Jedan od prvih ciljeva bio mu je prijeći stotku, a kada ga je ljetos ostvario, izazovi kojima će testirati svoju izdržljivost počeli su se nizati jedan za drugim. Ronjenje na dah, plivanje, trčanje, a najviše od svega biciklizam. Sportovi su to koji zaokupljaju slobodno vrijeme entuzijastičnog rekreativca Josipa Mikačića, studenta novinarstva koji se zaljubio u pomicanje granica na dva kotača.
Za njega bi Večernjakova biciklijada, koja 3. lipnja starta na Tuđmanovu trgu, a završava na samoborskom Vugrinščaku, zaista bila mačji kašalj. Ruta koju za 41. izdanje najpoznatije biciklističke karavane priprema Večernji list za Josipa je lagani trening. Neki ga prijatelji nazivaju luđakom kada im se, primjerice, javi da je otišao napraviti đir do Siska i nazad.
Fizički i mentalni pothvat
– Sve je počelo početkom pandemije kada su me s posla poslali doma i u tom trenutku kao da mi je cijeli svijet stao. A onda me prijatelj jedan dan pozvao da se malo provezemo biciklima, a kasnije smo svako toliko povisivali kilometražu. Neko vrijeme koristio sam njegov, a na kraju sam si kupio bicikl – kaže Josip.
Prvi veći pothvat bio mu je uspon do Sljemena i nazad. Taj je ispunjeni cilj bio prekretnica da zavoli biciklizam.
– Kad dođete do kraja takve rute, znojni i umorni, bude vam neopisivo drago unatoč tome što ste se napatili – kaže Josip. Danas je udaljenost između Sesvetskog Kraljevca i Marije Bistrice za njega dio redovitog treninga, a najljepše mu je, dodaje, voziti bicikl u rodnom Livnu, gdje je i prešao prvih sto kilometara s početka priče.
VEZANI ČLANCI:
– Ondje je priroda zaista posebna, puno je manje stresa i gužve nego u Zagrebu, a i rute su zahtjevnije. Napravio sam veliku grešku što sam tada išao voziti natašte. Prošao sam 60 kilometara i popeo se na visinu od tisuću metara, a kada sam se počeo spuštati, samo sam osjetio kako mi noge otkazuju. Tada sam prvi put osjetio nešto što se u biciklističkom žargonu naziva "bonk", što laički znači da mi je šećer pao toliko nisko da je to prouzročilo nevjerojatnu bol – objašnjava Josip.
Poučen iskustvom, otad na sto i više kilometara, turu koju prijeđe najmanje jednom u dva tjedna, obvezno ponese dvije boce vode, energetske pločice te kisele gumene bombone u obliku crva. Dulje rute uvijek zahtijevaju i rezervne gume te osnovni alat za brze popravke. Jedna od najvećih želja trebala se ostvariti još prošlog ljeta kada je naumio prijeći trodnevnu rutu od Zagreba do Livna, dugu više od 300 kilometara. Ipak, od plana je morao odustati zbog nepredviđene situacije, ali nije pristao na to da se kući vrati isključivo autobusom.
VEZANI ČLANCI:
– Sinulo mi je da bih mogao prijeći rutu Makarska - Sinj - Livno i tako barem srušiti osobni rekord vozeći 150 kilometara. Bilo je naporno, sunce je pržilo i cijeli sam izgorio, ali taj osjećaj kada sam došao do vrha brda nakon kojeg mi je ostalo još samo dvadesetak kilometara do doma je neprocjenjiv – govori Josip.
Ozljeda koljena ljetos ga je privremeno zaustavila da skine još koji kilometar. Nekoliko mjeseci morao je voziti laganijim tempom, a onda je došla zima i loše vrijeme te je vožnju biciklom kompenzirao trčanjem pa se napredak usporio. Ipak, velike planove ima već za ovu sezonu.
– Fasciniran sam ljudskim mogućnostima i granicama koje tijelo može izdržati. Zadao sam si cilj da biciklom prijeđem rutu Zagreb - Livno, ali u 24 sata. To je oko 350 kilometara, s 3000 metara uspona, a znam da bi mi na tom putu uz fizičku pripremljenost bila neophodna i psihička koja bi me gurala da izdržim 15 sati na biciklu – zaključuje Josip.
Lude glave i veliko srce
A ekipu koja itekako zna kako je to provesti cijeli dan na dva kotača čine Zagrepčani iz udruge ReKreativni Kvart SHP. Predsjednik Stjepan Vukušić i njegova ekipa u dva su navrata biciklirali do 325 kilometara udaljenog Vukovara, i to s humanitarnim vjetrom u kotačima. Naime, ondje ih dočekuju Vukovarski leptirići, udruga koja okuplja djecu s teškoćama u razvoju i njihove roditelje. Prošle godine na Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje njih šestero vozilo je više od 14 sati, i to u najgorim mogućim uvjetima koje mogu zadesiti bicikliste. Za razliku od ture iz 2021., sve su odradili u jednom danu.
– U Kutini nas je oprao najjači pljusak pa smo morali stati na loptu i tu smo potrošili dva sata da ponovno stanemo na noge. Planovi su nam se malo promijenili, put se oduljio, ali odustajanje nije bilo opcija. Cijelo vrijeme su nas pratili grozni vremenski uvjeti, ali time je pobjeda bila slađa – priznaje Stjepan.
Trenera ili specijalan program nemaju, ali rekreativci iz Španskog itekako se pripremaju za turu do Grada heroja. Sa sobom nose dovoljno hrane jer, kako kaže Stjepan, moraju nagraditi tijelo koje se u takvoj situaciji neprestano troši.
– Usred tjedna to budu kraće dionice, a vikendima treba stisnuti i izvrtjeti barem malo više kako bi tijelo bilo spremno za takav izazov. Ni na jednom treningu nisam odradio dužinu dionice do Vukovara, ali sam vozio 200 i više kilometara u jednom danu da bih dobio sigurnost u nogama. Ipak, nekako mi je najbitnija sigurnost u glavi, jer ona će mi prva reći da sam umoran i da je vrijeme za odustajanje. Naša tura probija ne samo fizičke, nego i mentalne granice – napominje Stjepan.
VEZANI ČLANCI:
Ljubav prema prirodi, osjećaj koji se javlja na biciklu i činjenica da nekoliko sati provodi izvan urbanog svijeta Stjepana posebno vuče biciklizmu, a baš kao i Josip, ekipa iz Španskog ima velike želje za iduću turu do Vukovara.
– Ono što najbolje opisuje našu priču, lude glave, entuzijazam i srce je sigurno slučaj mog prijatelja koji mi se javio dva tjedna prije nego što smo krenuli u Vukovar. Kupio je cestovni bicikl, do ture je sveukupno vozio 30 kilometara, nije imao dodatnu opremu, a još je i krenuo na put po kiši i vjetru. I uspio je. Moja je želja da nam se ove godine pridruži sto takvih entuzijasta – zaključuje Stjepan.
