Naše iskustvo je pokazalo da ljudi koji mrze mačke i ljudi koji ih obožavaju opisuju na potpuno isti način; razlikuje se jedino ton. Prvi se mršte dok se žale kako su „mačke kreteni“, dok potonji to izgovaraju s blagim osmijehom. Za klub ljubitelja mačaka, čiji sam i sam ponosni član, upravo je to drsko ponašanje dio njihove privlačnosti - toliko su tvrdoglavo, fascinantno i često urnebesno egocentrične da čak i oni najgluplji primjerci djeluju kao da imaju bogat unutarnji život.
Osim toga, nisu uvijek zle. Jednako često vas mogu rastopiti svojom mekoćom, osjetljivošću i odanošću. Nova animirana serija Rickyja Gervaisa za Netflix, „Mačke iz predgrađa“ (Alley Cats), shvaća barem taj dio. Poput naših vlastitih krznenih sinova, serija prati svoj ležerni ritam, u trenu se prebacujući između opuštene zlobe i preplavljujuće slatkoće.
No, bez kreativne dubine koja bi dala težinu bilo kojem od ta dva tona, završava kao komedija egzistencijalne tjeskobe koja je rijetko smiješna, a tek povremeno dirljiva.
Osim što potpisuje scenarij i režiju, Gervais predvodi glumačku postavu kao Gus, zdepasti narančasti mačak koji je de facto vođa bande lutalica. Reći da su šarolika skupina bilo bi previše pristojno; iako je animacija studija Blink Industries čista i oštra, osobnosti mačaka sve su samo ne to. Fang (Andrew Brooke) je mišićavi crno-bijeli mačak vječno spreman za tučnjavu. Olive (Diane Morgan) je narančasta sanjarka očajnički željna parenja. Jedna šugava zvijer jednostavno se zove Puke (David Earl), vjerojatno zbog reakcije koju izaziva svojim brojnim pričama o seksu i jedenju svake odvratne stvari koju možete zamisliti. Jedini član prikladan za pristojno društvo je Ponce (Tom Basden), kućni mačak čija je primarna funkcija u ekipi da bude meta zafrkancije zbog svega, od nedostatka testisa do načina na koji izgovara riječ „zanimljivo“.
Svaki dan započinje tako što ekipa u napuštenoj straćari koju zovu domom gleda što god se emitira na televizoru koji nekim čudom još uvijek radi - od reality showova za upoznavanje do povijesnih dokumentaraca i vijesti. Na kraju će izaći van u potrazi za hranom, posjetiti prijatelje i neprijatelje te riješiti bilo kakvu glupu svađu potaknutu onim što su zadnje gledali (na primjer, „Jesu li pčele strašne?“ ili „Mogu li četiri mačke ubiti ljudsko dijete?“). Zatim će se povući natrag u svoju baraku kako bi sutra sve ponovili. Gervais je izjavio da su glasovi snimani u grupnim sesijama, a ne pojedinačno, što se osjeti u opuštenoj kemiji glumačke ekipe. Zvuče poput skupine starih prijatelja koji se zafrkavaju uz treću rundu piva, a postoji određena privlačnost u toj ležernoj i neurednoj atmosferi. No, kao što svatko tko je sjedio pored takve skupine zna, samo zato što su oni sami sebi zabavni, ne znači da je njihovo čavrljanje zanimljivo za slušanje. Iako sezona ima samo šest epizoda kraćih od 20 minuta, čini se puno dužom kad se toliko vremena troši na besciljno i besmisleno brbljanje.
Rutinu mačaka prekida susret s malenim sivim mačićem (Jo Hartley) koji se izgubio tijekom jednog od njihovih dnevnih izlazaka. U naletu velikodušnosti, Gus obećava Mačiću da će mu pomoći vratiti se kući. Njihovi napori, koji se uglavnom sastoje od lutanja uokolo dok Mačić ne uoči kuću koja mu se čini poznatom, čine okosnicu radnje sezone. Međutim, na tipičan mačji način, nikad ne prođe dugo prije nego što ih s puta skrene neka nasumična sporedna misija. Kritike su uglavnom negativne, a mnogi recenzenti, kako piše The Hollywood Reporter, seriju opisuju kao „polovično vulgarnu, polovično patetičnu i uglavnom nezaboravnu“, što je sentiment koji dijele i mnogi drugi, nazivajući je „plitkom“ i „sirovom“. Reakcije publike su podijeljene; dok obožavatelji Gervaisovog stila cijene nefiltriranu komediju, drugi smatraju da se previše oslanja na psovke i reciklira teme iz njegovih prethodnih radova, posebice serije „After Life“.
„Mačke iz predgrađa“ funkcioniraju u dva oštro različita moda. Prvi je nepristojno, sirovo i vulgarno vrijeđanje. Gus, Fang, Puke - i, dobro, ne toliko Ponce - provode dane prepričavajući što su radili ili žele raditi sa svojim spolovilima, svađajući se tko je jači od koga i obasipajući se složenim uvredama. Jedna posebno samodopadna tirada završava tako što Gus zamišlja Pukea kako umire od AIDS-a nakon što su ga sodomizirali zaraženi majmuni; to je provokativno na način koji će zasigurno impresionirati tinejdžere čiji su roditelji upravo uklonili roditeljsku zaštitu s Netflixa, ali ne i mnoge druge. Uglavnom se njihovi razgovori stapaju u nedefiniranu buku besmislenog podbadanja, lascivnih seksualnih opisa, slikovitih praznih prijetnji i mnogo, mnogo psovki. Ako mislite da je duga rasprava o tome je li citat „Kuje uvijek nešto izvode“ („Bitches be trippin'“) izrekao Gandhi - Gus inzistira da jest, Ponce se ispravno ne slaže - vrhunac humora, možda će vam razgovori ovih mačaka biti zabavniji nego meni.
Drugi ton kojim se serija služi je gotovo zamorna sentimentalnost. Koliko god Gus i njegovi prijatelji bili hvalisavi, oni su itekako svjesni svoje beznačajnosti i ranjivosti. Mačke koje poznaju udare automobili, zamijene ih navodno brižni vlasnici ili ih ostave da uvenu u nekom prljavom kutu; kako jedan od njih tužno kaže, svi su oni samo „buduća strvina na cesti“. Mačićeva širom otvorena pitanja o konačnosti smrti ili ljudskoj okrutnosti samo dodatno naglašavaju koliko bolno može biti samo postojanje. No, prisutnost Mačića također, naravno, potiče Gusa da se otvori i pokaže nježniju, sretniju stranu dok mu pjeva, mazi ga ili ga općenito vodi kroz strašne životne nesigurnosti. U jednom ranjivom trenutku čak se pokušava cjenkati s Bogom u čije postojanje nije uvjeren - šokantno za lik kojeg je stvorio i tumači jedan od najnapornije glasnih ateista pop kulture. Sve je to u teoriji vrlo dirljivo, ali u praksi manje. Ovi jednodimenzionalni likovi jednostavno nisu stvoreni da nose tako tešku, a opet predvidljivu emocionalnost.
No, pretpostavljam, nisu ni prave mačke. Možda ja imam velike egzistencijalne osjećaje prema vlastitim mačkama - svrhu koju pronalazim u brizi za njih, radost koju dobivam ljubeći ih, preventivnu tugu koju osjećam znajući da će umrijeti u, nadam se, vrlo dalekoj, ali definitivno neizbježnoj budućnosti. Zbog toga se mogu prilično dobro poistovjetiti s Gusovom zaštitničkom stranom prema Mačiću, s Mačićevim slomljenim srcem zbog ravnodušnosti svijeta prema životinjama, te s tugom bande dok gledaju kako starog poznanika odvode na eutanaziju. Ipak, sumnjam da bi se moje mačke vjerojatnije poistovjetile s uvodnom scenom serije. „Čemu to?“, žali se Ponce, nakon što dobije šapu po licu. „Ja sam mačka. To je ono što mačke rade“, slegne ramenima Gus. To nije zadovoljavajući odgovor. Ali to je, doista, ono što mačke rade.
*uz pomoć AI
Otvori KEKS Pay
