– A gdje ti je onaj susjed s prvog kata, onaj Ive Padež? – pitao je netko u društvu kada smo otvorili treću bocu graševine.
– Umro je prošle jeseni – odgovorio mu je naš domaćin. I zamislite to, čovjeka su pogrešno zakopali.
– Kako to misliš? – čudili smo se mi.
– Tako, fino, greškom su zamijenili lijesove i stavili ga u pogrešnu grobnicu.
Nagovorili smo ga da priča.
Moj je susjed Ive imao jedva dvanaest godina kad je stigao u bijeli Zagreb grad. Bilo je to krajem četrdesetih, u ono tužno poratno doba. Rođen je u nekom selu kraj Livna, u kući sa zemljanim podom. Kako je otac stradao u jednom od poslijeratnih suđenja, Ivina je obitelj spala na sam rub gladi. Trbuhom za kruhom, braća su mu se rasipala bijelim svijetom – jedan je od njih otišao u Mu00FCnchen, drugi je otplovio u Kanadu, a Ive je završio kod strica u Zagrebu.

– Što ću s tobom – klimao je stric glavom – kakv bi zanat volio završiti?
– Ja bi, strikane, tija bit alatničarom – rekao je Ive stekavši nadimak Padež po kojem su ga znali sve do smrti.

I zasita, stric mu je pomogao da završi zanat, a onda ga i preko nekih svojih poznanstava zaposlio u tvornici alata na kraju grada. Bio je vrijedan radnik i nakon nekoliko godina povlačenja po podstanarskim sobama sindikat mu dade na korištenje stan u Prilazu JNA, današnjoj Deželićevoj ulici. Premda nenamješten, stan je bio golem. Pripadao je nekom bivšem austro-ugarskom časniku koji je u Zagreb doselio zbog imućne supruge pijanistice. Imao je pet praznih sobetina i kamin. Prve se zime Ive grijao klavirom. Lak je pucketao i gadno mirisao dok je gorio, ali Ivi je bilo toplo. Sljedeće je zime uštedio dovoljno novca da kupi četiri metra drva. S vremenom je opremio stan. Kupio je nekoliko rabljenih ormara, veliki stol od hrastovine i škripavi krevet na razvlačenje. Jedne mu je zime majka poslala platnenu posteljinu koju je vlastoručno istkala – između ostalog i jastučnicu s ušivenim hrvatskim grbom. Ive je jastuk skrivao u ormaru, ako neko naiđe.

Ali nitko nije dolazio.

Ranom je zorom ustajao i odlazio u tvornicu. Vraćao bi se umoran u kasno poslijepodne. Nedjeljom je odlazio u crkvu na misno slavlje. Kasnije bi se polagano vraćao prema svom stanu usput zastajkujući kraj haustora čitajući prezimena ispisana pored portafona. Miloradić, Stefanović, Ikodinović...

– Đavo vam sreću odnija – mrmljao je u bradu.

Oženio se jedinicom nekog pobožnog postolara iz susjedne ulice. Prva im se kćerka rodila u proljeće, i to ONO proljeće, za vrijeme studentskih demonstracija na Trgu Republike. Vraćajući se tim putem iz rodilišta u Petrovoj ulici, Ive je sve lijepo vidio na svoje oči – i kuštrave prosvjednike, i kola milicije kako jure Ilicom, i hapšenja, i premlaćivanja...

– Gadovi jedni, srećom vam se usmrdjela! – škripao je Ive zubima.

Ali nije se miješao. Pa pobogu, imao je tek rođeno dijete. Otišao je kući, zaključao vrata za sobom i zapalio svijeću.

Drugu su kćerku dobili onog proljeća kada je umro drug Tito.
 
Ive se i dalje budio s ranom zorom i odlazio u tvornicu na kraju grada. Žena je ostajala kući i brinula se o djeci. Popodneva je provodio igrajući se sa kćerkama – izvodio bi ih u šetnje, ili bi im izdradio drvenog konjića, ili bi pazio na njih kada bi se vješale po ljuljačkama obližnjeg parka. Iako je bio šutljiv čovjek i gotovo da uopće nije pričao, njih su ga dvije istinski voljele.
Jednog dana Ive donese kući veliki Grundigov televizor, zabije antenu na krov, provuče kabele i uključi Prvi program.
Otada je svaku večer provodio uz televizor. Gledao je kako se raspada Jugoslavija. Gledao je parade s Kosova polja. Pratio je sjednice centralnog komiteta. I onda je jedne večeri na Dnevniku ugledao nekog sijedog čovjeka nakošenog osmijeha kako kliče:

– Imamo Hrvatsku!
– Imamo Rvacka – ponavljao je Ive smiješeći se pun ushita.
– Tko je to? – pitala ga je žena navirujući se iz kuhinje.
– To je predsjednik, našem čovjek. Pravi.

Sljedećeg je dana kupio predsjednikovu sliku, dao je uramiti pa je stavio na zid iznad televizora.
Otišao je i na Trg bana Josipa Jelačića one večeri kada su tamo vraćali spomenik jahaču.

– Imamo Rvacka – ponavljao je Ive sebi u bradu kročeći kroz razdraganu svjetinu.

Onog ljetnog dana kada su se Likom zakotrljali prvi balvani Ive nakon posla ne ode kući. Produžio je tramvajem do Ulice Republike Austrije, pohitao do općinskog ureda, pronašao sobu za prijavke i rekao službeniku:

– Tija bi se borit za Rvacka, tija bi bit dobrovoljac. Pravi.

Rekli su mu da je prestar, zahvalili mu i poslali ga kući. Pognute je glave koračao prema svojem stanu u Deželićevu prilazu. Bio je premlad za onaj prvi rat, a sada mu kažu da je prestar za ovaj koji tek počinje. Otključao je vrata, zavalio se u naslonjač i tužno zurio u ugašeni Grundigov televizor.

Udao je stariju kćerku. Svadba je bila velika. Prava. Sa hrvatskim barjakom na čelu kolone, s pravom misom u crkvi svetog Blaža, s krasno okićenom dvoranom podsusedskog restorana. Jedino mu se muzika nije sviđala.

– Sve samome magacini i stavrasi, ni đavola naških, pravih – klimao je Ive glavom.

Umirovili su ga. Nakon četrdeset godina službe poslali su ga u mirovinu. Organizirali su malenu proslavu i poklonili mu sat. Žuti, pravi.
Ubrzo mu je počela nedostajati tvornica na kraju grada. Čitave bi dane šetao ulicama Zagreba, grada koji nikada nije do kraja razumio i koji nikada nije razumio njega, siromašnog domoljubnog provincijalca.
Vraćao bi se kući i uključivao televizor.

Jednog je dana umro predsjednik. Ive zaveže crnu vrpcu preko slike izvješene na zidu i, iako se škije ostavio tamo negdje prije rata, sjedne i savije cigar duhana.

Udao je i drugu kćerku. U istom podsusedskom restoranu. Ovoga puta nije bilo zastave na čelu kolone. Niti je svirao Magazin. Niti Stavros. Svirala se uglavnom klasična glazba, jer druga kćerka se udala za nekog poznatog pijanista.

Dobio je unuke.

– Same popišulje, ni đavoljeg muškim – klimao je Ive glavom.

Umro je kao imućan čovjek. Iškolovao je djecu. Prodao je onu trećinu livanjske zemlje što mu je mati ostavila pa ih iškolovao. Kupio je i novi televizor. Pravi. U njegovoj kući nije bilo dana a da se ne nađe kila kave, litra Badelova vinjaka i kutija čokoladnih napolitanki.
Pokopali su ga na Mirogoju, polje sedamdeset, red četiri. U lijes pored njega stavili su sve ono što je uspio šaptom nabrojati prije nego što je sklopio oči – uramljenu predsjednikovu sliku, jastuk s izvezenim grbom i reprodukciju spomenika bana Jelačića. To je, ustvari, bilo sve što je taj čovjek imao. Ništa osim toga nije posjedovao, shvaćate?! Bio sam tamo, izrazio obitelji sućut i gledao kada su zatvarali lijes. Došao sam mu na ispraćaj, i ja, i svi klinci iz moje ulice. Mi smo ga ipak voljeli, nije bilo dana da nekome od nas nije popravio bicikl, skejbord ili nam se makar nasmiješio u prolazu. Dugovali smo mu to. U mrtvačnici su trubači odsvirali Vilu Velebita, a dok su kovčeg spuštali u crnu zemlju, svirala je himna. Još prije smrti je dao izgraditi nadgrobnu ploču:

            Ive Kutljača Padež 1937 – 2003
            Umro od ljubavi za Rvacka


– Pa dobro čekaj – pitao je netko – rekao si da su ga stavili u pogrešnu grobnicu.
– Točno – odgovorio je naš domaćin. Ali to se otkrilo tek naknadno.

Nakon nekoliko mjeseci javio se brat iz Mu00FCnchena. Nije povjerovao u priču kako Ive nije posjedovao ništa osim tih nekoliko sitnica koje je ponio sa sobom.

– Mora da unutra ima još nečega – tvrdio je.

Iako su se kćerke snažno protivile, taj je brat uspio isposlovati sudski nalog za ekshumaciju. I kada su toga kišnog dana otkopali grob, shvatili su da unutra leži pogrešan čovjek. Napravili su rekonstrukciju događaja i shvatili da je tog dana u mrtvačnici došlo do fatalne zamjene lijesova. Ivin je pogreb održan u deset sati ujutro. Sat vremena nakon toga svijet se okupio na ispraćaju mladog uličnog svirača stradalog u prometnoj nesreći. Mora da je čovjek imao mnogo urbanog duha, jer ispred mrtvačnice se okupila mladež filozofskog fakulteta, članovi udruge Iskorak, glumci, osoblje kluba Močvara, ritam sekcija grupe Pankrti, mladež SDP-a koja je, usput rečeno, odložila i najveći vijenac... shvaćate, šareno društvo. I ne znajući, onako okupljeni oko Ivina lijesa otpjevali su “Let it Be” držeći se za ruke. Ispratili su Ivu na posljednji počinak i spustili ga u zemlju nad kojom se nadvio spomenik:
            Miloš Račić 1978 - 2003
            Dobri duh ovog grada  
Neko smo vrijeme pijuckali graševinu u tišini.
– Dobar čovjek, taj tvoj susjed Ive – rekao je netko.
– Dobar čovjek – odgovorio je domaćin. – Pravi.

8

Nevenka Lastrić Đurić

FOTO Najmlađa državna tajnica privukla pozornost svojim prvim obraćanjem za saborskom govornicom. Nazivaju je novim licem politike.

NAPOKON STIGAO SPAS

FOTO Fotografije slamaju srce: Ovako danas izgledaju psi spašeni iz kuće strave

PRIČA O PRELJUBU

FOTO Kako je slavni nogometaš najboljem prijatelju oteo ženu: 'Sjela je kraj mene bez imalo srama...'

UZ MALO MAŠTE

Hrvati su zaboravili na ovu jeftinu namirnicu, a može nahraniti cijelu obitelj

tamna strana jeftine mode

Majica od 5 eura, problem od milijardi: Moda postala ekološki teret

Golemi udar na džepove građana: Od 1. lipnja plaćanje ovih pristojbi povećat će se za čak 115 posto