000 kuna pomoći. Ne znam je li to državni novac, europski, Vladin – u svakom slučaju to su doprinosi nas građana koji plaćamo svoje dadžbine. Želim reći da nisam u poziciji nikoga kritizirati. Zahvalan sam, iako i posramljen – jer do sada nisam bio primoran tražiti ičiju pomoć. Zadnjih tridesetak godina ponosno sam živio od svoje glazbe.

Kakav je vaš stav u vezi s usvajanjem europske Direktive o autorskom i srodnim pravima koja bi trebala regulirati odnose na jedinstvenom digitalnom tržištu?

Uvijek sam se nadao da umjetnik ne treba razmišljati o stvarima poput ovih i sličnih. Ali treba, jebiga! No to je toliko kompleksno pitanje da se doista ne usudim trošiti eter svojim razmišljanjima – iako se smatram poprilično upućenim u mnoge detalje i jedne i druge strane. Mayalesova je pozicija iznimno nezahvalna s obzirom na to da naša kreacija još uvijek više košta nego što zarađuje. Još uvijek iskazujem relativno povjerenje u institucije koje nas zastupaju. Možda i nemamo drugog izbora.

novi hit rock legendi Jagger u novoj pjesmi o koroni: "Pucam se cjepivom, Bill Gates mi je u krvi"

Slažete li se s izjavom Ramba Amadeusa: “Popularna kultura ovisi isključivo o politici koja direktno kontrolira kulturu i medije i nameće kriterije. Podsjećam da su svi velikani naše estrade stasali, razvili se i nametnuli u SFRJ, gdje su vladali drukčiji kriteriji i u kulturi i u medijima. Danas, da počinju, po ovim kriterijima koji vladaju, vjerojatno bi ostali anonimusi, baš kao i ja.”

Svi znamo da je Rambo – car, al’ neka mi car ne zamjeri ako mu malko nadopunim misao iz prve rečenice: popularna kultura ovisi o TRŽIŠNOJ politici. Sve ostalo drži vodu.

Da možete, u koje prošlo vrijeme biste se vratili i u njemu proživjeli ostatak života?

Po svemu sudeći, ispada da bih trebao zaokružiti ono razdoblje 60-ih i 70-ih, kad je svijest procvjetala, javile se fenomenalne umjetničke misli i djela, svi su savršeno odjeveni, dobacili smo čovjeka na Mjesec… No ja bih se ipak najradije vratio u svoje dvadesete i tridesete, u kojima sam objektivno i zaglavio.

Da se vratimo albumu, kao i kod ranijih, i ovom novom može se pripisati epitet “psihodeličan”, iako meni je draže “avangardan”. Tu dolazimo do pitanja kome je namijenjena ta vaša ozbiljno promišljena glazba? Poznato je da uživate ugled među manjinom, no za 90 posto Hrvata, kako ste sami jednom slikovito kazali, vi ste jazz...

Nameće se neki klišeiziran odgovor kako bi glazba prvenstveno trebala biti namijenjena samim autorima – pa kome se svidi, jer sve drugo je čisto kalkulantstvo. Mi doista radimo našu glazbu prvenstveno da se dopadne nama samima. Međutim, jednom kada se album završi, razumljivo je postaviti pitanje – tko bi ovo mogao slušati? Pa valjda oni koji briju isto kao i mi! Ja sam donedavno mislio da se ne razlikujem bitno od nezanemarivo velike gomile koja sluša sličnu glazbu, uživa u istim filmovima, sličnoj estetici, filozofskoj misli, navija za Barcelonu… pa eto, prevario sam se. To je bilo bolno otrežnjenje. Pa ipak, sretan sam što sam i dalje okružen ljudima zbog kojih mogu živjeti u prividu da cijeli svijet razmišlja isto. Valjda zato nemam profil ni na jednoj društvenoj mreži.

Je li sljedeći album onda ipak na engleskom jeziku u smislu širenja tržišta i potražnje?

Brijem da ne. Dovoljno je tržišta unutar Rambove SFRJ, ako nas primitivizam prethodno ne pojede.

Pandemija trajno mijenja naše ponašanje, odnose, navike. Što ste za njezina trajanja otkrili kod sebe i to možda utkali i u nove stvari?

Teška, kompleksna tema. Još je nisam dokraja sagledao ni unutar vlastitih dnevnika. Ovako brzinski: nedostaju mi zagrljaji s ljudima, ipak mi nedostaju javna okupljanja – a mislio sam da sam ih se zasitio, nedostaje mi otvorena granica prema Sloveniji i Austriji.

Postoji li neka prekretnica na kojoj ste počeli revidirati vlastite stavove i poglede?

O da! Ne sjećam se precizno svih ključnih predavanja, albuma, naslova knjiga i dokumentaraca, ali pouzdano znam da se prekretnica sakrila unutar one povijesne trinaestogodišnje apstinencije Mayalesa u mojim tridesetima.

Pop Not Pop (Songs For New Europe 1985-1989) alternativna scena Bilo je 80-ih godina u Zagrebu i jogurta i vraški zanimljive nove glazbe

Od osnivanja Mayalesa u bendu je porastao i broj djece. Kako se ona nose s pandemijskim vremenom, a od čega vi kao roditelji strahujete jer nećete ih ostaviti u bajnom svijetu?

Nisam imao problema govoriti o našoj djeci prilikom bilo kojeg intervjua, štoviše. U međuvremenu se dogodilo toliko toga da je ranjivost djece postala moja noćna mora – zbog koje se odjednom teško upuštam u priču o djeci generalno. Zbog toga su ova vremena, barem ako se mene pita, iznimno… sjebana!

Kako gledate na podizanje novih granica i zatvaranje država unutar Europske unije zbog pandemije? Na ozbiljnom smo testu.

…kao i toliko drugih vrijednosti. Sve je na kušnji. Sretan sam da smo još uvijek u tom nekom društvu, kulturnom krugu, ali ponavljam, osjećam se toliko malen da o tome dajem ikakve komentare. Doista bih se zadržao na svojoj livadi, na svojim pajdašima i gledao kako da lokalno napravim najbolje što mogu. Neka bolja budućnost sagledava i valorizira ono što sadašnjost možda ne može. Nazovite me umišljenim, ali ja sam se prepoznao u misiji da lokalno pokušavam prenositi edukaciju koja je meni dana.

Kako ste preživjeli i doživjeli potrese?

Za mene je potres bio materijalizacija svih demona i zla koje sam “izračunao” u svojim kasnim tridesetima. Potres, rat, požar, pandemija, ili sve to skupa… nekako sam to naslućivao godinama unazad. Možda sam paranoik. Nadam se samo da su potres i pandemija, a da ne govorim o prirodnim katastrofama, neka konačna katarza, da će se svijet spasiti.

Bilo je tu i dirljivih trenutaka ljudske empatije, pomoći i suradnje. Je li vam to barem malo vratilo vjeru u ljude? Ili je u biti nikada niste ni izgubili?

“Domovina” će biti uspješan album ako barem stotinjak ljudi prepozna da se na njemu nalaze male glazbene zahvale ili bar prateća glazba takvim manifestacijama ljudskog duha. Ja cijelo vrijeme strepim da te vrijednosti ne odumru. Vjerujem da i “Simbol za sunce” spada u te i takve albume.

Što je dobro, osim vašeg albuma, proizašlo u ovoj pandemiji?

Ponovno ću zvučati poput izraubanih parola na koje više nitko ne obraća pažnju, ali si ne mogu pomoći. Mislim da se počela buditi neka kolektivna svijest, no pitam se koliko je te svijesti, mudrosti i duha objektivno ostalo u čovječanstvu. Imamo li koncentracije i mentalnog potencijala potegnuti do sveopćeg reseta, promjene paradigme, navika, komocije. Pitam se samo je li prekasno?

otvoreno pismo premijeru Glazbene zvijezde pobunile se protiv streaming platformi

Vjerujete li da ćemo uskoro živjeti kao prije i odlaziti na koncerte na kojima se nekoliko tisuća ljudi, dok vi pjevate, grli u gomili ili nam slijede nastupi poput nedavnog pandemijskog The Flaming Lipsa na kojem su ljudi u publici bili svatko u svojoj plastičnoj prozirnoj lopti?

Isuse bože, zamislite da nam je to budućnost koju ostavljamo našoj djeci! Neeeeee.

Što je istina, a što mit?
Treba li nam baš 8 sati sna, 8 čaša vode ili 10.000 koraka dnevno? Evo što kažu stručnjaci
CVH
CVH
Naučite kako samostalno obaviti pregled motocikla i dođite na besplatnu provjeru tehničke ispravnosti
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.