U početku je izgledalo čak i zgodno. Zoran Milanović okupio je svoje partnere Čačića i Jakovčića, lijepo su ručali u kastavskom restoranu Kukuriku, osigurali ime svojoj koaliciji, koje je i šaljivo i simbolično, jer su, eto, ta tri politička pijetla odlučila zakukurikati da Hrvatskoj sviće novo doba, i to s njima.
Njihova turneja po Hrvatskoj bivala je zabilježena kroz pokoju presicu iz koje se rijetko kada mogao izvući naslov koji bi zazvonio i dao građanima do znanja da pijetlovi nešto spremaju. Iako vjerojatno svjesni da zemlji treba vizija i strategija, koja se ovoga puta, ako doista žele pravu pobjedu, a ne postizborno cimanje, mora pojaviti kao potpuna alternativa ovome što postoji, nisu do sada pokazali da je doista imaju.
Možda je skrivaju, možda doista kuhaju nešto senzacionalno, ali nekako je, poznavajući dosadašnje predizborne i postizborne koalicije, u to teško povjerovati. Od početka njihova zajedničkog sastajanja situacija se u Hrvatskoj komplicirala, pogoršavala, zemlja klizila prema propasti, narod se utopio u apatiji i nezadovoljstvu koje bi moglo kulminirati izbornom apstinencijom, a opozicija se valjuškala na valovima anketa koje im daju šansu da na sljedećim izborima dođu do pobjede bez prevelikog angažmana.
Ni zvuka ni krika od njih. Umjesto da unisono artikuliraju mišljenje naroda u tri, pet ili sedam točaka, oni se ponašaju kao da je tek dolazak na vlast vrijeme kada će morati pokazati svoje sposobnosti. No nije baš tako. Ankete se mogu čitati i drukčije. Da, narod želi promjene, ali sudeći prema (ne)popularnosti političara ili bolje rečeno prema izostanku dojma koji bi trebali izazivati kod birača, narod očito ne vjeruje da su oni, bili pozicijski ili opozicijski, spremni donijeti te promjene.
HDZ osluškuje zbivanja u protivničkom taboru spreman reagirati, ali osim prepucavanja na osobnoj razini nema na što reagirati. Sve se svodi na to da J. kosor tu i tamo svisoka odgovori Milanoviću na njegova povremena podbadanja. Niti ju je opozicija stjerala u kut, niti se čini da je baš iznervirana njihovim koalicijskim postojanjem.
Kukuriku koalicija, naime, pušta da se stekne dojam kako se oni i ne bave ničim drugim nego samima sobom. Jakovčić, koji zastupa posve ispravnu tezu da se na izborima treba pojaviti jak blok lijevog centra koji građanima neće ostaviti nikakvu dvojbu oko toga za koga glasaju i što nakon toga slijedi, trudi se da svoj IDS ovoga puta nametne kao nacionalnu stranku i izađe iz regije preko zajedničkih lista koje bi omogućile da se više IDS-ovaca pojavi u Saboru. HNS-ovci znaju da su ovi izbori za njih na neki način biti ili ne biti, jer nije baš nešto biti vječita treća stranka u Hrvatskoj, i to u opoziciji.
Ograničenje nametnuto njihovim specifičnim ‘narodnjaštvom’ očito ne dopušta da u anketama potegnu više od osam posto i čekaju da Milanović odigra svoje. On se pak čuva previše konkretnih obećanja, jer u svom taboru želi zadržati što veću homogenost, koja bi se međutim mogla istopiti ako bude previše davao sa strane. Sve su računice legitimne, ali to su interne stvari i ne može se buduća, kako si vole tepati, pobjednička koalicija u javnosti svesti na to tko će imati koliko mjesta na listi i tko želi biti ministar.
Bilo bi, doduše, dobro kada bi koalicija unutar sebe imala više-manje jasno podijeljene resore, kako bi se u javnosti profilirali ljudi koji će praktično istog dana, ako osvoje vlast, morati poslati sve one važne poruke koje šalje politika koja želi osokoliti narod i zadržati povjerenje i nakon izbora, ali očito je da još nema konsenzusa oko toga.
Za sada kao da su svi zadovoljni time što znaju tko će biti premijer. No to je opasna igra. Dok Milanović dočeka, ako dočeka, da zajaši vranca na kojem zadnjih tjedana jaše premijerka Kosor, sirota bi se životinja, iscrpljenja galopom na koji će biti prisiljena do sljedećih izbora, mogla stropoštati prije nego što osjeti težinu novog premijera. A onda će biti kuku, a ne kukuriku.
Livoguzsa, stavit ćemo to uz Milanovu kolumnu