Naslovnica

Goran Radman: Zašto sam nakon 12 godina rada odlučio otići iz Microsofta

11. listopada 2008. u 16:57 8 prikaza
radman-2.jpg
Foto: import

Nakon 12 godina rada u jednoj od najvećih svjetskih korporacija, Microsoftu, Goran Radman napustio je prošli tjedan tu tvrtku. Bio je osnivač njezina ureda u Zagrebu 1996., zatim je bio predsjednik Microsofta za jugoistočnu Europu, a iz korporacije je otišao s funkcije predsjednika za istočnu i srednjoistočnu Europu, na koju je imenovan prošle godine.

No, ostaje i dalje aktivni član Nacionalnog vijeća za konkurentnost i Poslovnog savjeta za jugoistočnu Europu. Mlađima je manje poznato da je imao i kraću političku karijeru, kao jugoslavenski omladinski vođa, a bio je i najmlađi ravnatelj tadašnjeg RTV-a Zagreb prije raspada bivše države.

Ovo je njegov prvi intervju nakon odlaska iz Microsofta.

• Kada je u vama sazrela odluka da napustite Microsoft?
– U prvom službenom razgovoru s poslodavcem od mene se tražilo da nađem nasljednika. Od početka mi je dakle bilo jasno da to neće trajati doživotno. O tome sam razmišljao dugo i na kraju procijenio da je ovoga trenutka vrijeme za to. Držim da je, usto, zdravo i za kompaniju i za pojedinca promijeniti posao nakon određenog ciklusa. Moj je posao bio međunarodni, intenzivan, vezan uz brojna i duga putovanja te česta izbivanja od kuće. Pristao sam na te angažmane vjerujući kako ću ipak pronaći odgovarajući balans između posla i privatnog života. S vremenom sam shvatio kako ipak moram odabrati i prevagnulo je da se vratim u Zagreb i ovdje nastavim karijeru.



• Što to znači, da ćete se posvetiti savjetničkoj i akademskoj karijeri?
– Kada skupite dovoljno znanja i kada ste svjesni da više ne možete trčati ravnopravno s mlađima, razmišljate koja bi bila vaša prednost. Meni je logično da čovjek u jednoj fazi života i rada prelazi na posao koji nije operativan te da svoja znanja i iskustva prenosi drugima. Usto, imam strast prema akademskom angažmanu. Iako još nisam završio rad na doktoratu, redovito sam surađivao u nastavi, i volio bih se tome posvetiti.

• Imat ćete svoju tvrtku za savjetovanje?
– Već sam osnovao vlastitu tvrtku i od 1. listopada sam u njoj zaposlen. Ne namjeravam zapošljavati druge, ostao bih sam raditi, ali imam više ideja o različitim partnerskim angažmanima.

• Kako je izgledalo osnivanje ureda u Zagrebu?
– Microsoft je 1996. bio izrazito dinamična kompanija, koja je privlačila zanimanje, neki bi rekli da je bila seksi, prije svega mladim, entuzijastičnim ljudima koji su otkrivali svijet osobnih računala. U to se vrijeme tek počela afirmirati kao kompanija koja je u stanju proizvesti nove tehnologije potrebne za ozbiljno poslovanje i korištenje u poslovnom i javnom sektoru. Osnivanje ureda bilo je u svakom pogledu pionirski posao.

Kompanija je željela postaviti lokalne ljude koji će dalje upravljati poslovanjem i rizicima tržišta pa je sam početak bio vrlo skroman, bez velikih investicija. Bilo nas je samo 3-4 zaposlena kada smo osnovani. Brzi rast poslovanja u međuvremenu, činjenica da danas ured ima oko 100 zaposlenih, da je promet na lokalnom tržištu i broj partnera nemjerljivo veći u odnosu prema početku, pokazuje da je potencijal Hrvatske prepoznat i da je prilika dobro iskorištena. Neposredno prije nas osnovan je samo ured u Ljubljani, a u ostalom dijelu jugoistočne Europe nije bilo Microsoftovih ureda. Tada se o Hrvatskoj govorilo kao o idealnom novom regionalnom poslovnom središtu ovoga dijela Europe.

• Jeste li odlazak doživjeli i emocionalno?
– Jesam, naravno. Kompanija i moj pretpostavljeni oprostili su se od mene na vrlo lijep način. Za zagrebački ured bio sam, pak, emocionalno vezan jer sam ga osnivao, premda velik dio kasnije karijere nisam u njemu proveo. Najemocionalniji trenutak ipak mi je bilo odnošenje kutija s osobnim stvarima iz ureda.



• Je li vam u vođenju Microsofta pomoglo i prijašnje iskustvo iz omladinskih organizacija i RTV-a?
– Sigurno, bilo je to iznimno i bogato iskustvo. Bilo je to vrijeme drugog političkog sustava, ali meni u sadržaju rada ne bitno drukčije. Za mene je jednako odgovorno bilo tada sa 16 godina voditi omladinsku radnu brigadu i odgovarati za živote i rezultate 60 vršnjaka, kao i donedavno odgovarati za poslove vrijedne milijarde dolara.

• Bježite li od svoje nekadašnje političke biografije kao što neki pokušavaju izbrisati svoje?
– Svatko se s time nosi na svoj način, i to treba poštovati. Ne bih imao razloga prigovoriti bilo kome tko o prethodnom životu ne želi govoriti. Ja ne smatram potrebnim bilo što skrivati. Sve što sam radio bilo je s dobrim namjerama i u želji da konkretnim rezultatima pridonesem boljitku društva. Nikada nisam imao isključivo političku ambiciju. Meni je politički milje bio samo jedan od kanala iskazivanja osobnosti.

• Jeste li ikad osjećali tu biografiju kao teret, mislili da ste nepodoban?
– Objektivno sam se osjećao suodgovornim za sve što se događalo jer sam ipak imao priliku biti u forumima, blizu mjesta na kojima su se donosile odluke. Osjećam se suodgovornim i za sve patnje i rat koji je uslijedio kao rezultat nemoći tadašnje političke elite da pronađe rješenje i ostvari dogovor. Bila je to, nažalost, politika koja nije znala vidjeti dalje, šire, koja nije znala biti mudra i pametna kada je trebalo.

Zbog toga nisam tada nastavio politički angažman, danas nisam član ni jedne političke stranke, ne želim se s njima identificirati, premda sam zadržao svoja politička uvjerenja. Točno je da sam 1990. bio viđen kao politički nepodoban. Osobno sam predao mandat i bio smijenjen s mjesta direktora televizije, ali sam to shvatio kao normalno. To što je, pak, netko bio u prilici odlučivati jesam li ja nepodoban ili nisam, bila je stvar njegove tadašnje političke moći i pozicije. Društvo se tada i inače lako odreklo mnogo kompetentnih ljudi iz bivšeg sustava. Nažalost, neki su i ostali.

• Biste li se vratili u politiku?
– Za mene je politika završila odlaskom iz omladine sredinom 80-ih. Sve kasnije bila je profesionalna karijera, premda dijelom posredovana i političkim odlukama.

• Kako danas kao gledatelj komentirate HRT?
– Nezahvalno je komentirati iz položaja gledatelja, mogu govoriti samo o dojmovima. Mediji, također, prolaze kroz dramatičnu tranziciju pa se promijenila uloga i javnih medija u Europi i svijetu. Medijsko tržište vrlo je moćno, dinamično i značajno oblikuje tu tranziciju. Činjenica jest da se danas često ne razlikuje javne od komercijalnih medija.

I na našoj javnoj TV prelako se poseže za komercijalnim sadržajima kako bi se namaknuli dodatni prihodi i zadržali gledatelji. Bio bih skloniji odlučnijem profiliranju kvalitetnog sadržaja, pa i uz rizik gubitka dijela gledatelja. U tome bi trebali biti odlučniji i regulator i zakonodavac. Javna sredstva za medije treba usmjeriti u sadržaje koji su na dugi rok usmjereni podizanju obrazovanja, kulturne osviještenosti i blagostanju društva u cjelini.



• Hoće li se svjetska financijska kriza odraziti i na Microsoft?
– Da, kao i na sve velike poslovne organizacije. Ne možete normalno poslovati ako kupci imaju problema s poslovanjem, ako počnu reducirati troškove i manje investirati. Financijska kriza povlači za sobom i krizu tržišta uopće. Kako je Microsoft javno izlistana tvrtka na burzama, nervoza ulagača utjecat će i na njegovu sudbinu.

Korporacija je u operativnom smislu relativno manje izložena od drugih zato što je vrlo uspješno poslovala zadnjih 15-ak godina te je akumulirala velike rezerve kapitala koji omogućuje značajnu financijsku autonomiju. Prirodna reakcija na krizu sigurno će biti pažljivije trošenje, a korporacijski prihodi neće rasti kao dosad.

• Što je uopće uzrok ovakve krize?
– Povijesno gledano, riječ je o očekivanim ciklusima. Vidljiva su jasno naizmjenična razdoblja tržišne konjunkture i recesije. Vjerujem, stoga, da se ne događa ništa neočekivano i kataklizmički loše. Mehanizmi nadzora koji su nam danas na raspolaganju znatno su čvršći nego prije i ne bi trebali izmaknuti kontroli pa se nadam da se neće tako drastično odraziti na opći standard stanovništva kao nekad u prošlosti, premda su rizici veći. Ali sigurno je da ulazimo u razdoblje trajnije nestabilnosti, u kojemu neće više biti tako lako živjeti i poslovati kao u proteklih 30-ak godina.

• Što je tome uzrok?
– Najjednostavnije rečeno, silan raspoloživ kapital nije bio upotrijebljen za stvaranje nove vrijednosti, već za zaštitu stečenih privilegija. Istovremeno, velik dio svijeta vapio je za kvalitetnim resursima i investicijama, koje nije imao priliku dobiti. Ironično je da se spas danas traži upravo kod njih, novim svjetskim ekonomskim velesilama. Tu prije svega mislim na Rusiju, Kinu i Indiju. Nadam se samo da ta igra velikih interesa u uspostavljanju nove ravnoteže svjetske moći neće roditi novim tragičnim sukobima i da nastojanje da svatko izvuče najbolje za sebe neće ići preko leđa običnih ljudi.

• Kako je Hrvatska reagirala na krizu?
– Moj je dojam da Vladine mjere i nisu bile tako loše tempirane. Hrvatska je rano posegnula za interventnim, nepopularnim etatističkim mjerama, ali njih se ni drugi ne odriču sada kad je kriza na vrhuncu. Koliko god to zvučalo netržišno, mjere su došle u pravi trenutak i pomogle da neki vršci kriznih valova Hrvatsku zasad ne pogode.

No, puno je ozbiljniji problem zatečena gospodarska struktura i neodlučno reformiranje, posebno u javnom sektoru. Nedostaje i šira mobilizacija oko strateških nacionalnih potencijala dok je društvo u ozbiljnoj političkoj letargiji, a njegova se elita ignorantski odnosi prema tome.

• Radili ste puno s javnom upravom, koja se, uz korupciju, trenutačno pokazuje kao naš najveći balast. Zašto?
– Loša javna uprava i korupcija dva su lica istog problema. Nije pitanje samo njezine efikasnosti, ulaganja u tehnološku opremljenost, obrazovanost, dovođenje kvalitete na razinu one iz privatnog sektora, nego se radi o svjesnom otporu promjenama koje bi dovele u pitanje osvojene pozicije društvene moći.

Riječ je o želji da se zaštiti mogućnost upravljanja ili manipuliranja javnim resursima, a to je najlakše postići ako je uprava netransparentna, ako postoji mogućnost da se odluke donose iza vrata i da se sve skriva od javnosti. Vlast poručuje kako bi to željela promijeniti, ali očito nedostaje odlučnijeg angažmana i sposobnosti za to.

Iz posljednje rekonstrukcije Vlade dale bi se naslutiti dobre namjere jer ključni kriterij za upravljačke pozicije moraju biti, kao i u privatnom sektoru, iskustvo i kompetentnost, a ne stranačka podobnost. Što se tiče korupcije, dojam je uvijek jači od činjenica. A dojam je da korupcije ima, postala je gotovo uobičajena, a njezin je društveni trošak prevelik, ne samo u poslovanju. Oni koji imaju mogućnost utjecati na to moraju raditi puno više kako bi to promijenili.

• Jesu li u tome važne velike i male ribe?
– Svi su važni, ne smije biti gradiranja, ne postoji velika i mala riba, postoji korupcija, koju treba suzbiti. Podjednako je važno kad možete policajcu platiti gablec, a ne kaznu zbog prekršaja, kao što je važno kad se iz neke velike državne tvrtke otuđe milijuni, a nitko nije za to sankcioniran. U društvenom smislu to je jednako važno. Dojam da se ne ide na velike, već samo na male opet je važan dojam. Mjerodavna državna tijela očito nisu vjerodostojna u tumačenju svoga angažmana.

Provala
OPREZA NIKAD DOSTA
Većina provala u domove ostane nerazriješena, lani je samo u Zagrebu bilo gotovo četiri tisuće provalnih krađa

A1 izdvaja za Vas