Sa zaprepaštenjem sam pročitao što o onima koji ne misle kao on misli sveučilišni profesor hrvatske povijesti iz Zagreba Ivo Goldstein.
“Tvrdnje o 27. 7. (1941.)”, piše on, “kao datumu četničke pobune od sada valja nazivati pravim imenom – ustašoidnim bulažnjenjem te direktnim negiranjem antifašističkog karaktera ove države. Htjeli-ne htjeli, negatori 27. srpnja uhvatili su se za ustaški mit i morat će podnijeti svu odgovornost za takvu rabotu” (JL, 31. 7.). Toliko me šokirala ta Goldsteinova presuda da sam se digao, širom otvorio prozor i pogledao koje je vani stoljeće. Nije li se vratilo vrijeme kad su se slične kvalifikacije izricale često i neodgovorno i vodile u Titovu buturu? Na sreću, nije. Ako se ne varam, jer ako se varam, do viđenja u zatvoru!
Premda nikada nisam rekao da je tzv. ustanak u Lici s kraja srpnja ‘41. bio ekskluzivno četnički, pa bih se na Goldsteinovu prijekom sudu možda nekako i provukao, već dugo znam, a otkad se može i pišem, da su taj ustanak potakli i poveli oficiri raspadnute jugoslavenske vojske, pripadnici naoružanih (tajnih) četničkih odreda, emisari zapovjednika “kraljevske vojske u otadžbini” i četničkog vojvode Draže Mihailovića te srpski politički ekstremisti koji nisu mogli podnijeti ni jednu hrvatsku državu (od one Mačekove ‘39. do one Tuđmanove ‘91.). Ustanak je dignut pod patronatom talijanskoga fašističkog okupatora i uz njegovu izravnu vojnu potporu (kako bi se što više oslabila talijanska službena saveznica NDH i lakše pripojila fašističkoj Italiji), pa je pogrešno govoriti o nekakvu njegovu antifašističkom karakteru. Ustanku su se pridružili i neki komunisti, videći u njemu priliku za ostvarenje svojih ciljeva, no oni su u njemu igrali sporednu rolu. Primjerice, u vodstvu ustaničkog štaba za južnu Liku našao se, uz generalštabnog majora Boška Rašetu i druge četnike, i komunist Gojko Polovina, no kad je ustanička gomila 2. kolovoza ‘41. upala u nebranjeno i gotovo pusto selo Boričevac nedaleko od Donjeg Lapca, kad se počelo pljačkati, paliti i ubijati (uglavnom starce koji se nisu dali iz svojih kuća), Polovina, prema vlastitom priznanju, nije mogao ništa učiniti. Njegovi su ustanici slušali zapovjednike kojima su pljačka, palež i ubijanje bili dio operativnog programa čišćenja terena od Hrvata i stvaranja “slobodnih” srpskih teritorija.
Na četničko-komunistički ustanak, nema sumnje, utjecao je i ustaški teror, no ta činjenica ne mijenja njegov karakter, a koji je došao do izražaja u pogromu nenaoružanog i nedužnog hrvatskog življa.
U tome pogromu nisu sudjelovali samo “pročetnički elementi”, kako misli Goldstein, nego svi, pa i oni neposlušni Polovinini suborci. Pogrom, uostalom, nije neka usputna pojava ustanka, nego njegov cilj. Jer, da je ustanicima bilo stalo do borbe protiv fašizma, digli bi se na ustaše i Talijane, a ne na moje nepokretne djedove u Boričevcu!
Za sve što sam napisao spreman sam “podnijeti svu odgovornost”. Vrijedi li to i za Ivu Goldsteina?
i mene brine Vlada koja zbog ustupaka Pupovcu pristala financirati komunističke laži...