Neprimjetno sam krstario među kolegama u slabo osvijetljenom, tapeciranom hodniku na putu do kuhinjice, gdje je svjetlo bilo jako i uvijek bolo oči. Darinko mi je odmah mahnuo rukom kojom je držao zapaljenu cigaretu da im se pridružim. Nepotrebna gesta, jer je kuhinjica bila toliko malena da je bilo nemoguće stajati po strani. Pored njega je stajala Ivana, otvoreno pozdravivši moj dolazak iskrom u očima. Njih dvoje su me jedini u uredu zvali prijateljem, a i ja sam njih ponekad smatrao prijateljima. Prije svega jer nam se istovremeno javljala potreba za gorkim, crnim napitkom. Darinko je posegnuo rukom iza leđa: bez gledanja je dohvatio šalicu za kavu s mojim imenom i dodao mi je da je sam napunim. Naše prijateljstvo imalo je granice. Za sićušnim, plastičnim stolom sjedio je Antonio, zabavljen nekim papirićem. On mi nije bio prijatelj i pio je čaj.
“Danas malo kasniš”, rekla je Ivana, pogladivši me po nadlaktici.
“Išao sam dolje do bankomata. Još ništa nije sjelo”, razočarano sam frknuo i poraženo ugurao lijevu ruku u džep.
“Znam, javila mi je Marta iz računovodstva. Kaže da je direktorica jučer cijelo poslijepodne pregovarala s Ministarstvom da konačno plati svoj dug. Dok ne plate, nemaju otkud platiti nama”, s oduševljenjem je ubacio informirani Darinko.
“Hoće li?”, molećivo sam ga pogledao.
Odmahnuo je glavom i okrenuo se ponovno natočiti šalicu do vrha. Uvijek smo se trudili imati pune šalice dok nam ne dosadi odmarati se.
“I? Čega si se ti odrekao u korizmi?”, Ivana je veselo promijenila temu, opet pogladivši moju nadlakticu. Ona je bila tu tek od početka siječnja. Samo sam joj odmahnuo glavom.
“Nisam vjernik.”
Sunce je zašlo za maleni oblak koji je zalutao na vedro nebo. Kuhinjica je postala manje blještava. Darinko je hitro ubacio:
“Ja sam se odrekao pretjeranog korištenja mobitela. Sinoć sam ležao u krevetu i razmišljao da se odreknem čokolade kao proteklih godina, ali nekako mi se činilo... ne znam... nemaštovitim! Već pet godina zaredom odričem se čokolade, koju i ne jedem često. Odlučio sam se na pravo odricanje. Od danas mobitel koristim samo kad netko zove mene, na poruke ne odgovaram, a ako baš, baš, baš nekoga moram nazvati, zvati ću ga s fiksne linije.”
Ritam svojih riječi pratio je bokovima i mahanjem ruku, pomalo poput marionete zapletenih konaca.
“Četrdeset dana bez mobitela... Možete li povjerovati? Pa ostat ću bez svih prijatelja!”, nasmijao se i dopunio šalicu s još par kapi kave.
“Ja sam se odrekla kupnje. Do Uskrsa neću kupiti nijednu beskorisnu stvar. Samo hranu.”
“Ni čips?”, nasmijao se Darinko vragolasto.
“Ni čips. U početku sam se mislila odreći samo robe, jer mi ormar ionako puca od pretrpanosti, ali sam htjela dodati i nešto malo više da bude značajnije. Ali kave se nikako neću odreći. Smisao korizme nije u tome da se mučiš, nego da se nečeg odrekneš, zar ne?”
Antonio se iza naših leđa samo promeškoljio. Nenadani pokret nije promaknuo Darinkovom svevidećem oku.
“A čega si se ti odrekao?”, upitao je Darinko kolegu koji je uvijek pio čaj, i ne pogledavši ga.
Uljez je uzeo šalicu u ruke, otpio posljednji gutljaj, spremio neplaćenu crvenu uplatnicu u džep i zaputio se na posao. U prolazu nam je samo kratko dobacio: “Struje.” Ušetao je u tamnu utrobu zgrade.
“Struje? Pih!”, frknuo je Darinko. “Zbog čega bi se itko odrekao struje? Mogao se tako odreći i disanja!”
Poklonili smo Darinku osmijeh. Ja sam se jedva uspio natjerati da razvučem obraze, a Ivana je čak uspjela pokazati zube.
“Ali čega bi se odrekao da, recimo, jesi... vjernik?”, sramežljivo je dodala, nenavikla na društvo heretika.
Promislio sam koji trenutak.
“Ne vjerujem da bih se ičega odrekao. Živim zdravo i mirno. Ne uživam previše ni u čemu, osim što previše radim. Možda kave.” Šalicom kave nacrtao sam šaru po zraku. “Posla nikako.”
Sad su njih dvoje poklonili meni osmijehe, puno vještije nego ja njima ranije.
“Ne bih se odrekao ničega. Ne znam. Uistinu ne znam.”
I tu je ta tema završila. Razgovor je potrajao oko pola sata. Svatko od nas je još koji put dolio šalicu do vrha. Darinko je popušio četiri cigarete. Ivana je nekoliko puta krenula pomilovati moju nadlakticu, ali se svaki put predomislila. Nemam pojma o čemu smo pričali. Spustio sam se s tramvajske stanice na mostu. U mraku nije bilo nikoga. Zrak je bio studen i vlažan i mirisao je na zle događaje. Ovo je bila idealna prilika za pljačkaše. Sami pod mostom. On bez novca, ja bez novca: oboje ga želimo. Posegnuo sam za tankim novčanikom. Točno 47 kuna. Dovoljno za burek večeras, još dva sutra te jedan u četvrtak. I dva jogurta usput. U petak će morati stići plaća. Ugurao sam novac u džep kaputa. Pored dućana me dočekala standardna delegacija. Tri čovjeka stajala su oko iskrivljenih i zahrđalih stalaka za bicikle, od kojih su brojni bili prepiljeni. Trudio sam se uvijek biti svjestan njihova broja. Tri pijanca sam mogao srediti. Četiri već teže. Kad bi ih bilo pet, išao bih u drugi dućan. Na ulasku u dućan najbliži od njih mi se obratio.
“Hej, prijatelju, imaš li možda nešto sitnoga? Neću ti lagati, treba mi za pivo...”, pokajnički me pogledao toplim očima. Bilo ih je samo troje, pa sam odvratio: “Nemam, žao mi je.”
Pogled mi se zaustavio na bocama piva pokraj njihovih nogu, spremljenih u srebrni sloj hladne magle. U glavu su mi se vratili odricanje, korizma.
“Danas je počela korizma.”
Gledali su me nezainteresirano i neodređeno, poput kipova. Ne trenutak me pritisnuo uteg tišine. U ušima mi je zazujalo. Govornik se skrio iza ostale dvojice.
“Nemam se čega odreći”, odgovorio je onaj koji je stajao u sredini. Pogled mu je bio nešto bistriji, tijelo mu nije radilo toliko nekontroliranih pokreta kao ostalima. Ali nosio je uobičajenu uniformu: predugu kožnu jaknu na mjestima izgorenu cigaretama, prljave traperice, tanki džemper navučen preko flanelaste košulje ofucanih ovratnika. Postao sam hrabar.
“A što je s pivom? Ne možeš li izdržati... koliko već dana bez alkohola?”
U njegovu pogledu bilo je sasvim malo prezira, a malo više tuge, drskosti i shvaćanja.
“Prije sedam godina”, započeo je priču podignuvši jednu nogu na iskrivljeni stalak za bicikle, “u vrijeme korizme odrekao sam se rada. Rekli su da imaju višak radnika. Dvije godine poslije, isto negdje u proljeće, odrekao sam se i obiteljskog života. Žena me je voljela, ali više je voljela našu djecu, pa im je našla oca koji zarađuje. Ja sam u to vrijeme još htio raditi, i mogao raditi.”
Pokušao je stisnuti šaku desne ruke do kraja, ali prsti nisu htjeli ići dalje od polovice puta. Nečujno je podrignuo i umalo izgubio ravnotežu.
“Da, da, dok je još mogao raditi!”, promumljala su druga dvojica, nikome određeno.
“Sljedeće godine sam se odrekao vlastitog stana. U međuvremenu sam se, nevezano uz korizmu, odrekao i auta, četkice za zube, čiste robe, posjeta doktoru, plaćanja karte u tramvaju. Prošle godine sam shvatio, isto negdje oko korizme, da ću moći biti stalno, kako se kaže, veseo, ako se odreknem hrane. Stoga smo se moji podrumski cimeri”, glavom je pokazao na ostale, “i ja dogovorili da ćemo ono malo što nam država daje trošiti na pivo, a ne na hranu.” Pobjedonosno je otpio gutljaj iz boce. “Umrijet ćemo ovako ili onako, samo ćemo ovako umrijeti sretni.”
“Da, sretni!”, slijedili su ga ostali u nazdravljanju sudbini.
“Ali zašto se ne odreknete alkohola? Možda biste tada mogli pronaći posao ili...” Ruka mi je nesvjesno prebirala po džepu gdje sam bio pospremio svojih 47 kuna.
“Ako imate koju kunu, rado ćemo popiti jednu bocu u vaše ime. Ali ne želimo kupovati hranu. Ako budemo živjeli duže, država će nam možda prestati plaćati pivu, pa bismo mogli umrijeti gladni i nesretni.”
“Nesretni, jako nesretni”, tiho je dodao orkestar.
Govornik me gledao strpljivo, kao učitelj najsporijeg među svojim učenicima. Ispred mene je na trenutak stajao i čovjek, i muškarac, i sjena.
“Tko bi se htio odreći sreće?”
Probrao sam opet prstima kune u džepu i platio nam četiri piva.
